U jednom velikom selu plodne Moslavine živio je kovač. Imao je kovačnicu u kojoj je s dva momka radio dan i noć. Jednog dana, a imao je mnogo mušterija, stadoše pred kovačnicom ciganska kola.
Siđe ciganin Marko i reče:
– Dobar dan, majstore, evo ja došao da mi potkuješ konja.
– Ma počekaj, Cigo, vidiš da imam posla, ali bit će potkovan. No, što je tebi, zašto si tužan.
– Majstore, neprilika je,žena mi rodila sina, a nitko neće da mi bude kum. Prošlo deset dana, dijete nekršteno pa eto zabrinut sam. Nego,molim vas, majstore, bi li vi htjeli kumovati mojem sinu.
Zamisli se kovač. Zatim pozove ženu:
– Znaš što,ženo, siromah Marko moli me da mu budem kum djetetu. Daj se obuci i nosi dijete župniku neka ga krsti, a ja ću biti kum.
Razveseli se Cigo. Sve skače od veselja i gladi crne brkove. Dobio je za kuma glasovita kovača.
– Ej, majstore, kume, baš ti hvala! To ti nikad neću zaboraviti. Neću ti zaboravit do smrti, dragi kume!
Prošle su dvije godine kako je kovač kumovao Markovu djetetu, a Cigo je svaki dan dolazio u
kovačnicu pozdraviti kovača. Kume, što radiš, kume, kako si, kume pa kume… Već se svi počeli ismijavati kovačevu kumstvu. Čak je i kovač počeo razmišljati kako da se riješi Ciganina kuma. Najzad se obratit župniku:
– Gospodine župniče, vi ste čovjek učeni. Molim vas uputite me kako bi se ja riješio Ciganina Marka i
njegova kumstva?
– Znate kako, majstore, napravite kao da ste umrli, napravit ćemo i sprovod i vas proglasiti mrtvim. Vi ćete se par dana nakon toga kriti i tako ćemo Ciganina prevariti.
Umro kovač. Sprovod je. A u sprovodu odmah iza lijesa ide Ciganin Marko i plače kao ljuta godina za svojim kumom. Sprovod dođe u crkvu gdje će lijes s pokojnikom ostati preko noći. Noću bi trebao kovač izići iz lijesa, a onda bi lijes zatvorili i ujutro bi ga praznog zakopali u grob. Stigla večer, dođe župnik u crkvu i svima naredi da izađu van. U crkvi treba ostati samo lijes s mrtvacem pred oltarom. Svi iziđu van iz crkve, ali se Ciganin Marko ne da.
Nikako se ne da iz crkve. Što će, zatvori župnik crkvu i u njoj Marka s mrtvacem. Sjede Marko u klecalo najbliže lijesu i neprestano plače za kumom, a kum leži u lijesu i misli kako će se sve ovo završiti.
Bilo je neko doba noći. Pred crkvom se čuje neki štropot. Netko provaljuje vrata. Uplaši se Marko pa se popne na oltar među svece. Ključanica popusti i u crkvu bane šest razbojnika. Svi naoružani, u rukama nose po bisage. Smjestiše se u klecala i otvoriše ih. U njima sami zlatni dukati. Gleda to Marko s oltara, a kovač sluša iz lijesa. Odvoji se jedan razbojnik. Uze pokraj oltara upaljač za svijeće i zapali svijeću na oltaru. Gleda po svecima i reče:
– Gledajte kako ovaj ima krasne brkove, a izgleda kao Ciganin.
Marko šuti, ne diše i ne miče se. Razbojnik prinese upaljač Markovu brku da ga zapali. Marko
neprimjetno puhne i utrne upaljač. Razbojnik upali upaljač na svijeću pokraj lijesa pa opet pripali Marku brk. Marko miran, samo postrance puhne i utrne upaljač.
– Čudnovato, – reče razbojnik, pa ovaj svetac kao da je živ, gasi mi upaljač.
Diže se sa sjedala harambaša, izvadi sablju pa reče:
– Već sam dosta odsjekao živih glava, ali nikad mrtvom. Sad ću to učiniti! Odsjeći ću glavu mrtvacu!
Gleda to Marko s oltara i sluša kovač u lijesu. Harambaša sa sabljom u ruci priđe lijesu, Skoči Marko s oltara i poviče:
– Ustajte živi i mrtvi! Ne dajte mom kumu glave sjeći! Uplaši se harambaša i počne bjeţati.
U strahu skoči kovač iz lijesa i uhvati se za Marka:
– Ne daj me, kume!
Kad su razbojnici opazili da sveci s oltara skaču i da se mrtvac iz lijesa digao, počeše bježati glavom bez obzira. Ostaviše oružje i blago u bisagama. Cigo potrči za njima.
– Bježite razbojnici
a Cigo, stigavši do vrata zatvori ih i navuče nutarnji zasun.
Priđe uplašenom kumu:
– Ej, kume, dobro da si oživio!
Kovač dršće od straha.
– Ne boj se. Dobro sam zasunao vrata. Ne boj se onih vragova. Ako i nisu pobjegli, k nama ne mogu!
Glavno je da si živ. Sad ću ja nam dvojici podijeliti ovo blago.
Istrese bisage na dvije hrpe.
– Evo, kume, jedna hrpa dukata tebi, a jedna meni. Ne trebaš kovati više. Imaš novaca dok si živ, a ni ja se više neću skitati. Kupit ću si kuću u kojoj ću živjeti s mojom Cigankom i tvojim malim kumčetom.
Kad je svanulo, Cigo otvori crkvena vrata. Na rastanku reče kovač:
– Kume Marko, hvala ti što si mi život spasio i učinio me bogatim. Naše kumstvo neću zaboravit dok sam živ.
izvor >>>> „Moslavačke legende i predaje“ – Kovačević Dražen
Foto: https://www.thecrucible.org/guides/blacksmithing/blacksmithing-forge/
