Zadružne kuće draganićkih obitelji obično su velikih dimenzija i u većini slučajeva građene kao nisko prizemni objekti. Bilo je i gospodarstava većih mogućnosti koje grade visoke objekte, tzv. katnice (čardaci) većih dimenzija.
Od starijih kuća te vrste do danas je sačuvan samo jedan čardak u Draganićkom Lugu, ali ima i više primjera podzidanih čardaka koji su građeni tijekom 20. stoljeća i nešto su suvremeniji.
Do polovice 20. stoljeća na području Draganića postojalo je nekoliko visoko prizemnih objekata građenih ođ drveta. Ti objekti su u međuvremenu srušeni (raskopani), što zbog nefunkcionalnosti u današnjem načinu življenja ili zbog dotrajalosti objekta.
Čardak iz Draganićkog Luga građen je 1830. godine kao vlasništvo zadružne obitelji Barbit (4 obitelji) koje su koristile to zdanje do raspada zadruge 1937. godine. Nasljedni zadnji član porodice Filip Bencetić napušta imanje oko 1970. godine, iseljava u inozemstvo te prodaje kuću i posjed. Kuca (hiža) je primjer funkcionalnog objekta bogate zadružne zajednice. Donji dio prilagođen je gospodarskoj namjeni (donja hiža i podrum), dok je na gornjem dijelu uobičajen raspored prostorija. Glavna hiža je prostorija većih dimenzija. Prostor kuhinje je povezan komoricom (ostavom) za namirnice. Pretprostor povezuje malu hižicu (komoru), zahod koji se nalazi na stražnjoj strani objekta, a služi ujedno za otvor za ulazak na tavanski prostor.
Kuća je građena od tesanih planki spajanih “hrvatskim vuglom”. Krovna konstrukcija je povezana tramom (40/30 cm) koji je postavljen preko cijele dužine hiže (kuće). U donjoj hiži je drugi tram i zbog velikog raspona poduprt je uporom.
Raspadom zadruge posljednji vlasnik u donjoj i gornjoj hiži te u kuhinji povećava otvore prozora. Istovremeno adaptacijom pročelja narušava izvornost te vrijedne tradicijske baštine.
U gospodarskom dijelu zgrade je zemljani pod, a stube i pod gornjih prostorija načinjeni su od dasaka. U kuhinjskoj prostoriji je zidani dimnjak, izveden iznad krova. Krovna konstrukcija je nekada bila pokrivena škopom, a u 20. stoljeću slama je zamijenjena crijepom.
Čardaci, građeni u 20. stoljeću, većinom su vlasništvo bolje stojećih obitelji koje ih grade obično nakon raspada zadruga.
Pojedini visokoprizemni objekti nastaju zbog potrebe povećanja prostora, a obično su dozida vani, ili se na zidano prizemlje nastavlja graditi drveni dio objekta.
Donji dio je obično gospodarske namjene koji se u novije doba pretvara u stambeni dio (donja kuhinja). Čardaci starije gradnje (Barbir) jednostavnijih su i skladnijih linija, s dekoracijom pročelja, trama te u stilu izvedenih ulaznih vrata, te zaštitne ograde i stupova “ganjka”. Lijepa izvedba s bogatom dekoracijom detalja (stupovi, reljefni ornament) i pročelja javlja se između dva rata. a i poslije, sve do prestanka gradnje drvenih objekata.
Različitost se očituje u svim prikazanim primjercima, a razlike su nastale ovisno o ekonomskoj mogućnosti vlasnika i umijeću graditelja, te o vremenu gradnje. Objekti su s unutarnje strane zaštićeni samo bijeljenjem, a između dva rata i poslije brukvičenjem i žbukanjem, dok su pojedini objekti novije gradnje izvana obojeni. U novih kuća otvori prozora su nešto većih dimenzija, s dvostrukim ostakljenjima, a i zaštićeni su na vanjskoj strani žaluzinama (šalaporkama). Vrata su manjih poprečnih profila i jednostavnije konstrukcije, osmi ulaznih vrata koja su dekorativ nije izvedena.
Danas se neki postojeći čardaci preuređuju uvođenjem vode, grade se kupaonice, ugrađuju se različiti materijali zaštite, obavljaju se ostala pregrađivanja zbog lunkcionalnijih sadržaja, prilagođenih današnjim uvjetima življenja.
izvor >>>> “Tradicijska arhitektura i naroda nošnja Draganićkih sela” Ferdo Zdelar, Branko Čubrić
