Opće priznat kao jedan od najboljih tamburaša u Sjedinjenim Državama, a i u svijetu, Jerry Grcevich je rođen u malom mjestu Turtle Creek, kraj Pittsburgha. I njegovi roditelji su rođeni u Americi, a njihovi u Ameriku došli iz raznih mjesta u Hrvatskoj – iz Ozlja, Karlovca, sela Segetac, u Podravini. Jerry je odrastao u glazbenoj obitelji. Njegov otac Joseph Grcevich, također dobro poznati tamburaš, uvršten je u Tamburitza Hall of Fame kao što je, uostalom, i sam Jerry, kao najmlađi tamburaš kojemu je ta čast ukazana. Svoje prvo glazbeno obrazovanje i dobio je od oca, još kao dijete od nekih 7 godina, ali i od ujaka Marka Grcevicha….
“Otac baš nije imao puno strpljenja sa mnom, ali ujak jest… tata je htio da odmah budem dobar, ha-ha. Imao sam dara, da, i dobru desnu ruku. Note, istina, nisam znao tada čitati, to sam kasnije naučio, tijekom svog formalnog glazbenog obrazovanja, ali imao sam sluha i ljubavi za glazbu i nastavio sam se glazbeno razvijati iz godine u godinu.”
U kući je uvijek bilo puno ploča s hrvatskom glazbom, naročito tamburaškom, i mađarskom, romskom. Kad bi očev orkestar vježbao, Jerry je uvijek bio tu i slušao. Roditelji bi ga često i vodili na koncerte kad je bio mali, zaspao bi tijekom večeri, na tri stolice, iza pozornice, uz zvuke glazbe.
Sa 10 godina, Jerry je već i sam svirao u tamburaškom orkestru svog oca. G. 1972, kad je navršio 20., Jerry, koji je već imao i vlastiti orkestar, otišao je, po prvi put, u Novi Sad da bi učio i kod velikog Janike Balaza. Ti će se susreti ponoviti jos nekoliko puta tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Tada je sreo i Zvonka Bogdana kojega će kasnije često pratiti na njegovim gostovanjima u Sjedinjenim Državama i Kanadi, zadnjih godina i na njegovim koncertima u Hrvatskoj.
Zadnjih godina, Jerry i provodi dobar dio vremena u Hrvatskoj, da bi proučavao stari i prikupljao novi materijal i da bi se, kako kaže, “kao tambura-glazbenik okušao u matičnoj sredini, u kojoj je taj instrument još uvijek pripada središnjoj struji, još uvijek je ‘mainstream’… Ona je [tamo], još uvijek, više dio kulture pa kad ljudi nešto slave – rođendane, krizmanje, mature….kad su svadbe, oni se uvijek vraćaju svojim korijenima, a ti su korijeni, u Hrvatskoj, tamburaška glazba.”
U Americi, Jerry tu glazbu izvodi već više od 30 godina i majstor je na svim glazbalima koja čine tamburaški ansambl – na braču, na tamburica-čelu, na bugariji ili kontri, ritmičkom instrumentu, kao i na berdi odnosno begešu, basu ili kako vi u Zagrebu kazete, rekao mi je, bajsu. Kao primaš, međutim, Jerry je pravi virtuoz na bisernici, vodećem instrumentu. Jerry je i izuzetno talentirani skladatelj. Jedna od najpopularnijih pjesama iz njegovog repertoara, njegov “znak raspoznavanja,” njegova je vlastita – “Moja Juliška,” koju mi je, držeći slušalicu ramenom, spremno i odsvirao, preko telefona.
Glazba je njegova, a tekst je napisao Miroslav Škoro, s kojim se susreo u Americi, 1990. godine. Neko su vrijeme, na Jerryjevo veliko zadovoljstvo, zajedno radili i jedan album snimili. “Moja Juliška” bila je, na tom albumu, samo jedna od nekoliko zajedničkih pjesama. “Uvijek sam priželjkivao da naiđe netko kao Miro, netko tko je tako talentiran, tko zna lijepe tekstove pisati koji su meni, onda, užitak uglazbiti.” Jerryju je prije toga sličnu suradnju pružio Ivan Podnar, prije puno godina i nas kolega ovdje, na Glasu Amerike. Te suradnje Jerry pamti i duboko cijeni, jer iako je hrvatski još kao dijete naučio, priznaje da to nije dovoljno da bi sam pisao i tekstove, da nije bas jako siguran u gramatici.
Gdje nabavlja svoje instrumente? Za bisernicu, koju smo čuli uz “Moju Julišku,” kaže da mu je nju netko donio iz Zagreba, inače “sjajna izrada Dušana Rajkovića, iz Sremske Mitrovice.”
“Imam i jedan vrlo dobar prim od Željka Kosa, iz Pitomače, imam i jedan Steve Tatića, iz Osijeka i jedan lijepi, mali Andrije Franića, iz Županje…imam ih puno, neki su vrlo stari.”
Održavati živom, danas, uz komercijalnu, ovu vrstu glazbe, ovu tradiciju, nije lako; pred Jerryja, koji se ne bavi ničim drugim, već isključivo glazbom, postavljaju se mnogi izazovi…
“Ima težih trenutaka baš zato što ona ovdje nije ‘mainstream’ glazba, teško je, znate, održavati naša glazbala, kad je u pitanju gitara – nema problema, ali tambura, ona je malo drugačija. To nije sve – postavlja se i pitanje gdje svirati i kako, svirajući ovu vrstu glazbe, zaraditi da bi barem bili na pozitivnoj nuli. A onda treba osmisliti i kako svirati da bi se ljudima dopali, da bi oni uživali u glazbi. To često znaci da tradiciju, kako bi se ona uopće održala na životu, treba donekle mijenjati, prilagođavati, to se događaja i sa svim drugim tradicionalnim umjetnostima, ali treba uvijek na umu imati da se ne smije predaleko otići, jer prijeđete li granice suviše daleko, gubite na autentičnosti.”
Jerry ostaje vjeran tradicionalnim glazbenim korijenima čak i onda kada sklada nove melodije, bliže ukusu današnje generacije. On i njegov ansambl sviraju na svim mogućim slavljima u hrvatsko-američkim zajednicama, sviraju i na koncertima diljem Sjedinjenih Država, kad Zvonko Bogdan dođe, Jerry ga prati na nastupima, ali da bi se maknuo od mikrofona, da bi bio s ljudima i među njima, počeo je u veljači, sa svojim momcima, svirati u restoranu Gipsy Cafe, u centru Pittsburgha. Kad je on odrastao u Pittsburghu, prisjeća se, bilo je u njemu puno restorana s glazbom, na užem području moglo se čuti čak tri-četiri tamburaška orkestra, danas je to prava rijetkost. Stoga je odlučio obnoviti tu tradiciju. Razvili su jedinstveni stil, sviraju uglavnom hrvatsku glazbu, ali i mađarsku i rumunjsku i glazbu susjednih zemalja, a ako je gost Irac i poželi nešto irsko, odsvirat će za njega i – nešto irsko! Sve sviramo, kaže Jerry, da bi goste zabavili i da bi oni bili sretni.
Svoje koncertne programe također nastoji učiniti zanimljivima i privlačnima široj publici – uz tradicionalnu hrvatsku glazbu uvijek i – živahna ciganska…
“Ako ljudi ne razumiju hrvatsku glazbu, ili jezik, uvijek dobro reagiraju na onu koju je snimio Zvonko Bogdan…Evo banke, Cigane moj…to uvijek vole, a i Djelem, Djelem… te dvije uvijek publiku “zapale!”
Prestižna nagrada Nacionalne zaklade za umjetnost iznenadila je Jerryja Grcevicha iako je to nešto ka čemu je, kaže, uvijek težio. Nagrada mu puno znači, ništa manje njegovom ocu. “Nedavno sam se morao ići osišati,” priča Jerry, “i rekao sam djevojci da dobro pazi, jer moram prvo u Los Angeles, na koncert, a odmah poslije u Washington, gdje mi važnu nagradu dodjeljuju. A ona meni – ma, je li to vas otac danas bio ovdje, čovjek se raspričao o svom sinu koji ide u Washington po nekakvu veliku nagradu? Moj se otac, znači,” uz smijeh će Jerry, “došao šišati i usput sina hvaliti!”
2005 godine nacionalna zaklada za umjetnost – National Endowment for the Arts – u Washingtonu, nevladina je agencija čija misija je podržavati vrsnost u umjetnostima i približiti ih svim Amerikancima, dodijelila je nagradu primašu, skladatelju i aranžeru Jerry Grcevich, iz Pennsylvanije. Da bi odala priznanje i na taj način čuvala raznoliko kulturno blago Sjedinjenih Drzava, Zaklada svake godine, jos od 1982, dodjeljuje nagrade pojedincima – folk i tradicionalnim umjetnicima, za njihova individualna postignuća u raznim umjetnostima i za njihov životni doprinos bogatom nasljeđu Sjedinjenih Drzava. Nagrada se dodjeljuje samo jednom u životu i najveće je priznanje koje Amerika iskazuje svojim folk i tradicionalnim umjetnicima.
Na pitanje što očekuje od nagrade, misli li da će ona dati dodatnog poticaja ovoj vrsti glazbe, Jerry je odgovorio:
“Itekako se nadam da će ova nagrada otvoriti neka vrata, meni, ali i ovoj glazbi, jer tambura, cijela ta obitelj instrumenata, podesna je za svaku vrstu glazbe. Ima jedinstveni zvuk koji je ljudima privlačan, isto tako i ljepota zvuka tamburaškog orkestra, malog ili velikoga. Nadam se da će nagrada otvoriti više, i veće, mogućnosti i ovoj vrsti glazbe i svima onima koji je izvode, jer tako će biti i lakše održavati živom i tamburu i tu jedinstvenu tradiciju.”
Izvor >>>> Glas Amerike
