Uskočki vojvoda Ivo Senjanin. dotično Ivan Vlatković, jedan je od najopjevanijih hrvatskih junaka s kraja 16. i početka 17. stoljeća. Ušao je u legendu i epsku narodnu pjesmu po svojem junaštvu u borbama protiv Mletaka i Turaka. Kao povijesna osoba bio je značajan ne samo po svojem vojničkom djelovanju, nego i po političkom. Bio je svjestan Hrvat toga vremena i pobornik da se Senj stavi pod upravu hrvatskog bana u Zagrebu, a ne da njime zapovijedaju njemački časnici. To ga je na neki način stajalo i glave. Tko je u stvari bio Ivo Senjanin? Dragocjene podatke o Senjaninovu životu dao nam je Štipan Banović, folklorist i pisac iz Zaostroga, umro u Napulju 1961., koji je napisao prikaz njegova života u Obzoru 1930. godine pod naslovom “Tko je bio Senjanin Ivo”. Prema ovome i drugim izvorima, Ivo Senjanin zvao se ustvari Ivan Vlatković. Ne zna se gdje i kada se rodio. Negdje u drugoj polovici 16. stoljeća, vjerojatno u Senju, po kojemu je i dobio drugo prezime – Senjanin, kao kapetan u Liču ratovao je po Albaniji, Hercegovini, Bosni i Hrvatskoj krajini, posebno se istaknuvši u borbama za Klis i Petrinju. Bojali su ga se Turci i Mlečani. Kada su ga trebali, Habsburgovci su ga nagrađivali, a kada im nije bio potreban, izbacivali su ga iz vlastite kuće u Senju. Tri su ga puta carske vlasti stavljale u tamnicu i osuđivale na smrt. Pogubili su ga u Karlovcu 24. srpnja 1612. zbog navodne krađe žita iako je senjski kapetan svjedočio da mu je žito on dao za podmirenje životnih troškova njegovih vojnika. Pomilovanje iz Graza stiglo je nekoliko dana nakon Ivina pogubljenja.
U Gabeli u dolini Neretve, koju Turci nazivahu Sedislan – Bedem islama, zapovijedao je tvrdom i ovim kadilukom mladi turski junak Alil Biščević. Do njega su došle priče o nepobjedivom junaku Ivi Senjaninu. Zadivljen takvim pričama i junaštvima o Ivi, odluči se Alil da se na megdanu uvjeri u istinitost takvih priča. Zato on po glasniku pošalje Ivi Senjaninu poziv na junački dvoboj. Tko pobijedi, predloži Alil, pripast će mu sestra pobijeđenog. Ivo prihvati poruku Turčina za dvoboj na život i smrt. Svojoj sestrici lijepoj Andeliji nije rekao istinu, nego je pozove na sajam u Metković, na što ona radosno pristade. Ali kad su prošli Metković i krenuli put Gabele, posumnja Andelina da sć nešto sprema. Pred Gabelom razapne Ivo šator i pošalje poruku Alilu da ga čeka sa sestrom Anđom te neka uz britku sablju povede i svoju sestru Ajkunu. Ubrzo evo i Alila s prelijepom sestrom Ajkunom u svilenoj odjeći okićena zlatnim nakitom.
I započne megdan. Djevojke su preplašene gledale dvojicu ođvažnih mladića kako udaraju sabljama, sestrinski se plašeći za braću. Kako je Alil ispod odjeće imao čvrst oklop, za svakog bi Ivina udarca sabljom iz Turčina izbijale iskre, a Ivina se tanka bijela košulja sve više od Alilinih udaraca natapala krvlju. Međutim, sreća je ipak bila na Ivinoj strani. Jednim snažnim udarcem odsjekao je Turčinu ruku. Ranjeni Alil dade se u bijeg, ali ga Ivo Senjanin dostigne na konju, podsjeti ga na dogovor – borba na život i smrt – te mu odsječe glavu. Ajkuna, koja je ostala bez svog brata sjedila je na travi i drhtala, dok je Anda potrčala svome bratu, sretna što je takav junak te što je ostao živ. Nato Ivo priđe Ajkuni, uhvati je za ruku i povede je domu svome. Uskoro se medu njima razvila i ljubav te prijeđe Ajkuna na Ivinu vjeru i ostane mu pokorna do kraja njegova mladog i kratkog života kojeg izgubi u karlovačkoj tamnici od habsburškog suda.
Ulomak iz knjige: Legende puka hrvatskog autora Tomislava Đurića
Foto: wikipwedija
