Don Frano Ivanišević. župnik, kulturni i javni djelatnik iz Poljica. opisao je na početku stoljeća običaje povezane s panjem badnjakom u monografiji o narodnom životu u svom kraju. Muškarci bi. naime, kao i u mnogim drugim mjestima, pripremajući se za Božić, na Badnjak nacijepali drva kako bi ih bilo dovoljno za sve blagdanske dane. Usto bi pred kuću dovukli badnjake, tri velika panja, koje će navečer paliti na ognjištu. U sumrak, kad bi zazvonila Zdravomarija. i kad se u svakoj kući okupila obitelj, gospodar bi skinuo kapu. izišao pred kuću. uzeo badnjak i. noseći ga ispred sebe. ušao te pozdravio:
Valjen Isus i Marija, na dobro van došla Badnja večer i porodenje Gospodinovo!
Zatim bi nabrajao ostale blagdane: Stipanjdan. Ivanjdan. Mlado lito. Vodokršće i sve lito i godišće. Ukućani bi mu odgovarali: / van!, tj. I vama! To se ponavljalo pri unošenju svih triju badnjaka, koje je sve stavljao na komin. Nakon toga gospodar bi blagoslovljenom vodom poškropio najprije badnjake, zatim ukućane, sve blago, uključivši i pčele, gospodarske zgrade i sve objekte koji pripadaju domaćinstvu.
Badnjaci su tinjali na ognjištu sve do Mladinaca. tj. do trećeg dana po Božiću navečer. S badnjaka se uzimao žar kojim su se palile svijeće i vatra na ognjištu. Ivanišević je zapisao i jednu primjedbu koja nema samo ritualno nego i praktično značenje, tj. sadrži pučko tumačenje. Naime, zbog straha da tinjanje badnjaka ne izazove požar, u nekim su kućama tijekom sva tri božična dana pojedini ukućani pazili na njih….
U vrijeme kad je pisao Frano Ivanišević badnjak je bio dio žive hrvatske narodne tradicije uz koju su vezani različiti obredi tradicijske kulture. Štoviše, s obzirom na to da je Božić veliki vjerski blagdan, uz panj badnjak kazuju se pobožni pozdravi i blagoslovi. Potkraj prošloga stoljeća i u vrhogorsfco-imotskoj krajini zabilježeno je da bi ondje nekoliko sati nakon večere na Badnjak gospodar kuće počeo unositi badnjake. Na ulazu bi se zapodjenuo ovakav dijalog između njega i ukućana:
– Valjen Isus’
– Vazda Isus i Marija!
– Dobro vam došao Badnji dan i porodenjc Isusovo!
– I s tobom zajedno!
Gospodar bi unio tri badnjaka: prvi je bio najveći i polagao se na desnu stranu ognjišta, a zatim do njega ostala dva. Smatralo se da tri badnjaka znamenuju Presveto Trojstvo. Bio je običaj da se nakon toga isprazni nekoliko pušaka. Pritom bi se dozivale komšije i čestitala se Badnja večer.
Nu ovaj običaj pucanja počeo se je gubiti, pošto vlasti razoružavaju sela.
zapisao je pisac I. Ujević.
Opisujući božične običaje Hrvata u Bosni i Hercegovini, o Tomo Markovu četrdesetih godina ovoga stoljeća razlikuje dvije vrste badnjaka:
masivni badnjak – kao panj. kladu, glavnju. i badnjak kao granu: kod ovoga posljednjeg mogu se dalje razlikovati lisnata grana i resasta grana (grana s resama).
Granati badnjak stavljali su. uz određene obrede, na kućnu strehu rano ujutro na Badnji dan. Panj badnjak sijekli su obično nekoliko dana prije Badnjice (što je uvriježeni naziv za Badnji dan), a unosili su ga navečer, prije ili poslije večere, dosta često nakon unošenja slame. Unosio ga je…
…starješina ili sam. ili ako je badnjak omašan. uz čiju pomoć, nazivajući Boga i čestitajući Badnju večer i porodenje Kristovo. Badnjak se
posipa žitom, gdjegdje slamom, škropi se Sv. vodom, koji put se zalije vinom… U nekim mjestima pomno paze kad će badnjak pregorjeli:
pazi domaćin ili tko od starijih.
T. Marković upozorava na vjerovanja u moć ostataka badnjaka – glavnje i pepela. Glavnju su stavljali u sjemensko žito ili tor. zakopavali pod voćke ili je pak zaoravali u njivu, a pepelom bi zaprašili kupus da odbija buhač ili bi ga sipali blagu u hranu. Na badnjacima su palili božične svijeće.
Autor opisuje različite varijante postupka s badnjakom u pojedinim bosanskim i hercegovačkim krajevima gdje žive Hrvati i navodi da je glavno područje masivnog badnjaka – glavnje – Hercegovina i jugozapadna Bosna. Medu tim primjerima izaberimo jedan:
U Ravnom na Popovu Polju (Ljubinje) domaćin unosi iza večere tri badnjaka od dubovine. jednoga po jednog u kuću. gdje ga čeka zamjenik, kojega domaćin naziva domaćinom, a ovaj se odziva i govori:
“Naprijed debeli Radovane!” – Prvi pozdravlja: “Faijen Isus! Čestitam vam badnju večer i sjutra Bi vic’” – a drugi ce. “I s tobom zajedno’” Kad domaćin ude. posipaju ga smiješanim raznovrsnim žitom. Domaćin položi badnjake na vatru jedan preko drugoga i podjaruje žeravu dr¬venom masom, jer su gvozdenu na tri dana uklonili. Pri polaganju badnjaka treba paziti da budu položeni uzduž kuće. Kada badnjak pregorijeva. domaćin ga polije vinom i pospe žitom, a od svakoga se badnjaka ostavlja pola za Novu godinu.
T. Marković je nakon jednogodišnjeg istraživanja prikupljenu građu za svoj rad ob¬javio uoči Drugoga svjetskog rata. Pretpostavljam da su brojni običaji s badnjakom, što ih je opisao, u to vrijeme bili u živoj funkciji, iako. kako sam kaže…
u zadnje vrijeme “šporet” istiskuje ognjište, a s njim i badnjake.
Malo kasnije, tj. oko sredine ovoga stoljeća, u vrijeme kad je Ivo iardas objavio monografiju o narodnom životu u Marčeljima. u okolici Kastva. još je bila živa obveza da muškarci, koji su na Badnjak pripremali drva za božićne dane. pronađu i cok. veliki panj koji će prije nego započne večera staviti u vatru. U to vrijeme više nisu cok polagali na otvorena ognjišta, jer su ona već bila nestala, nego su u špar-gete stavljali onolike panjeve koliki bi mogli stati unutra. Panj bi na vatri morao tinjati do Sveta tri kralja. Poslije večere gospodar bi ga poškropio vinom.
Kad bi na Viliju Božju poslijepodne u Brestu u Istri zapalili vatru, domaćin bi na ognjište stavio čok. veliki panj bez kojega, prema mišljenju ondašnjih ljudi, vatra na Viliju Božju nije imala vrijednosti. Po žlicu svakoga jela stavili bi na čok i usto bi govorili:
Da bog da dobru litinu u žilu. krumpiru i u svakom drugom plodu.
I u Belom na otoku Cresu priredili bi veliki, težak panj koji su zvali badnjak. Poškropili bi ga prije večere blagoslovljenom vodom i stavili ukraj vatre. Panj je morao polako tinjati jer se smatralo da će kuća biti nesretna izgori li prije Sveta tri kralja. U vatru su uz panj bacali mrvice svakoga jela.
Za Novalju na Pagu Božidar Širola je zapisao da su na ognjištima palili badnjak od hrastova drveta – dubovinc. Morao je gorjeti kroz cili božični blagdani do Trih kralji. Od svakog jela pripremljenoga za večeru davali su badnjaku da se i on hrani. Badnjak na ognjištu škropili su blagoslovljenom vodom, da u polja i na voće ne dođu crvi nametnici. Pepeo koji je ostao od badnjaka iskorištavali su za gnojenje boba.
U Dubašnici na otoku Krku na početku stoljeća svaki je seljak pripremao krlj. panj koji je morao gorjeti cijelu noć. Taj običaj, kao i onaj u Kraljevici u Hrvatskom primorju, prema kojemu bi kriju na ognjištu bacili nešto jela i vina kako bi voćke u domaćinstvu obilno rodile, zapisao je Ivan Milčetić.
Na otoku Braču kao badnjak je služilo deblo masline ili česmine.
Bunjevci u Bačkoj. Hrvati podrijetlom iz dinarskih krajeva, poznavali su običaj badnjaka. Nakon unošenja sijena i prostiranja stola te nekih drugih ritualnih postupaka došlo bi vrijeme da se unese badnjak. Već upaljeni panj donosio je domaćin ili položaj, a ako je žena bila gospodarica kuće (iako je to bila rijetkost), unosila ga je ona. Autor monografije o bačkim Bunjevcima A. Sekulić navodi ritualne postupke s badnjakom: njime se udaralo o kućni prag, o kućna vrata ili o oboje te izgovarala čestitka.
Poistovjećivanje badnjaka ili triju badnjaka sa Svetim Trojstvom, davanje hrane badnjaku ili polijevanje vinom, uz istodobno posve pogansko vjerovanje u moć iskre gorućega panja i njegova linjanja tijekom božičnih blagdana, u neka davna vremena u europskoj kršćanskoj javnosti nisu tako blagonaklono prihvaćani kao u etnografskim opisima iz ovoga stoljeća što sam ih upravo prepričala.
U davnome 15. stoljeću, godine 1424. sv. Bernardin iz Siene ovako se u propovijedi tužio:
za dan rođenja gospodina našega Isusa Krista u mnogim mjestima časte panj. Daj mu piti! Daj mu jesti! Gospodar kuće stavlja ga gore i daje mu novaca i kili ga grančicama. . Zašto se tako u Božiću niječe vjera, a blagdani božji pretvaraju u praznike đavlove? Jer. stavlja se panj na vatru i gospodar kuće je taj koji ga polaže…oni koji polažu panj na vatru uoči Rožica, čuvaju zatim ugljevlje…protiv ružnoga vremena ostatak panja, što je izgorio na Božić, neki stavljaju izvan kuće
Ali ima i starijih podataka. U Capiiulima biskupa Martina od Bracare. koji je umro oko 580. godine, zabranjivalo se da ljudi panju na ognjištu daju plodove i vino jer da je to poganski običaj Kalenda u službi đavolu.
Zabilježena protivljenja panju badnjaku, kao i neki drugi podaci, upućuju na pretpostavku da je riječ o određenom kontinuitetu vrlo stare europske tradicije. Kao što smo vidjeli, poznavala ju je narodna kultura Italije pod nazivom ceppo. poznaje je njemačka tradicijska kultura kao Weinachtsblock. Julklotz. francuska kao biiche de Noel. trefoir. calenđeau. chalendal. anglosaksonska kao Yuleblock. Zabilježena je u Skandinaviji, ali i u Portugalu te u ostalim mediteranskim zemljama, primjerice u Albaniji i Grčkoj.
U mediteranski krug možemo smjestiti podatak o tada još romanskom Dubrovniku iz 13. stoljeća, koji donosi povjesničar Konstantin Jirećek:
Obavijest se nalazi u “l.iher statutorum ciuitatis Pagusii” (tj u Knjizi statuta grada Dubrovnika) sastavljenoj godine 1272 Prva >e knjiga na početku bavi gradskim comesoni; bijaše to tada na rok od dvije godine izabran mletački plemić. Ceremonijal je potanko opijan, a medu ostalim i pokloni koje je comes uoči Božića morao podijeliti, “in uig-ilia Natalis Domini” ili “in uigilia anni noui”. jer se tada />< tćetak godine poklapao s Božićem (Ubrzo nakon sastavljanja statuta u Dubrovniku >e kao početak godine uzima I siječnja, ali u drugoj polovici 14. sto-lieca neko se vrijeme bio vratio na 23. prosinca). Ti su darovi bili za
izričitu tvrde da je paljenje panja badnjaka jedna od razlikovnih oznaka srpskoga nacionalnoga Božića. To doista možda i jest. No riječ je zacijelo o pojavi o kojoj u etnologiji govorimo kao o sekundarnoj tunkciji folklora. Folklorna se pojava, naime, može prikazivati i upotrebljavati kao simbol izvan sredine u kojoj je nastala, u komercijalne ili političke svrhe. U ovom slučaju riječ je o očitoj političkoj funkciji badnjaka. Na lp upućuje i podatak da su vlasti Kraljevine Jugoslavije poticale mit badnjaka kao simbola srpstva i srpske vojske. U katoličkim mjestima, primjerice, u mom rodnom Sušaku, uoči pravoslavnoga Božića u dvorištu tadašnje kasarne na Trsatu oficiri kraljevske jugoslavenske vojske uz veliku su pompu palili badnjak i polijevali ga vinom…
Etnografski podaci, međutim, neumoljivo govore o tradiciji badnjaka u europskih naroda, pa tako i u Srba. jednako kao i u Hrvata, čak i u Slovenaca. Niko Kuret potvrđuje rasprostranjenost običaja paljenja panja u Sloveniji prije negoli ga istis-nuše štednjaci: v Beli krajini, na Notranjskcm in dalje proti zahodu na Goriškem. prav gor do Kanalske doline.
Promatramo li fenomen badnjaka bez nacionalističkih ili političkih predrasuda, u bogatoj etnografskoj literaturi Akademijina Zbornika za narodni život i običaje za-pazit ćemo opise badnjaka u srpskim, pravoslavnim sredinama u Hrvatskoj. Na početku stoljeća M. Zorić (1896:216) opisao je badnjak u Ravnim kotarima, među Srbima, kao dug. krupan panj koji mora gorjeti tijekom božičnih blagdana, sve do Bogojavljenja.
Živopisnu monografiju o narodnom životu u mjestu Đevrske u Bukovici objavio je suradnik Antuna Radića. Srbin Vladimir Ardalić. Posebno se osvrnuo na božične običaje (1915:32-40). Običaji tamošnjih pravoslavaca bili su slični običajima tamošnjih katolika. Prije večere na Badnjak ondje bi dva momka ili dva oženjena muškarca donijeli u kuću badnjake, a ukućani, veselo raspoloženi, stajali bi oko ognjišta i očekivali ih. Pri unošenju badnjaka muškarci bi pozdravili:
Dobra veče! Na dobro vam Badnja veće došla.
ili:
Dobra veče ja i badnjače’
Gospodarica bi ječmom posula i njih i badnjake, te odgovorila:
Bog da i s tobom zajedno.
Treći badnjak stavljali su povrh onih dvaju većih nazivajući ih trojstvom. U tradicionalnim zajednicama samo su sitne, strancu nevidljive oznake naznačivale etničku granicu. Tako je i s panjem badnjakom. U svojoj europskoj povijesti badnjak je prešao put od srednjovjekovnih, ali i novovjekih osuda toga. kako su tada smatrali, poganskoga običaja, sve do njegova slavljenja u narodnoj kulturi prožetoj kršćanstvom, u nas katoličanstvom, pa i do političke upotrebe kao nacionalnog simbola.
U zapisima suvremenih hrvatskih etnologa koji su istraživali narodne običaje u drugoj polovici 20. stoljeća zabilježena su također vrlo živa sjećanja na badnjak, ali i aktualne prakse, primjerice u Sinjskoj krajini, gdje su se većinom postavljala tri badnjaka, uz točno utvrđen redoslijed polaganja. Etnolog Josip Milićević. koji je šezdesetih godina 20. stoljeća istraživao narodne običaje u Sinjskoj krajini, svjedoči kako polaganje ili nepolaganje panja badnjaka i održavanje običaja vezanih za njega u nekim zajednicama mogu označiti mijenu narodne kulture i modernizaciju. On napominje:
Iz različitih razloga pojedinci ili pojedine obitelji unose neke izmjene u običaje, pa mnogi kazivači iznose kao redovan slučaj ono što je samo u njegovoj kući uobičajeno. Tako mi je jedan kazivač tvrdio kako se u njegovu selu nikad nije unosila u kuću slama i badnjak, a provjeravanjem u susjednoj kući utvrdio sam da su svi unosili izuzevši ukućane tog kazivača, kome je otac bio napredniji domaćin i prilično putovao po svijetu.
Kustosica zagrebačkoga Etnografskog muzeja Ivanka Bakrač (1988:367) zapisala je kako su u selu Markuševcu. koje danas pripada Zagrebu, početkom stoljeća u peć stavljali komad drveta zvan panj. koji je mogao gorjeli i po tri dana.
Najnovija pak etnološka istraživanja gotovo iznenađuju otkrivanjem još uvijek žive. iako štednjaku prilagođene tradicije badnjaka. Razgovarajući s kazivačicom Baricom PerkO iz Lovića Gornjeg u okolici Karlovca, lanjske je godine etnologinja Jana Mihalić zapisala njezine riječi koje zvuče kao uputa (Gradski muzej Karlovac, zapis 27. 10. 1994):
Na vatru se stavi badnjak koji se odabire još prilikom sječe drva za zimu u osmom mjesecu. Nekad su to. još dok su se ložile krušne peći. bili veliki panjevi sa što više kvrga koje su dugo zadržavale vatru. Danas su to oveće cjepanice koje mogu stati u sadašnje štednjake. Badnjak, pogotovo onaj manji, treba odgurnuti s vatre, kako bi tinjao cijelu noć…
Kao i u većini folklornih tradicija, suvremeni se čovjek s nostalgijom sjeća badnjaka. Spominjanje badnjaka odjek je davnih dana i izgubljena načina života, nestanka vjere u moć magije. Uspomenu na njega naći ćemo tek posredno: u noći između Badnjaka i Božića još uvijek se na gasi vatra u pećima u selima najuže zagrebačke okolice, kao uostalom ni u mnogim drugim krajevima…
Dr.Dunja Rihtman-Auguštin
