Bijeli Japanci – AINU
“Kada su se naši uzvišeni preci spustili u Lađi s neba, na ovome su se otoku zatekli neki barbarski narodi, a među njima su najdivljiji bili Ainui.“ lako je Ijetopisac carske japanske obitelji 712. godine prvi put zapisao ime naroda Ainu, koji i danas živi u sjevernom Japanu. Nasuprot današnjoj većini stanovnika zemlje Izlazećeg Sunca, koji pripadaju žutoj rasi, Ainui su bijelci. Njihovi su pripadnici dobrodušni i ugodni, a moglo bi se reći i danas politički obespravljeni i sve malobrojniji. Zapravo je to narod pred izumiranjem, no prostor na kojemu obitavaju vrlo je širok, širi od japanskih otoka.
Ostaci ainoida
Glavnina ipak živi na japanskom otoku Hokaidu i ruskom Sahalinu, a ima ih i na najjužnijem otoku u lancu Kurila i na poluotoku Kamčatki. Pretpostavlja se da manji broj živi i na azijskom kontinentu. Sveukupno bi ih moglo biti oko 20.000, od čega 12.000 na Hokaidu. I od tog malog broja onih koji se smatraju Ainuima teško da je itko čistokrvan (smatra se da ih je oko 1 posto), a samo nekolicina čuva prastari jezik i religiju. Zbog miješanja stanovništva većina Ainua čak već i fizički nalikuje Japancima, ti. žutoj rasi. Mješoviti brakovi s Japancima u novije doba, a i od samih početaka susreta dviju rasa smanjivali su broj pripadnika tog naroda. Uz to su bili izloženi i kulturnoj asimilaciji, a vrlo slično prošli su i Ainui koji žive u Rusiji. Ainui su antropološki fenomen i uživaju veliku slavu medu antropolozima koji su ih proglasili zasebnim, dalekim i izoliranim ogrankom kavkazoidne bijele rase, dakle u srodstvu su sa stanovnicima Europe i većim dijelom stanovnika zapadne Azije, čini se da je u drevnoj prošlosti diljem Sibira i sjeverne Azije obitavala rasa kavkazoida koju antropolozi nazivaju ainoidi, po Ainuima. Tijekom svršetka posljednjeg ledenog doba, prije 12.000 godina, ainoidi su krenuli u seobe prema jugu. Dio njih raspršio se čak do južnih dijelova Australije. U to vrijeme istočnoazijski i japanski otoci kopnenim su mostovima bili spojeni s azijskim kopnom te su ainoidi iz Sibira preko njih naselili gotovo sve otoke.
Najvjerojatnije su išli tragom divljači koja se selila na jug. Tako su stigli u sjeverni Japan odakle, uhvaćeni u klopku otapanja leda, nisu imali kamo nego prema jugu. Glavnina se naselila na otocima Kvushuu i Honshuu, najviše na prostoru gdje je danas Kyoto. Tu su živjeli u malim naseljima, vrlo jednostavnim životom, a glavna im je hrana bilo voće, divljač i ribe koje su lovili čunova, udicama i harpunima od kosti. Trošili su i goleme količine školjaka pa se ostaci tih drevnih naselja najlakše mogu uočiti po pravim brdima njihovih ostataka. Naselja su bila uz morsku obalu i sastojala su se od zemunica. Bili su izvrsni keramičari, a izrađene predmete najčešće su ukrašavali uzorkom u obliku vrpci (japanski: jomon) pa se ta cijela kultura naziva jomonskom. lako su ukrašeni i neobični kipići božanstava za koje švicarski urolog Daeniken tvrdi da predstavljaju izvanzemaljske. Nikad nisu naučili proizvoditi metal, nego su svoje oružje pravili od drva i opsidijana, kamena vulkanskog podrijetla. Nikad nisu upoznali ni obradu zemlje, ni uzgoj životinja, osim pasa. Na kopnu su, uz pomoć luka i strijela natopljenih otro vom, lovili krupnu divljač, jelene, divlje svinje i medvjede.
Ustanci protiv Japanaca
Taj idilični mir bio je prekinut u prvim stoljećima posljednjeg tisućljeća prije Krista, kad su se dogodile mnoge seobe s kineskih, korejskih, melanezijskih i indonezijskih obala na današnje japanske otoke, li su doseljenici bili superiorni nad domorocima jer su poznavali načine uzgoja hrane, brončanu metalurgiju i metalno oružje. Brzo su stekli premoć i počeli se širiti na račun starosjedilaca. Prema japanskim legendama, 660. godine pr. Kr. potomak božice Sunca i predak carske kuće koja još i danas vlada Džimo Tenno osnovao je prijestolnicu na Honshuu, najvećem japanskom otoku, kraj današnje Osake. Ainui su prognani s najboljih zemalja prema hladnom i brdovitom sjeveru. Gar Konin 780. godine stvara stalnu vojsku s kojom kreće u osvajanje sjevera. U novoosvojene krajeve naseljavaju se japanski seljaci s juga te se organiziraju u ratničke klanove kako bi branili svoje posjede od “barbara“. Ta osvajanja i seobe uzrokovali su povlačenje Ainua još dalje prema sjeveru i stvaranje miješanog stanovništva, čije su se prvobitne razlike poslije pretvorile u karakteristike Japanaca na sjeveru Honshua. lako su i Ainui postali čimbenik koji je sudjelovao u nastanku japanskog naroda. Ipak, zbog ratova, iseljavanja i miješanja Ainui potpuno iščezavaju s Honshua. Njihova zajednica na Hokaidu, sjevernom otoku, uživala je mir do 15. stoljeća, kad se japanska carska vlast i tu učvršćuje, ali, na sreću Ainua, zbog hladne klime nije došlo do naseljavanja Japanaca.
Ipak, stalni teror japanske vlasti doveo je do izbijanja niza ustanaka Ainua, od kojih je najpoznatiji bio 1660., a vodio ga je narodni junak Shakushain.
Rezervati za starosjedioce
Unatoč početnom uspjehu, Shakushainove oružane snage uništene su kad su matsumae samuraji prekršili dogovoreno primirje te zarobili njega i njegovu pratnju. Time je završio posljednji pokret otpora Ainua. Ainue na otoku Sahalinu u 14. stoljeću pokorili su Mongoli i natjerali na plaćanje danka. Nakon odlaska Mongola plaćaju danak Kinezima sve do 19. stoljeća, kad Japanci i Rusi popola zauzimaju Sahalin. Djelomična sloboda Ainua na Hokaidu prekinuta je 1868. godine, kad je reformatorska dinastija Meidži izdala uredbu kojom je željela potaknuti naseljavanje svojih podanika Japanaca na sjeveru s već prenapučenih središnjih otoka. Kolonizaciju je slijedila diskriminacija Ainua koji su prisiljavani da ostave lov i ribolov te da se počnu baviti poljodjelstvom.
Iseljavani su iz svojih dotadašnjih naselja, a djeca su morala pohađati državne škole. Mnogo su lošije prošli Ainui s kurilskih otoka koji su 1884. godine svi preseljeni na jedan otok – Šiko-tan. Sahalinski su Ainui između 1912. i 1914. godine naredbom japanske vlade deportirani u rezervate. Bio je to vrhunac 25 stoljetne okrutne vladavine nad jednim malim narodom.
Navike i običaji Ainua drastično su se izmijenili. Okrutna vladavina Japanaca i Rusa, njihovo iskorištavanje bogatstva otoka i domorodaca te širenje bolesti dotad nepoznatih Ainuima desetkovali su taj nesretni narod. Dva mala naroda, američki Indijanci i Ainui, umirali su pred očima civiliziranog svijeta gotovo istodobno. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Sahalin i Kurili pripali su Rusima i većina je Ainua deportirana na Hokaido. U demokratskom Japanu napokon su ih ostavili na miru i dopustili da se vrate svojem tradicionalnom životu. Ipak, Ainui su predugo bili potlačena manjina, previše je toga izgubljeno i izmijenjeno da bi se stanje moglo popraviti.
Unatoč početnom uspjehu, Shakushainove oružane snage uništene su kad su matsumae samuraji prekršili dogovoreno primirje te zarobili njega i njegovu pratnju. Time je završio posljednji pokret otpora Ainua. Ainue na otoku Sahalinu u 14. stoljeću pokorili su Mongoli i natjerali na plaćanje danka. Nakon odlaska Mongola plaćaju danak Kinezima sve do 19. stoljeća, kad Japanci i Rusi popola zauzimaju Sahalin. Djelomična sloboda Ainua na Hokaidu prekinuta je 1868. godine, kad je reformatorska dinastija Meidži izdala uredbu kojom je željela potaknuti naseljavanje svojih podanika Japanaca na sjeveru s već prenapučenih središnjih otoka. Kolonizaciju je slijedila diskriminacija Ainua koji su prisiljavani da ostave lov i ribolov te da se počnu baviti poljodjelstvom.
Iseljavani su iz svojih dotadašnjih naselja, a djeca su morala pohađati državne škole. Mnogo su lošije prošli Ainui s kurilskih otoka koji su 1884. godine svi preseljeni na jedan otok – Šikotan. Sahalinski su Ainui između 1912. i 1914. godine naredbom japanske vlade deportirani u rezervate. Bio je to vrhunac 25 stoljetne okrutne vladavine nad jednim malim narodom.
Navike i običaji Ainua drastično su se izmijenili. Okrutna vladavina Japanaca i Rusa, njihovo iskorištavanje bogatstva otoka i domorodaca te širenje bolesti dotad nepoznatih Ainuima desetkovali su taj nesretni narod. Dva mala naroda, američki Indijanci i Ainui, umirali su pred očima civiliziranog svijeta gotovo istodobno. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Sahalin i Kurili pripali su Rusima i većina je Ainua deportirana na Hokaido. U demokratskom Japanu napokon su ih ostavili na miru i dopustili da se vrate svojem tradicionalnom životu. Ipak, Ainui su predugo bili potlačena manjina, previše je toga izgubljeno i izmijenjeno da bi se stanje moglo popraviti.
Najdlakaviji narod na svijetu
Istraživanja koja su među Ainuima proveli antropolozi pokazala su da se mnogi elementi iz tradicionalnog života Ainua sve donedavno nisu hitnije mijenjali još od ledenog doba. Gradili su slične kuće, lovili sličnim oružjem, štovali bogove na isti način. Inače brojne tjelesne osobine oduvijek su jasno razlikovale Ainue od njihovih mongoloidnih susjeda. Srednjeg su rasta, snažne tjelesne grade, tamnoputi i vrlo dlakavi po cijelom tijelu. Dlakaviji su nego ijedna poznata ljudska zajednica na svijetu, a to osobito dolazi do izražaja u usporedbi s goluždravim Japancima. Muškarci nose duge bujne brade, gusle brkove i dugu valovitu kosu. Lubanje su im, kao i u ostalih kavkazoida, duguljaste, a ne okrugle kao u Japanaca. Žene nisu toliko dlakave, ali to nadoknađuju tetovažom oko usta, kojom pokušavaju oponašati guste brkove muškaraca, tetoviraju se pomoću konca premazanog čađom koji provlače ispod kože. Ainuski jezik, bogat dijalektima i japanskim riječima, nije u vezi ni s jednim poznatim govornim jezikom na svijetu. Ainui su inače bili vrlo religiozni i vjerovali su da svako živo biče, osobito životinje, ima vlastitu natprirodnu bit. Zbog toga su se uvijek prema životinjama odnosili s posebnim poštovanjem jer je o tome potpuno ovisio njihov opstanak. Među duhovnim bićima postoji hijerarhija, a na čelu je vrhovni bog – »starac s planine«, kojem se ne smiju izravno obraćati, nego preko »inaoa« – glasnika. Najbolji je glasnik đuša medvjeda, zbog čega je kult te životinje vrlo razvijen. Ainui su osobito cijenjeni u Japanu zbog sposobnosti obrade drva, od kojeg su znali napraviti doslovno sve. Njihovi drveni mačevi, koji su i epski opjevani, bili su im glavno oružje protiv Japanaca, a počeli su ih praviti po uzoru na metalne japanske. U borbi su, umjesto oklopa, nosili odjeću načinjenu od povezanih daščica u kojoj su izgledali dosta smiješno, ali bila je praktična i dobro ih je štitila. Čunove su gradili bez ijednog čavla, koristeći se samo žljebovima, a pokazali su se mnogo čvršćim i sigurnijim nego oni iz japanskih ribarskih brodogradilišta.
Kotan na Hokaidu
U drvu su znali izvesti i molitve bogovima. Kraće drvene palice ukrašavali bi jednostavnim izrezbarenim geometrijskim ukrasima i ostavljali široke trake oguljene kore da uvijeno vise s vrha. Duge su trake znali rascijepiti i u njih uglaviti, primjerice, vučju ili medvjedu glavu kao žrtvu. Te svete predmete držali bi u posebnom dijelu kuće, u svetištu, te bi oni sami na ukucane zazivali blagoslov bogova jer su u njih bile „udahnute riječi“. Ainui inače žive u malim selima od pet-šest kuća, a jedina iznimka je mjesto Kotan na Hokaidu. Kotan na jeziku Ainu znači selo te je sa svojih 36 uskih drvenih kuća i 200 stanovnika najveće naselje tog naroda. U sredini Kotana je Moshiri-Rela, tj. Vjetar svijeta – totemski stup, zaštitnik naselja. Do totema se nalazi ehise ili kuća, nekoć središte javnog i vjerskog života Ainua. Danas je ehise samo folklorni prostor gdje se mogu vidjeti plesovi Ainua koji se u Japanu danas visoko cijene, a koji se ljubomorno čuvaju te ih nijedna japanska folklorna grupa nema pravo plesati. Tako duša jednog neobičnog naroda, posljednjeg ostatka domorodaca japanskih otoka, danas živi samo u folklornoj umjetnosti i običajima, ostacima prošlosti koji gotovo da i nisu više od turističke atrakcije.
Do 1868. godine najsjeverniji japanski otok zvao se Jezo – Divlji. Kako bi potaknuli japanske koloniste i umanjili njihov strah od tih nenaseljenih divljih krajeva, otok je dobio novo ime Hokaido – Sjeverni put.
Dizač brkova
Božicu Aioinau, koja je bila poslana da stvori i poduči Ainue, štuju žrtvom Ijevanicom, pri kojoj umoče žrtvene štapiće u piće i njima razbacaju nekoliko kapi božanskoj sili. Onaj tko prinosi žrtvu potom ispija piće, pridržavajući pritom brkove štapićem »dizačem brkova«. Tko dopusti da mu brkovi dodirnu piće, nije uljudan, pa čak i ne iskazuje dovoljno poštovanja prema bogovima. Ti držači nužni su pri svakoj gozbi i prinošenju žrtava.
izvor >>>> tekst – Isčezli narodi svijeta – Jakša Raguž
