Dan iza Svijećnice. 3. veljače, Dubrovnik i njegova okolica, koja je do 19. stoljeća kao Republika Dubrovačka bila znana i kao Republika Svetoga Vlahe, slavi tog sveca, svoga zaštitnika. Tko je bio sv. Vlaho, a u kršćana, posebno katolika poznatiji pod imenom – sv. Blaž, a na čiji se dan u svim crkvama obavlja blagoslov grla?
Živio je u 3. stoljeću i godinama je obnašao biskupsku čast u Armeniji. Prije nego što se posvetio službi Božjoj bio je po zanimanju liječnik. Doživjevši Božje nadahnuće, povukao se u jednu planinsku pećinu gdje je živio u razmišljanju i molitvi okružen divljim životinjama. Zvijeri ga nisu napadale, nego su mu prilazile poput pitomih te dolazile po pomoć kada bi se razboljele ili ranile. Otkrili su ga tijekom jednog lova kraljevi lovci i, misleći da je vrač, kralj ga stavi na muke raskidavši mu tijelo željeznim češljem, grebenom i potom ga baci u jezero. Međutim, Božjom pomoći rane su mu zacijeljele i on je, hodajući po vodi. propovijedao narodu. No, kasnije mu odrubiše glavu. Kasnije u renesansnom slikarstvu sv. Blaž prikazan je kao starac sa sijedom bradom koji drži željezni češalj i upaljenu svijeću na spomen svoje posljednje želje da liječi bolesnike. A zašto je na blagdan Sv. Vlahe/Blaža blagoslov grla? Legenda kaže da je jednom spasio neko dijete od gušenja koje je progutalo riblju kost što mu je zapela u grlu. Naš dični i slavni hrvatski i katolički Dubrovnik sagradio je na čast sv. Vlaha/Blaža lijepu crkvu 1348. godine koja je 1706. izgorjela, ali pobožni građani Republike započeše iste godine graditi novu crkvu u baroknom stilu koju dovršiše 1714. godine. Na njezinu glavnom oltaru nalazi se kip sv. Vlaha izrađen od srebra s pozlatom, a koji drži maketu Dubrovnika iz 15. stoljeća. U crkvi su i dva kamena kipa – sv. Vlaha i sv. Jeronima, radovi bračkog kipara Nikole Lazanića s kraja 16. stoljeća i potječu iz one ranije, stare crkve Sv. Vlaha.
Bogoljubni Dubrovčani već su u davna vremena podigli u svojemu gradu brojne crkve. U njima su se posebno u zla vremena molili za grad i Republiku, bilo da se trebalo uteći Bogu zbog lošeg vremena ili neprijateljske opasnosti. Molili su se i raznim svecima. Nekada su im molbe bile uslišane, a nekada nisu. Zbog toga su odlučili izabrati svog sveca zaštitnika koji će biti njihov zagovornik pred Bogom. Kako se nisu mogli dogovoriti, uputiše svoje molbe Svevišnjem neka im on odredi zaštitnika na nebu i pošalje im znak svoga izbora. Čekali su godinama. I jedne godine na 3. veljače poče bjesniti nad Dubrovnikom strašna oluja. Čas je padala kiša, čas snijeg. Puhao je snažan južni vjetar, a more je bijesno udaralo o dubrovačke zidine. Kako takvog nevremena Dubrovčani nisu pamtili od svog postojanja, zaključiše da dolazi Božja poruka, neko čudo. Kada se more predvečer smirilo, a vjetar utišao, donesu valovi pred grad vlasi svetoga Vlaha. Poigravalo se umireno more vlasima koje su sjale poput zlata. Primijetiše ih stražari na zidinama pa dadoše znak za uzbunu. Na taj znak pohitaše Dubrovčani k moru. A u njemu čudo Božje – vlasi svetoga Vlaha!
Citat iz knjige: Legende puka hrvatskog, Tomislav Đurić
