Snažni procesi globalizacije obilježavaju svijet na prelasku iz drugog u treće tisućljeće. Brzina prijenosa obavijesti o svim segmentima života dosegla je neslućene razmjere, premošćujući nekadašnje teritorijalne granice. No, pritom smo svjedoci kako na očigled nestaju brojne multikulturalne razlike. Kao da sve postaje jedno drugome nalik, kao da se mnogo štošta na raznim mjestima u svijetu izjednačuje.
Time neobičnije što je, u ne velikoj europskoj zemlji kakva je Hrvatska, jedno specifično kulturno dobro u svoj svojoj punini zaostalo iz minulih vremena, a na određeni način, živi i u sadašnjosti. Riječ je o narodnim nošnjama čiji sačuvani fond odlikuje velika materijalna raznolikost i neočekivana brojnost tipova odjevnih kompleta. Svatko se u to može uvjeriti tko se tijekom srpnja
zatekne u hrvatskome glavnom gradu Zagrebu. Ondje se, naime, već desetljećima održava Međunarodna smotra folklora, na kojoj se, uza strane goste, okupljaju amaterske kulturno-umjetničke družine iz cijele Hrvatske. Njegujući svoje lokalne glazbene i plesne folklorne izražaje kao i druge pojave iz tradicijske kulture, sudionici nastupaju u narodnim nošnjama. To samo po sebi i ne
bi bilo neobično. No, oni nisu odjeveni isključivo u odjeću naslijeđenu od baka i djedova, nego se i sad još, prema starim uzorcima krojeva, tekstilnih i vezilačkih tehnika, te drugih ukrasa, izrađuju novi kompleti.Time i neka drevna umijeća odolijevaju zaboravu i propasti.
Osim zagrebačke Smotre koja je nacionalnoga značenja, redovno se svake godine u različitim hrvatskim područjima priređuju susreti na kojima se može dobiti uvid i u regionalne posebnosti. Primjerice, u Hrvatskome primorju takav je festival na otoku Krku; Smotra folklora Dalmacije priređuje se u Metkoviću; u istočnoj Hrvatskoj značajne su priredbe Đakovački vezovi i Vinkovačke jeseni; posebno su uzbudljive viteške igre na otoku Korčuli, te u Sinju čuveno natjecanje Sinjska alka. Usto, diljem Hrvatske održavaju se brojne folklorne svečanosti lokalnoga značaja.
Kad se govori o nošnjama misli se na odjeću seljačkoga društvenog sloja, kojom se taj sloj u predindustrijskom razdoblju vidno odvajao od ostaloga pučanstva. Ta odjeća drevnoga postanja i stoljetnoga trajanja nije, za razliku od građanske, bila sklona brzim promjenama. Stoga su se u nekim njezinim dijelovima sačuvali tragovi različitih povijesnih epoha, njihovih prevladavajućih
odjevnih stilova i estetskih vrednota, ali se isto tako na njoj mogu uočiti određena dekadencija, nazadak i estetsko osiromašenje.
Na tlu je Hrvatske upravo 19. st. bilo doba najintenzivnijega razvoja seljačke odjeće. Uza svagdašnju, relativno skromnu, blagdanska je odjeća toga doba raznovrsna, a u mnogim primjerci ma svojim je kolorističkim skladom i dekorativnom profinjenošću dosegla visoki domet narodnoga stvaralaštva. Proizašla iz tadašnjega načina života seljaka, bila je prilagođena i mnogim njegovim potrebama. No, kako se seljački način života mijenjao i modemizirao, tako je i ta vrsta odjeće postupno iščezavala iz svakidašnjice, da bi u naše vrijeme ostala tek kostimom za folklorne nastupe ili neke druge svečanosti.
Otkuda tolika raznolikost u tradicijskom odijevanju hrvatskoga seljaštva? e koliko je razloga tome.
Jedan proizlazi iz prirodnih obilježja pojedinih hrvatskih područja, osobitosti klime i tla, a usto i prevladavajućih grana gospodarstva. Tako je, primjerice, odjeća stanovnika uz Jadransko more bila i uporabom laganijih tkanina i sastavom svojih dijelova prikladna blagoj mediteranskoj klimi. Stoga se razlikovala od odjeće susjednih im gorštaka iz zaobalja i brdskih područja Like i Gorskoga kotara, koji su se od planinske svježine i snježnih zima zaštićivali težom i toplijom odjećom.I domaća je obuća bila najprikladniji odgovor na reljef, pa su u prašnjavoj i blatnoj panonskoj ravnici obuvali opanke širokih potplata od goveđe kože s gornjim dijelom u obliku cjelovite kapice, a u krškoj vrleti uske elastične opanke gornjeg dijela prepletena tankim trakama od ovčje kože. Budući da se najveći dio seljačke odjeće proizvodio u vlastitu kućanstvu ili kod vještijih pojedinaca u selu, odjeća je bila i prijepis vlastitih resursa i posljedak domaćega gospodarstva. Tako je osnovni materijal u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj bilo platno, otkano od lana i konopIje s vlastitih njiva, dok je u gorskoj i primorskoj Hrvatskoj prevladavalo sukno, dobiveno od vune vlastitih ovaca. Zagasiti pakkromatizam, kojim se odlikuju brojni vezeni ili tkani ukrasi, posljetkom je uporabe domaćih boja, dobivenih od kora pojedinih stabala ili drugih dijelova biljaka.
Zatečenoj raznolikosti uzrokje i u općim civilizacijskim strujanjima kojima je bila izložena ova zemlja, smještena na tromeđi Sredozemlja, srednje Europe i zapadnog dijela Balkana, kao i njezine povijesne sudbine. Budući da je i seosko odijevanje bilo sklono oponašanju, u njemu se taložila i moda viših društvenih slojeva. Stoga se ti pojedinim odjevnim predmetima ili cijelom tipu nekih nošnji mogu naslutiti daleki odbljesci velikih europskih povijesno-umjetničkih stilova.
Trag antičkih vremena prepoznaje se u ženskoj košulji dalmatinskoga zaleđa, oblikovanoj poput rimske tunike. Odjeća formirana od nekrojena platna, kakva se nosila u srednjoj i istočnoj Hrvatskoj, smatra se tradicijom koju su Hrvati donijeli iz slavenske pradomovine. Kroj istarskih ženskih nošnji očuvao je stil odijevanja kakav je prevladavao u gotici. Bluza s okruglim vratnim otvoram, urešena bijelim vezom i šivenom čipkom, koju su nosile žene u primorskom području, nedvojbeni je utjecaj renesansnoga načina odijevanja. Barak je pak ostavio svoje stilsko obilježje na prslucima i zimskim ogrtačima koji su sastavni dijelovi nošnje u hrvatskoj Posavini, dok stilom rokokoa odiše vez zlatnom niti na nošnjama Slavonije. T novija su razdoblja ostavila svoje
tragove u pojedinim detaljima. Oni su se većinom uspjeli uklopiti u postojeću cjelinu neke nošnje a da nisu narušili već dosegnuti sklad. Takav je, primjerice, nakit u obliku srebrne britve što su ga dalmatinski pomorci donosili svojim ženama iz istočno mediteranskih gradova ili pak svilene marame podrijetlom s Dalekoga istoka, koje su otočanke u blagdanskim prigodama nosile zataknute za pojas.
Takvim prožimanjem prirodnih uvjeta i kulturnih stečevina uobličila su se tri osnovna regionalna stila, tzv. jadranski, dinarski i panonski, raširena u četiri osnovna geografska područja Hrvatske: primorskom, gorskom, središnjem i nizinskom.
Jadranski tip nošnji zauzima primorsku Hrvatsku, tj. uski obalni prostor i otoke. Iako su zbog bavljenja pomorstvom muškarci ovdje prije negoli u drugim područjima napustili nošnju, ona se ipak u nekim sredinama sačuvala. Za nju je karakterističan oblik hlača koje su veoma široke i kraćih nogavica, pa su, stegnute u struku, stvarale meke nabore. Uz takav oblik hlača, povezanost sa širim sredozemnim okružjem potvrđuje i muška kapa. Pletena od modro obojene vune u obliku tuljca, s kiticom na donjem kraju, dopirala je do ramena. U ženskoj nošnji već spomenuta košulja renesansnog tipa ovdje postaje donje ruho, a preko nje se oblači suknja izrađena od domaćeg sukna.
Suknja visi na poramenicama, tijesno priliježući uz gornji dio tijela, a zvonoliko se šireći u donjem dijelu. U
struku je stežu kod kuće tkanim vunenim pojasom. Primorke su rado nosile nakit od plemenitih kovina, nerijetko izrađenih tehnikom filigrana. Glavu su pokrivale manjim kvadratnim rupcem, presavijenim po dijagonali i vezanim na zatiljku ili pak dugačkim ovojem složenim oko glave na sasvim osebujan način. Uz bijele pletene čarape obuvale su plitke cipele, većinom izrađene od meke crveno obojene kože.
Dinarskom tipu pripadaju nošnje gorske Hrvatske te dalmatinskog zaleđa. Većina odjevnih predmeta izrađena je od vune i domaćeg sukna. U muškoj nošnji prevladavaju hlače uskih nogavica, a posebnost suhaljeci koji se nose preko košulje u tri sloja i za svečane su prilike ukrašeni metalnim pločicama i pucetima. Za široki kožni pojas moglo je biti zadjenuto i kratko oružje, u čemu je zadržan trag višestoljetnog nemirnog života na granici s Otomanskim Carstvom. Glavu su pokrivali plitkom crvenom kapom, a na noge obuvali nekoliko slojeva vunenih čarapa, ukrašenih raznobojnim suknom, te opanke s gornjim dijelom od isprepletenih kožnih traka. Osnovna je ženska odjeća dinarskoga stila dugačka platnena košulja posve ravnog kraja, s tipičnim raznobojnim vezom geometrijskih ornamenata na prsima i rubovima širokih rukava. Na bijeloj podlozi košulje upadljiva je pregača, tkana od raznobojne vune ukrasnim tehnikama. Preko košulje su još stavljale dugačke suknene haljetke bez rukava, urešene raznobojnim suknenim aplikacijama i vezom. Prevladavao je nešto grublji srebrni nakit, ali i kauri školjke. I djevojke su glavu pokrivale plitkom crvenom kapicom, a žene pravokutnim bijelim rupcima, pričvršćenima uz glavu srebrnim ukrasnim iglama.
Panonski stil nošnji raširenje u dva područja, središnjoj i istočnoj Hrvatskoj, dakle predjelima smještenima između Drave, Save i Dunava. Tu prevladavaju nošnje od bijelog domaćeg platna. Posebnost je što osnovni dijelovi, a to su ženska i muška košulja, te muške gaće, nisu bili krojeni rezanjem tkanine, pa se uobličavanje postizalo arhaičnim nacmom sastavljanja širine platna i naknadnim nabiranjem. Uz gaće širokih nogavica i košulju
nošen u preko pojasa, muškarci su još odijevali kratke prsluke, zimi i kratke kapute urešene gajtanima te duge bijele kabanice sa šarenim suknenim aplikacijama. Noge su omatali platnenim povezima i obuvali opanke sa širokim kapicama ili, u središnjoj Hrvatskoj, čizme.
Ženska se odjeća panonskoga stila sastojala od platnene košulje dugačke do gležnja, koja je mogla
biti cjelovita ili razdijeljena u struku u bluzu i suknju. Dopunjavala ju je platnena pregača. Obje su bile bogato dekorirane tkanim ukrasima u boji. Uza suknene ili kožnate prsluke žene su se kitile ogrlicama od koralja, staklenih zrnaca ili (u Slavoniji) zlatnicima. Glavu su obvezno pokrivale rupcem, ispod kojega se ponegdje nosio i poseban čvrsti podložak, prekriven dekorativnom kapicom. Tako je nošnja neke seoske zajednice mogla na prvi pogled djelovati jednoIiko, uniformno, ona je sadržavala i posebne dijelove kojima se označavala pripadnost određenoj dobi ili obiteljskom statusu. Takvim su se znakovima odašiljale određene obavijesti seoskoj zajednici. Kad je, primjerice, djevojka u Posavini ili Moslavini stavila na glavu osobitu ukrasnu traku u obliku diadema, bio je to znak da je ušla u status udavače. Kad je momak u Slavoniji vjenčanjem prešao u skupinu oženjenih muškaraca, prestao je nositi odjeću vezen u zlatom i svilom. Kad je mlada žumberačka nevjesta, umjesto dotadašnjeg rupca sa šarenim vezom, glavu prekrila rupcem apliciranim ukrasnim vrpcama, zajednica je primila
obavijest da je postala majkom, a kad je taj bijeli rubac i ukrasom bio posve bijel, vremešnija se žena počela osjećati staricom. Također se »govororn« korotne nošnje moglo razabrati žali li netko za bliskim članom obitelji ili mu je smrt otela daljnjeg rođaka.
Uz osobno iskazivanje određenoga stanja izgledom nošnje, bilo je u nekim prigodama i zajedničkoga. Tako su u bogatijim sredinama, u kojima je bilo moguće osigurati više odjevnih kompleta, seljaci odijevanje prilagođavali i posebnim namjenama, pa su, primjerice, u Slavoniji za blagdansku odjeću u adventsko ili korizmeno doba odabirali komplete skrornnijega izgleda i ukrasa.
Sve su to znakovi koje je lokalna sredina dobro poznavala i razumjela. U naseljima s etnički ili vjerski miješanim stanovništvom upravo su se odjećom pripadnici zajednica međusobno ujedinjI avali, odnosno prema drugima odvajali. Pletenice spuštene niz prsa razlikovale su grkokatolkinju iz Žumberka od njezine rimokatoličke suseljanke, koja je pletenice ovila oko glave.
Ženu s Korduna, kojaje na donjem dijelu leđa nosila vunenu resastu pregaču, odmah se moglo identificirati kao Srpkinju, prema susjedi joj Hrvatici koja je nosila samo prednju platnenu pregaču. Mnoštvo je takvih primjera koji potvrđuju daje u hrvatskih seljaka odjeća bila, uz ostalo, i izražajno sredstvo lokalnoga, regionalnog pa i nacionalnog identiteta. Tome u prilog govori i posve neočekivana pojava koja se dogodila u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, izazvana nesretnom zbiljom u vrijeme Domovinskog rata. Neke od prognanica, primorane na naglo napuštanje svojih kuća, u najuži su odabir ponesenih stvari stavile i nošnju. Druge, pak za vrijeme boravka u privremenom smještaju, čekajući povratak kućama, prionule su izradbi svojih nošnji prema starim uzorcima. U njima su se pojavljivale na prigodnim svečanostima i javnim nacionalnim manifestacijama. To samo potvrđuje da nošnja u Hrvata, premda izdvojena iz cjelokupnoga kulturnog i društvenog konteksta u kojem je nastala, i zajedno s drugim segmentima života funkcionirala, i danas, u posve promijenjenom okružju, i nadalje zrači kao simbol nacionalnog identiteta.
Izvor: Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj
