Karlovac, prekrasan grad na četri rijeke, u zagrljaju Kupe, Korane, Dobre i Mrežnice. Jedan od rijetkih gradova koji zna točan datum svog nastanka, 13. srpnja 1579. godine, a dobio je ime po svom osnivaču nadvojvodi Karlu Habsburškom. To je ujedno početak gradnje karlovačke krajišne vojne utvrde zbog protuturske obrane.
Legenda o Karlovcu kaže da je sagrađen na turskim lubanjama. Povjesničar Radoslav Lopašić u knjizi “Karlovac – poviest i mjestopis grada i okolice”, koju je objavio 1879. godine, ističe da je prvi temelj Karlovca položen “… na 13. srpnja 1579. na dan sv. Margarete na devet stotina turskih glava…”.
Bila je to osveta Turcima za pustošenje i paljenje dubovačke varoši na sam uskršnji Veliki petak iste godine. Dubovac će od te pobjede imati slabe pomoći jer su, umjesto razbijenih turskih četa, varoš i grad opsjedali idućih godina nove i još divljije postrojbe. Dubovcu se više nikada sretniji dani ne pomoliše. Mnoštvo se žitelja iz pogorjele i popljačkane dubovačke varoši preselilo, odmah po njezinoj izgradnji, u obližnju sigurniju karlovačku tvrđavu.
Pobjeda vojske pod zapovjedništvom Ivana Ferenberga bez sumnje je omogućila miran tijek izgradnje karlovačke utvrde jer “… Turci nesmjedoše ni blizu sbog straha od Ferenberga.”. Stari iskusni vojskovođa, nakadašnji zapovjednik Senja, ratnom vještinom i junaštvom vojne posade potukao je 1578. Turke do nogu. Za sve to, Ferenberga je nagradio nadvojvoda Karlo II. Habsburški (koji je potaknuo gradnju tvrđave koja je po njemu prozvana Karlovac), postavivši ga za prvog zapovjednika Karlovca. Karlovčani su mu odali još veće priznanje, proglasivši ga osnivačem grada u čiju su čast vrelo (danas vodocrplište) na Borlinu nazvali Ferenbergovo vrelo.
No, kao ni dubovačku gradinu tako ni karlovačku tvrđavu Turci nikada nisu osvojili. Zacijelo se tomu doprinijeli ponajprije odvažni i hrabri branitelji, potom i za ondašnji način ratovanja napredno izgrađen tvrđavski sustav. Karlovac je, naime, sagrađen planski, kao zvjezdolika šesterokraka renesansna utvrda. Tvrđava je imala zemljane bastione (kule) i bedeme ojačane ogradom od balvana, a kasnije kamenim zidom. Okruživao ju je opkop dubok šest metara u koji se tijekom opasnosti puštala voda iz Kupe.
Tako utvrđeni Karlovac svoju je obrambenu ulogu uspješno ispunio. Turska vojska se tijekom idućih stotinu godina čak devet puta zalijetala do karlovačke tvrđave (posljednji puta 1672. godine), ali je niti jednom nije ozbiljnije uspjela ugroziti. Jesu li takvom raspletu ipak pomogle i lubanje ugrađene u temelje tvrđave ne zna se, no u to su izgleda bili uvjereni graditelji Karlovca. Radoslav Lopašić naglasio je da “Osnivači mišljahu, da će ovo učiniti tvrdju osobito jakom i nepredobivom.”.
Činjenica je da je tijekom 16. i 17. stoljeća jedan od “običaja” ratovanja s Turcima bio odsjecanje glava žrtvama na bojištu. U tome su prednjačili Turci, koji su obezglavljivali i odličnike i plemiće koje bi zarobili. Karlovačka krajiška vojska dobivene bitke slavila je i isticanjem glava pobijenih Turaka (najčešće samo zapovjednika) na kopljima tijekom povratka s bojišta u grad.
Izvor: Karlovac – poviest i mjestopis grada i okolice, https://visitkarlovaccounty.hr, www.karlovac.hr
