Jedan od težih ženskih poslova, bilo je pranje rublja. Rublje se pralo tijekom cijele godine, bez obzira na godišnje doba i klimatske uvjete. Osobito je bilo teško prati rublje zimi, za vrijeme velikih snjegova i hladnoća. No, žene su išle na protočne ili stajaće vode, jame iskopane za te potrebe, tzv. prala ili prališća.
Nakon tkanja platno se izbjeljivalo. Otkano se platno skidalo s tkalačkog stana, i stavljalo u drveni sud, beđanj parjencu, parencu, lub’cu, bjelitku, bjelitnicu. Rublje se slagalo u posudu, prekrilo čistom, ali starom plahtom i prelijevalo lugom, lukšijom – kipućom lužinom, načinjenom od pepela jasenova ili drugog drveta. U kotlu pepeo je trebao prekipjeti, ali se prije prelijevanja preko robe moralo dodati i hladne vode da se roba ne zaturi. Nakon 24 sata lukšija se ispuštala kroz otvor, pri dnu posude, koji je do tada bio zatvoren drvenim čepom. Prelijevanje se ponavljao nekoliko puta, zatim se roba stavljala u korito i odnosila ili odvozila na prala na ispiranje. Na pralima se klopalo, udaralo o drveno korito kojeg su nabavljali od Cigana koritara.
Opranu bi robu ostavlja li da se osuši, prostirući je po livadama ili svježe pokošenoj travi, živicama ili kod kuće na tarabama, tj. drvenim ogradama. I ovaj sunčani postupak izbjeljivanja ponavljali bi nekoliko puta.
Za slijedeće pomagalo domaćici kod pranja rublja upotrebljavali su običnu dasku ili drvenu, limenu ili staklenu rifljaču. Rublje bi trljali rukama preko takve brijače, i dakako ispirali u vodi.
Izvor: Slavica Moslavac >>>> “Tradicijsko ruho- obiteljsko nasljeđe”
