S nedjeljom Cvjetnicom započinje “Veliki tjedan”. Oprečnost iskustava koja je upoznao Gospodin Isus Krist, potresaju nas duboko u srcu.
Nedjelja Cvjetnica je njegov pobjedonosni ulazak u Jeruzalem! A malo dana poslije on će biti osuđen smrću na križu.
U Evanđelju Isusova ulaska u Jeruzalem Matej ocrtava veselo klicanje mnogih ljudi. Oni su u ulasku Kristovom koji jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu, vidjeli ispunjenje proročkih obećanja. Sada bi trebala nastupiti moć kralja iz kuće Davidove i sve će biti dobro! Koja prigoda za radost i veselo klicanje!
Očito, to je bila poštena radost ovih ljudi, kad je Isus ulazio u Jeruzalem. Doduše bila je to površinska radost. Bi li ti ljudi također klicali od radosti, kad nekoliko dana kasnije bude nosio svoj križ? Na žalost znamo, da s obzirom na osudu, kojom je Isus bio osuđen smrću na križu, njegovi ga najbliži učenici napustiše, odnosno, povukoše se. To je za njih bila sablazan, da onaj čovjek, kojega su prije pozdravljali kao Mesiju, sada je kao rob morao prihvatiti najsramotniju smrt jednoga zločinca. Tko je to mogao razumjeti? To je bio čas najdubljeg Isusovog poniženja, kad je on u poslušnosti do smrti na križu preuzeo na sebe patnju i umiranje.
Ipak je naš Gospodin upravo tu trijumfirao po svojoj ljubavi, s kojom je on trpio i preuzeo na sebe svu nepravdu. Nije se dao pobijediti zlom, nego je pokazao svoje milosrđe prema nama grešnim ljudima, tako da je kao žrtveno janje tu nepravedno pridodanu patnju uzeo na sebe. On je svoj život predao za nas, da bismo mi živjeli u zajedništvu s Bogom. Njegova žrtva pomirenja trebala je kratko nakon toga biti dovršena u tajni uskrsnuća. Na taj način Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, bilo u nebu, bilo na zemlji, kako kaže sv. Pavao u poslanici Filipljanima (2,6-11).
Također i mi se klanjamo pred Gospodinom Isusom Kristom, i ispovijedamo da je on Otkupitelj i Spasitelj.
Jedan čovjek, jedna žena tih promjenljivih dana nije sumnjala u Isusa: to je bila Marija, njegova majka. Ona se pokazala kao ona koja istinski vjeruje i ljubi također u tamnim časovima Isusove patnje i umiranja. Na taj način postala je majka svih vjerujućih, a i mi smo povjereni njezinoj osobitoj zaštiti i zagovoru.
Neka nam Bog dade snagu za vjernost i ljubav, tako da i mi u jedinstvu s Isusom Kristom dospijemo u vječnu radost neba i blaženog uskrsnuća.
S nedjeljom Cvjetnice počinje Veliki tjedan. S Crkvom ulazimo u slavlje patnje i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Isus će kao Mesija biti oduševljeno pozdravljen i hvaljen od mnoštva: “Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” Kakav veličanstveni pozdrav! Veliko mnoštvo pripremilo je veličanstven i svečan ulazak Isusu.
Isus još nikada nije tako ulazio u Jeruzalem. Veselo klicanje, radost, pjevanje sve to pripada dolasku hodočasnika, također još i danas. Svečani ulazak znači nešto posebno.
Ova Isusova gesta oduševila je ljude. Oni mu kliču, pozdravljaju ga kao “Davidova sina”, kao novoga, obećanog kralja, spasitelja, za kojim je narod već dugo čeznuo. Bez riječi, samo kroz taj jednostavan znak, da jašući na magarcu ulazi u Jeruzalem, daje Isus razumjeti, tko je on. I čini se da su ljudi to razumjeli. Oni ga pozdravljaju kao onoga “koji dolazi u ime Gospodnje”. Čine ono što do danas nedjelji Cvjetnici daje ime: Silan svijet prostrije svoje haljine putem, a drugi rezahu grane sa stabala i noseći ih putem.
Ali, samo nekoliko dana kasnije to isto veliko mnoštvo priprema „veličanstven i svečan“ progon, uhićenje i patnju tom istom Isusu. Nakon veličanstvenog i svečanog pozdrava sada slijedi novi pozdrav i zahtjev: “Raspni ga – S njime na križ!” Umjesto da preuzme vlast, on će biti uhvaćen. Umjesto veselog klicanja – mržnja. Umjesto “hosana” čuje se “raspni ga”. Kako se brzo može preokrenuti to oduševljenje! Tako je još uvijek: danas hvaljen, sutra prezren! To nas opominje: kako je prevrtljivo ljudsko srce!
Osim naroda, nažalost, i učenici napuštaju Isusa. Nitko se nije usprotivio toj nepravdi. Čini se da će nepravda i zlo pobijediti.
Ipak događaji u Božjem planu spasenja nisu izvan kontrole, Bog zna što čini i što dopušta. Bog želi reći: Čovječe, pogledaj, ti razapinješ čovjeka (i Boga!) jer misliš tako sebe spasiti. Čovjek misli da će na taj način pobijediti. Tamo gdje se čini da grijeh i zlo trijumfiraju, pobjeđuje snaga ljubavi. Sin Božji, doduše, bit će lišen svoga života, bit će pribijen na križ i na njemu će umrijeti, ali on svoj život daje dobrovoljno za sve ljude. To nije sudbina po kojoj on podnosi smrt, nego volja Očeva koju Sin do kraja potvrđuje. On želi piti kalež kojeg mu Otac pruža da bi dovršio djelo spasenja.
Za nas kršćane ovi dani razmišljanja patnje i smrti Gospodinove nisu prije svega dani žalosti, nego zahvalnog sjećanja na ono veliko što je Bog za nas iz ljubavi učinio.
Za onoga koji vjeruje, nada se i ljubi, nezamislivo je da ga Bog napušta. Svaki tamni čas doživljava svoje razjašnjenje; svaka patnja ima utjehu.
To nam pomaže da spoznamo kako nam Bog i danas dolazi: još uvijek bez moći i sjaja, krotak i ponizan. Najizraženije u svetoj misi. Neupadljivi su kruh i vino na oltaru. Ali Isus u svakoj svetoj misi tako dolazi k nama. Stoga će on u svakoj misi biti pozdravljen istim riječima s kojima ga je mnoštvo dočekalo u Jeruzalemu: “Hosana u visini”.
Izvor:
Tekst: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Fra Jozo Župić
Slike: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Fra Jozo Župić
