Društvo je osnovano 1945. godine pod nazivom „Prosvjeta“, zbog ukidanja istoimenog naziva 1972. godine početkom 1974. odlukom skupštine društvo mijenja naziv u KUD „Savski lugovi“ Crkveni bok i nastavilo sa tradiciom očuvanja narodnih običaja i plesova sve do početka domovinskog rata 1990.-e godine.
Nosili su specifičnu narodnu nošnju koja se bazirala na tri osnovne boje, crvena, crna i žuta. Ženska nošnja je tkano platno u četiri nita, produženo armaturom od žutih vlakana (donji dio je mogao biti i od jednoličnog, ormalnog platna), lajbek ili benka od crnog štofića, čarape bik klječane crne boje sa crvenim ornamentima, marame na glavi su bile bijele (udane žene) i crvene (neudane žene). Nošnje su sadržavale i „toke“ (dugmad) rađene od dukata više radi ukrasa.
Muška nošnja je bilo bijelo tkano platno , i košulje i hlače koje su završavale resama, crni lajbek, opanci (stariji su nosili opanke sa sepuncima, uvijutkima oko noge ), pretežno su nosili crne šešire, ali bilo je ponekih i sa šubarama.
Pjesme koje su se pjevale pretežno su bile namijenjene događanjima gdje su se izvodile, tako su imali Đurđevdanke pjesme, prosidbu, svadbu, Bečarsko prelo (Čijanje), Perušanje, Čeroice (izvodilo se za Svetog Nikolu)
Pjesma otpjevana na smotri folklora u Zagrebu 1984. godine
Oj djevojko dušo moja,
čim mirišu njedra tvoja.
Dali dunjom il jabukom,
ili dušom djevojačkom.
Ni sa dunjom, ni jabukom
Nego dušom djevojačkom
Oj djevojko dušo moja
što govori majka tvoja
Oćel tebe meni dati,
oćel mene zetom zvati
Mene ćaća mene nana,
drugog nude za Dragana.
Oj djevojko janje moje
što to zbori srce tvoje
dali ono za me bije,
ili se mojoj babi smije
Moj okole, željo moja
Sedlaj svoga vrana konja.
Dojaši mi pod penđere
Prije prve rujne zore.
U društvu su plesali članovi iz Crkvenog i Ivanjskog Boka ,te Strmena, od najznačajnijih gostovanja navode tri gostovanja na međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, dva gostovanja na Vinkovačkim jesenima, te jedno domaćinstvo „Zlatnog prima“ kojega je tada organizirao Večernji list. Kako navodi dugogodišnji voditelj društva Nikola Paić i moj sugovornik u sastavljanju ovoga teksta, uz instrumente tamburica, dvojnica najviše je društvo isticalo instrument „vodeni Bubanj“ kojega će mi u dogledno vrijeme sastaviti da ga vidim uživo.
Zadnji predsjednik društva bio je Vinković Milan.
Ovo je samo jedan od albuma kojega sam krenuo napraviti jer mi je najlakše bilo do podataka doći, na području Općine Sunja djelovalo je još nekoliko kulturno umjetničkih društava (Donja Letina, Selišće Sunjsko, Brđani i još neki) od kojih još uvijek istražujem i tražim podatke, nadam se da će istraživanje biti uspješno.
