Jedna od najstarijih i gotovo zaboravljenih legendi iz vremena hrvatskih narodnih vladara nastala je u vrijeme hrvatsko-bugarskih ratova između kralja Tomislava i cara Simeona. Naime, u to vrijeme između 823. i 926. godine snažna bugarska država ugrozila je Bizantsko Carstvo te se počela sve više širiti prema zapadu ugrožavajući i prostore hrvatske države. Stoga 923. godine bizantski car Roman Lekapin i carigradski patrijarh Nikola Mistik zatraže pomoć rimskih papa. Papa Ivan X. zamoli kralja Tomislava za pomoć Bizantu. Zauzvrat Bizant stavi pod upravu kneza Tomislava dalmatinske gradove i otoke odlikovavši ga naslovom – prokonzula. Nakon toga 925. godine Tomislav se okruni za kralja uz odobrenje Svete Stolice i proširi svoju vlast na Panonsku Hrvatsku. Zbog svega toga moralo je doći do hrvatsko-bugarskog rata. Car Simeon 926. godine pošalje na Hrvate jaku vojsku s vojskovođom Alogoboturom, ali je ona bila potučena. Poraz bugarske vojske, tada najjače na Balkanskom poluotoku, donio je slavu Hrvatskoj koja tada postade najjačom vojnom silom u ovom dijelu Europe. Iz vremena tog bugarsko-hrvatskog rata od prije više od 1000 godina ostala je u narodu sačuvana legenda o junaštvu hrvatskog vojnika, junaka kralja Tomislava, kasnije zapisana zahvaljujući hrvatskom književniku i pedagogu Krapinčaninu Franji Bratušu, sakupljaču narodnog blaga, koji je umro u Zagrebu 1934. godine.
U vrijeme rata između Hrvata i Bugara zarobiše Bugari jednog hrvatskog vojnika. Bugarski ga časnik dao preda se dovesti te ga zapita: “Ej, ti, Hrvatino, reci gdje se utaborio tvoj kralj Tomislav? “Ondje, gdje ga nećeš naći”, odgovori prkosno zarobljenik. “A kolika mu je vojska?”, ponovno će Bugarin. “Podi onamo pa je broji! “Vidi bugarski časnik da ima posla s mudrim i hrabrim Hrvatom, ali je zadržao strpljenje i nastavio s daljnjim ispitivanjem:
“Ima li tvoj kralj još više takvih vojnika kao što si ti?” “Ja sam”, odgovori mu ovaj, “njegov najlošiji vojnik, jer sam se dao uhvatiti.” Razmišljao malo Bugarin kako da pridobije ovog hrvatskog zarobljenika pa se posluži lukav-slinom:
“Momče, ti mi se sviđaš, evo ti na dar ovaj zlatnik.” “Ja ne primam ništa od neprijatelja hrvatskog naroda”, odgovori vojnik. Ali, nije se dao smesti ni Bugarin, pa mu uzvrati: “Budi razuman. Imam dozvolu samog našeg cara Simeona da te imenujem visokim časnikom bugarske vojske ako bi nam bio vodičem u boju protiv Hrvata.”
“Hvala, ne primam od vas nikakvih časti. Volim i umrijeti nego biti izdajica svoje hrvatske domovine. Znajte, ja sam Hrvat, pa kako bih onda mogao biti bugarski časnik.”
Ovaj razgovor prisluškivao je iz susjedne prostorije sam silni car Simeon. Ovi odgovori hrvatskog vojnika toliko su mu se svidjeli da je došao do njega reKavši mu: “Ti si pravi junak svoga kralja Tomislava. Dajem ti slobodu i vrati se u svoju domovinu koju toliko žarko ljubiš i svojem kralju Tomislavu kojemu si vjeran i po cijenu svoga života.”
izvor >>>>> LEGENDE PUKA HRVATSKOG – Tomislav Đurić
