Omnia praeclara rara – Sve što je dragocjeno, rijetko je
Dobro došli u svijet lutnje. Sviram i istražujem glazbalo lutnju. Pružam vam svoje prijevode muzikoloških članaka o lutnji, nekolicinu članaka koje sam dao prevesti, te vlastite članke u raznim tematskim rubrikama i daljnjim adresama na internetu. Kao što kaže veliki njemački lutnjist Esaias Reusner u predgovoru njegove tiskovine Erfreuliche Lautenlust iz 1647. godine:
Omne bonum est communicativum sui – Svako dobro treba podijeliti sa drugima, neka vam je to nit vodilja.
– Fra Antun Mrzlečki
Razgovor sa fra Antunom Mrzlečkim
Kako spajate svoje zvanje sa ljubavlju prema glazbenoj umjetnosti?
Prirodno, jer redovničko zvanje ne sputava talente za opće dobro ukoliko se mogu ugraditi u redovnički život i zadovoljstvo onoga kojemu su darovani, o čemu svjedoči cjelokupna povijest zapadnog redovništva, bez čijeg je doprinosa nezamisliva zapadna kultura. Postoje različite definicije kulture kao, npr. stupanj savršenstva postignut u vladanju ovom ili onom granom znanja ili djelovanja, ukupnost duhovne, moralne društvene i proizvodne djelatnosti društva, ili sveukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i socijalnih vrijednosti itd … Glazbena je umjetnost odvajkada bila integrirana u Crkvi od kada se računa vrijeme prije i poslije Krista, a već i prije kršćanstva u različitim starim civilizacijama. Citirat ću djelomično iz Pisma pape Ivana Pavla II. umjetnicima od 4. travnja 1999. godine (objavio Glas Koncila, Zagreb, 1999.) koje započinje „Svima koji gorljivim predanjem traže ‘nove objave’ ljepote kako bi od njih učinili dar svijetu u umjetničkom stvaranju“: „… Plodonosni razgovor s umjetnicima u dvije se tisuće godina nikada nije prekinuo i još je uvijek bogat – usmjeren prema budućnosti…[..] .. u čovjeku stvaratelju (artifex) odražava se njegova slika Stvoritelja (Creator)…[..] .. Umjetnik mora djelovati ne dopuštajući da pritom njime vlada traženje isprazne slave ili pomana za plitkom popularnošću …“
Inače, mi redovnici i redovnice u brevijaru često molimo „neka se zasvira u milozvučnu citru, harfu“ itd… i Boga slavi na ovaj način. Svetog se Franju naziva i „Božji trubadur“, a nama je Franjevcima iz „Asiškog zbornika“ – 66 – U kući Tebalda Saracena sluša kako mu anđeo svira u citaru“ (Compilatio Assisiensis) poznato kako je zbog bolesti očiju boravio u Rietiju i zamolio jednog subrata kako bi mu ublažio bolove neka mu svira u (prema našem prijevodu) „citaru“, a moguće je da se, prema mojim dosadašnjim istraživanjima, radilo o tipu lutnje.
Što vas je privuklo ranoj glazbi, tj. sviranju lutnje?
Na konzervatoriju u Njemačkoj sam se upoznao sa glazbom lutnje. Kada studirate klasičnu gitaru, što ne znači da je studij za nekoliko godina i diplomom završen, neminovno ćete se upoznati i glazbom ljutnje, slično kao i npr. čelist sa glazbom viole da gambe. Rana glazba, tj. izvođenje rane glazbe prema interpretacijskim uvjetima epohe njezina nastanka, među ostalom, na kopijama povijesnih instrumenata, tada je u Njemačkoj već bila u punom zamahu. Moja se duša, jednostavno govoreći, sve više i više priklonila ovoj glazbenoj umjetnosti. Prvi puta kada sam u ruci imao baroknu lutnju, znajući kako smo učili, da se smatra najzahtjevnijim žičanim instrumentom, to je bio susret divljenja i poštovanja prema kultiviranoj i eteričnoj ljepoti zvuka otmjene lutnje i majstorskom umijeću izrade, a i pomisao: „Zaboga, toliko struna, potpuno drugačija ugodba od gitare, kako li svirati i proniknuti ovu ljepoticu?“. Duhovna dimenzija glazbe lutnje je glavni razlog našeg druženja. Hopkinson Smith, u međuvremenu moj prijatelj, odškrinuo mi je vrata mističnog svijeta lutnje ili, starinski leuta.
Mnogo ste istraživali povijest lutnje u Hrvatskoj i u svijetu. Do kojeg ste saznanja došli?
„Mnogo“ vrijedi za naše prilike. Samo sam mali kamenčić u mozaiku povijesnosti ovog plemenitog instrumenta i prenositelj muzikoloških informacija sa zapada uklanjajući jezičnu barijeru. Naravno, istraživao sam i istražujem, za što je prostor ovog razgovora suviše ograničen. Tko se zanima za ovu tematiku može kod mene naručiti moje prijevode ili moje članke u časopisima „Sv. Cecilija“ , Br. 2, god. 2001., Br. 1-2 -2009., „Theoria“, broj 11, rujan 2009., u engleskom časopisu „The Lute – Journal of the Lute Society“ e-pošta: Lutesoc@aol.com Website: www.lutesoc.co.uk/ (članak ‘The Lute in Croatia’) ili knjigu „Glazba kao govor zvuka“, autora Nikolausa Harnoncourta kod izd. Algoritam, „Glazbeni dijalog“ istog autora u vlastitom izdanju i knjigu „Gitara“ mojeg prijatelja, njemačkog muzikologa dr. phil. Petera Päffgena, kod izd. Music play u Zagrebu. Peteru sam rekao da je vrijeme popularizirati našeg Varaždinca Ivana Padovca u njegovom časopisu „Gitarre & Laute“. Nabavio sam članak Mirka Orlića i preveo ga. Osim muzikoloških prijevoda u vlastitom izdanju imam svoje primarne prijevode knjiga o nekoliko naših kapucinskih svetaca, jednu o svetom Franji, a kod izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost“ izašao mi je prijevod knjige kardinala Sticklera o povijesti celibata „Celibat klerika“.
Što se tiče lutnje u Hrvatskoj, kao prvo sam sakupio sve napisano o toj temi u nas do čega sam mogao doći. Potvrdile su se glavne pretpostavke, znajući već prije da je leut kod nas tijekom renesanse bio najpopularniji u Dubrovniku kao i u ostatku Europe. Dobio sam konkretniji uvid u faktografiju, o tragovima u Istri, Splitu i Zagrebu, o ikonografiji. Danas znamo npr. da je Franciscus Sagabria – Franjo iz Zagreba, lutnjist, (zasada) prvi poznati glazbenik i vjerojatno skladatelj iz sjeverne Hrvatske. Odmah sam uočio vremensku povezanost Sagabrije sa vodećim engleskim lutnjistom tada, Johnom Dowlandom, preko skladatelja Alessandra Orologija, kojega je Dowland na svojem putovanju u Italiju posjetio i kod kojeg je Sagabria upravo u to vrijeme bio angažiran na pisanju tabulatura za pratnju Orologijevih pjesama, tj. canzona. Moguće je da su se obojica kolega susreli. Isto tako danas znamo da se uopće prvi zapis nekog hrvatskog plesa iz 1569. godine nalazi u jednoj lutnjističkoj zbirci tabulatura u Italiji. Nisam mogao pronaći u nas tragove radionica ili graditelja lutnji, a to sam i pretpostavljao, znajući gdje su bila glazbalarska središta tog sofisticiranog umjetničkog zanata u Europi. Još i dan danas se pedigre lutnje i njezin visoki društveni status u hijerarhiji instrumenata kao „kraljice instrumenata“ u 16. stoljeću ili regine omnium instrumentorum u Italiji održao u terminu liuteria, što doslovno znači graditeljstvo lutnje, a općenito to znači graditeljstvo violine, a graditelj lutnja se naziva liutaio, istim imenom označuje se i graditelj violina, dok je lutnjist liutista. Bilo bi zanimljivo dublje proučiti i prezime „Leutar“ i povezanost leuta sa istoimenim ribarskim brodićem s jednim jarbolom i na vesla. Ima li to prezime kakve veze sa graditeljem lutnja, jesu li nositelji tog prezimena bili nekada svirači lutnje ili graditelji dalmatinskog brodića itd…? „Pusti nek’ mi leut svira …“ pjeva sastav Dubrovački trubaduri.
No, stvarno senzacionalno bi bilo da se negdje kod nas pronađe i neka tabulatura lutnje, ta njezina vlastita notacija i glazba. Možda se jednog dana kod nas na polju leutistike nešto novoga otkrije i sazna. Sveukupno gledajući, nema mnogo pisanih povijesnih tragova o lutnji kod nas. Nisam spomenuo zanimljivo ime Franciscus Bossinensis – Franjo iz Bosne ili Franjo Bosanac, Hrvat kojeg većina naših i stranih muzikologa smatraju porijeklom iz Bosne, osim jednog našega, prema mojim informacijama, koji osporava da oznaka porijekla Bossinensis znači iz Bosne, tumačeći da bi tada trebalo glasiti Bossniensis….
Muzicirate li sami solistički na lutnji?
Da, jer je repertoar barokne lutnje uglavnom solističke naravi. Za sviranje basso continua ili generalbasa (pratnje) na mojem tipu lutnje potreban je poseban studij, a je nemam ni vremena svirati u nekom malom ansamblu. Inače se za sviranje basso continua u komornim ansamblima koriste drugi tipovi lutnja, arhilutnja (tal. arciliuto), teorbe i kitaroni, a rjeđe barokna lutnja.
Gdje ste do sada nastupili?
U Hrvatskoj od Varaždina do Dubrovnika; pred školarcima u muzičkim školama, fratrima i časnama, svećenicima, jednim biskupom, pjesnicima, akademicima, siromasima privatno, uobičajenom publikom do stranih milijunaša i Habsburgovaca; Splitu, Zagrebu, Osijeku, Rovinju, Bjelovaru, a u B i H u Tuzli, Sarajevu, Livnu i Vitezu.
Posredujete u organizaciji na VBV-u. Koje umjetnike poznajete i koji su najbolji lutnjisti danas?
Da, 1998. godine sam zahvaljujući pokojnom prof. Zuberu i prof. Vladimiru Kranjčeviću na VBV doveo Hopkinsona Smitha, iz čega je urodila plodonosna suradnja sa novim ravnateljem VBV-a mr. art. Davorom Bobićem, dr. sc. Zdenkom Weber i gospodinom Vladimirom Gotalom. U Varaždinu je, zahvaljujući spomenutoj gospodi i njihovoj otvorenosti, marljivosti i razini svijesti nekih drugih Varaždinaca po prvi puta lutnja u Hrvatskoj etablirana na festivalu. Kada sam bio na službi u Dubrovniku tog sam umjetnika 2000. godine doveo i na Dubrovačke ljetne igre, zahvaljujući to tadašnjem ravnatelju festivala prof. Frani Matušiću, koji je i sam umjetnik. Dabome sve to, kako mi, a ne samo Isusovci, kažemo, „Ad majorem dei Gloriam – Na veću slavu Božju“ bez ikakve pomisli na zaradu.
Kada je Davor Bobić postao novi ravnatelj VBV-a uljudno sam ga zamolio ako bi se opet na VBV-u mogao održati lutnjistički koncert, na što je odmah pristao i, na moje iznenađenje, meni povjerio savjetovanje i posredovanje u organizaciji koncerata na lutnji.
Osim „Hopija“, kako ga prijatelj smiju oslovljavati, osobno sam upoznao samo još četiri velikana tog instrumenta. Imam popis od četrdeset poznatih umjetnika lutnje. Otkada je Edin Karamazov (prije Đananović) sa Gordonom Summnerom, „Stingom“, snimio CD sa skladbama Johna Dowlanda kod najprestižnije diskografske kuće u svijetu „Deutsche Grammophon“ sa nekih dva milijuna prodanih primjeraka do sada, popularnost lutnje i prodaja u svijetu je porasla kao nikada do sada, jer je to ipak instrument „insidera“ ili upućenih i nije za svačije uho, da se tako izrazim. Na pitanje koji su najbolji lutnjisti danas odgovorio sam malo prije spomenutim popisom, međutim mladi talenti nadolaze. Lutnja je posljednjih desetljeća etablirana na specijaliziranim odjelima za ranu glazbu muzičkih akademija u razvijenim glazbenim sredinama Europe i svijeta, diskografija i tržište postoje odavno, izvrsni umjetnici graditelji (leutari), opsežna literatura, dobrim dijelom dostupna preko interneta. Lutnju u svijetu svira dosta ljudi privatno za sebe.
Kod nas se često stječe dojam kao da netko u umjetničkoj glazbi mora biti „rekorder“, da je „najbolji“. Kada duša kod tih umjetnika progovara preko instrumenta i, uopće kod svjetskih instrumentalista, za mene se pitanje „tko je najbolji“ ne postavlja. Dabome, da imam svoje kriterije, od kojih je glavni jednostavno zahvalnost, bez trunke zavisti slušati govor duše, razumjeti ga i blagoslivljati osobu u mislima. Posao je stručnih žirija, a ne moj, prema različitim izvoditeljskim kriterijima ocjenjivati izvedbe, jer za mene fratra postoje drugi prioriteti. A iznenađenja uvijek ima, npr. u Engleskoj posljednje vrijeme izaziva pravu senzaciju jedan mladi (oko 35 godina star) slijepi lutnjist, izuzetno muzikalan i senzibilan, slično kao što je to svojevremeno bio slijepi Konrad Paumann u Njemačkoj 15. stoljeća, izumitelj njemačke tabulature za lutnju, svirajući osim toga još nekih šest instrumenata.
Više o ovom predivnom instrumentu možete pročitati na stranici fra Antuna Mrzlečkog www.lutnja.net
