Dječje igre s pjevanjem vrlo su zanimljiv, brojan i raznovrstan oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta. S obzirom na već naznačene razlike pri odgoju muške i ženske djece u prošlosti, u tim igrama najčešće su sudjelovale djevojčice, a tek u novije vrijeme i dječaci stidljivo pronalaze razloge za tu igru. Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda.
Takve su igre zahtijevale od svih sudionika ponašanje zadano kontekstom sadržaja igre i istodobno izražavanje pokretom i pjesmom na određenom prostoru. Time je u određenoj mjeri sputavana dječja individualnost, a to se posebno isticalo u skupnim igrama, gdje je ritam pjesme i sadržaj igre obvezivao sudionike na svojevrsnu jednobraznost (Oj, ptičice lastavčice, Savila se bijela loza vinova, Kalo, kalilo i dr.) Pojedine igre, pretežito imitacijskog karaktera, omogućavale su i poticale kod manje djece određeno grupno ili pojedinačno stvaralaštvo koje se najčešće izražavalo pokretom (Jelena je kruva pekla. Tri guske bijele) i različitim pretvorbama (špenjgljar, zeko, konj, paun i si.).
Dječje igre s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Zato danas imamo pojedine iste igre u različitim govornim i melodijskim varijantama. Tipičan primjer je igra “Paun, pase” koju smo u tu svrhu objavili iz nekoliko različitih hrvatskih etnoregija.
BIRAJMO SI FRAJLICU (Kalinovac, Podravina)
Marija Mikić, r. Jakopović, r. 1912, Kalinovac
Marija Pranjić. r. Vicikuša, r. 1923, Kalinovac
Kalinovac, 1987.
Snimio: G. Knežević
Transkribirao: D. Varga
Birajmo si frajlicu, frajlicu, frajlicu,
birajmo si frajlicu, frajlicu.
Birajmo si frajlicu, frajlicu, frajlicu.
Koja pije kavicu, kavicu, kavicu.
Neka bude Marica, Marica. Marica.
Bog pozivi frajlicu, frajlicu, frajlicu.
Koja pije kavicu, kavicu, kavicu.
Djeca u kolu lagano koračaju ulijevo držeći se pri tom za prema dolje ispružene ruke. Kad otpjevaju stih: “Neka bude Marica” (ili neko drugo ime), imenovano dijete ulazi na sredinu kola. Na zadnja dva stiha djeca u kolu u šetnji nastave pljeskati, a dijete u sredini sve vrijeme stoji. Kad otpjevaju pjesmu do kraja, dijete se vraća natrag u krug i igra počinje ponovo.
IDE MACA OKO TEBE (Garčin, Slavonija)
Snimio: G. Knežević
Transkribirao: D. Varga
Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe.
Čuvaj, mijo, rep, da ne budeš slijep.
Ako budeš slijep, otpast će li rep.
Čauši, čauši, al’ će neko za uši,
čauši, čauši, al’ će neko za uši.
U igri sudjeluje neograničen broj djece. Odrede tko će čučati u sredini kao “mućak”, a tko će obilaziti po krugu i držati u ruci maramicu. Ostali čučnu u krug okrenuti prema sredini i pjevaju. Iza njihovih leda prolazi dijete s maramicom u ruci vukući ih usput za uši i stavlja je nekom iza leđa te nastavi dalje šetati. Djetetu koje ne opazi maramicu, dok on obiđe cijeli krug, digne maramicu iza njegovih leđa i njome ga draži po nosu govoreći: “muć, muć…”. Djeca pipaju prstima da nije slučajno maramica upravo iza njih, jer u tom slučaju moraju trčati za njim po krugu i ako ga ne stignu do mjesta, mijenjaju mjesto s “mućkom”, a dijete koje je nosilo maramicu dalje nastavlja. Ako dijete pravovremeno otkrije maramicu i stigne prvo na svoje mjesto, nastavlja igru šetajući maramicom, a “mućak” čučne na njegovo mjesto. Dječak koji je nosio maramicu čučne u sredinu kruga kao “mućak”.
(Knežević, 1988; 60)
IGRA KONJA
Dječaci, oduvijek pod dojmom ljepote, snage i brzine konja nastojali su na sve načine da im se približe i uzjašu. Kako im to stariji nisu dopuštali, oni su pokušavali na više načina, oponašajući konje i kočijaše, zadovoljiti svoju želju. Igra se obično pojavljuje u dva osnovna oblika. U prvom slučaju dvojica dječaka preuzela su ulogu “konja”, a jedan “kočijaša”. Napravili su uzde od konopca, povukli ih kroz “žvale” napravljene od drveta. Dječaci koji su oponašali konje stavili su svaki svoju “žvalu” u usta, a “kočijaš” je u jednoj ruci držao uzde, u drugoj bič. “Konji” su bili udaljeni od “kočijaša” dva do tri metra. Obično se okupi više dječaka te načine nekoliko takvih zapreka i uz. povike “napred šarac, lisac” trče seoskim putovima. U drugom slučaju djeca su sama ili uz pomoć roditelja napravila drvene konjiće. Svaki je imao svoga konjića koji se sastojao od drvene konjske glave s grivom i štapa na čiji kraj je stavljen kotač. Konjiće su redovito obojali u boju omiljenog konja. Stavivši štap medu noge, privezali su ga konopcem oko vlastitog tijela da mogu bezbrižno što duže trčati. U takvim i sličnim prilikama djeca su pjevala pjesme koje su se odnosile na njima dragu domaću životinju.
Skoč’mo, skoč’mo da skočimo,
svoga konja da skočimo.
Proda konja za stotinu,
proda konja za stotinu.
‘Ajde, Ano, polagano,
‘ajde, Ano, polagano.
Pa ga kupim za ‘iljadu,
‘ajde, Ano, polagano.
Provedem ga kroz livadu,
‘ajde, Ano, polagano.
Na livadi bunar vode,
‘ajde, Ano, polagano.
U bunaru voda vrije,
‘ajde, Ano, polagano.
U kojoj se lice mije,
‘ajde, Ano, polagano.
NA DRVENOM KONJICU (Slavonija)
Zapisao: F. Kuhač
Ja sam momak siroma,
Nigdi nemam ništa ja
Imam konja mrkova,
Koji košta sedam volova.
Ja g’ ne vatam u kola,
Već ga jašim ohola.
Al tad moraš gledati,
Kad on stane begati.
Pa ja idem na salaš.
Gdje udara tamburaš,
Pa ja skočim, pa igram,
Dok se dosta naigram.
IGRAJ KOLO, U DVADESET I DVA
(Donja Dubrava, Međimurje)
Elizabeta Toplek, r. Kuzmić, r. 1928, Donja Dubrava Viktor Toplck, r. 1919, Donja Dubrava Donja Dubrava, 1987.
Snimio: G. Knežević Transkribirao: D. Varga
