Običaji oko Božića
Kršćanski blagdan Božić slavi rođenje — dolazak Sina Božjega Isusa Krista na zemlju, među ljude radi njihova otkupljenja. Kalendarski blagdan pada u zimu kada nastupaju najduže noći a dani kratki, kada su dovršeni poljodjelski poslovi a ljudi uživaju plodove rada i obilja. Zato je taj blagdan duboko urezan u narodnu tradiciju i život ljudi, u cijelom kršćanstvu, u našoj domovini i u našem selu.
Priprava za Božić
Nastupom Došašća održavaju se svakodnevno Mise zornice u župnoj crkvi. Do Božića se pristupa ispovijedi. Za sam blagdan se priprema obilje jela i pića. Neizostavno je pečeno prase, hladetine i obilje kolača (paprenjaka, muškaciona, medenjaka i dr.). Dan uoči Božića je Badnjak. To je dan posta pa su i jela tog dana posna. Za jelo se kroz dan spremaju lokše s orasima i pečena turkinja, a za večeru pečeni šaran, grah i bijeli luk s medom. Prije večere na Badnjak, u kuću se unosi slama i kiti krispan.
Proslava Božića
U rano jutro na Božić, dječaci i muška čeljad (nikada ne djevojčice i ženske) odlaze susjedima i rodbini u položaj. Dolaskom u kuću čestitaju Božić, sjedaju u slamu i izriču želje za obilje i plodnost ljudi i marve u nastupajućem Mladom ljetu. Za nagradu dobivaju oko vrata kobasicu, nešto kovanica za lemojzinu i poziv na božićni ručak. Taj dan svaki kršćanin (djeca, mladež i odrasli) pribiva Sv. misi.
BOŽIĆ, USPOMENA DJETINJE MAŠTE
Djetinjstvo u očekivanju i slavljenju Božića ima neizbrisivu stranicu u životu. Zato su, vjerojatno, svi čovjekovi Božići tako čarobni i emotivni. To su uistinu čarobna noć i čarobni dan mojega djetinjstva.
Uoči jednog Božića poželio sam imati kuglice na krispanu. Već su neki moji vršnjaci to imali. Molio sam majku da mi dadne nešto novca. Malo sam i ja uštedio. Stvorio sam plan. Mogao sam tada ići u peti ili šesti razred. Odlučio sam otići u Požegu i kupiti kuglice. Kad sam toga jutra ustao, sve je bilo pokriveno snijegom i još je gusto padao. Ali nisam odustao. Uputio sam se pješice u Požegu. Nisam osjećao umor, imao sam cilj. Na glavnom požeškom trgu bila je velika trgovina staklom, zvala se Staklana, čak joj je to bio i službeni naziv. Tu sam birao kuglice za krispan. Bilo ih je mnogo i vrlo lijepih. One najveće i najljepše bile su skupe. Birao sam sitnije, kako bi za iznos kojim sam raspolagao mogao kupiti više komada. No, i te su meni bile očaravajuće. Moglo ih je biti deset, možda dvanaest, a možda i osam – ne znam, ali to nije ni važno. Trgovac mi ih je stavio u kartonsku kutiju i povezao špagom. Platio sam i uputio se kući, opet po snijegu, pješice. Bilo je naporno, ali ja sam pripremao Božić. Ta radost je bila tako velika i nisu je ugasile sve ove godine. Ja i danas vidim te kuglice kako bljeskaju u svojoj ljepoti. Neke su se od njih radi krhkosti materijala godinama smrvile u ništavilo, neke su jednostavno nestale u burnom vremenu baš kao što u burnim vremenima nestaju ljudi, a samo na dvije do tri pala je prašina i nataložila se prošlost. One još uvijek opstoje u starom kuferu, na ormaru. Čekaju da dođe neko njihovo vrijeme, nadajući se da će oslabiti sjaj ovih današnjih industrijskih čuda igračaka, nadaju se da će u tišini jedne Badnje noći, u jednom umornom ostarjelom srcu, zatitrati želja, da baš one dobiju počasno mjesto na krispanu obitelji Ciganović, u Alilovcima, na kućnom broju 60.
“Zapisi i sjećanja” – Ivica Ciganović
