Car Karlo prehladio se u lovu i umro, a nasli-jedila ga je kći Marija Terezija, jer sina nije imao. Nije se to svidjelo pruskom kralju Fridrihu, pa joj htjede osporiti nasljedstvo i pokrene vojsku. Nagovori Francuze, Španjolce i Bavarce da mu se pridruže, te navali vojskom na Šlesku.
U to je vrijeme živio čovjek vrlo neobičan, divljačan i ludo hrabar. Pustolovni barun Trenk imao je već iza sebe burnu vojničku prošlost. Kao mladić služio je u austrijskoj vojsci, a zatim u ruskoj, gdje se borio s Turcima i Tatarima, uvijek u svađi sa svima, pa i sa samim sobom. Njegovi žutokosi panduri, lisičja lica i vatrene ćudi, izvodili su čuda u bitkama, a još veća čuda i pokoru u gradovima i selima, gdje su čekali nove okršaje. Slušali su samo Trenka, a Trenk nije slušao nikoga, pa je jednoć izazvao na dvoboj i podmaršala. Već su ga vodili pred streljački stroj, no kazna mu bude preinačena u tešku robiju, iz koje se izbavio forintama ušivenim u opasač. Vratio se u Slavoniju, na svoje imanje Brestovicu. Jutrom je ulijevao rakiju u vruću kavu, danju hvatao hajduke koji su se bili osilili, a navečer čitao Plutarha i Herodota.
Kada su ga optužili da sam kroji pravdu, otišao je u Beč da se opravda. Mlada kraljica se isprva durila, ali joj se Trenk svidio. Pričao joj je kako je ranjen u bitki na Bugu, kako je kao mali pao u posudu sa žeravicom, te kako je kao dječak otplutao na santi niz Savu, a prešutio je svoje raskalašene čine, pljačke, opijanja i nerazjašnjene smrti svojih protivnika.
Mariji Tereziji je trebao baš takav Trenk. Kockar koji prvi srlja u bitku i sa svojim pandurima otvara vrata pobjedi. Carica mu dade čin pukovnika, te mu zapovjedi da ode u Slavoniju i okupi vojsku. Za nekoliko mjeseci vrati se Trenk u Beč na čelu tisuću pandura i husara. Unovačio je barun što bivše hajduke, što čvrste slavonske seljake i izvježbao ih u malo dana tako dobro da su bili dorasli svakom kreševu.
Bečani su zazirali od te šarene vojske, nazivali pandure crvenim vragovima i prisjećali se starih priča o Hrvatima, koji su još u Tridesetogodišnjem ratu bili došli na glas kao najbolji ratnici u Europi, no njihova je smjelost izazvala zavist kukavnih duša, pa su zlobnici širili strašne priče, između ostalih i onu najgrozniju – da Hrvati jedu djecu!
Trenk nije bio samo žestok borac nego i šaljivac, koji je zabavljao dame u bečkim salonima, odijevao se u medvjeđu bundu na krabuljnim plesovima i osvajao ženska srca sita muškaraca pod napudranim perikama. Znao je barun i za pakosne priče o Hrvatima, pa odlučio narugati se lakovjernima.
Kada je priređena smotra velike caričine vojske, okupilo se pola Beča na vježbalištu ispred Arsenala. Najviše povika, uzdaha i prigušenih krikova jeze izazvali su Trenkovi momci. Jahali su husari u modrim dolamama, ogrnuti crvenim kabanicama, u crvenim hlačama porubljenim srebrnim vrpcama, držali u ruci karabin, za pasom dvije kubure i nož. Svijetle sablje udarahu ih po bedrima. Ni pješaci panduri nisu bili lošije oboružani, tek je ruho na njima bilo raznoliko. A svi su, i husari i panduri, imali oko vrata zavezan rubac, što ga već odavno Francuzi po Hrvatima prozvaše kravatom. Talambasi i trublje odjekivali su iz bučne povorke, zvuci tako strani nesviklom bečkom uhu da im se činilo kako turska vojska prolazi kroz grad.
No uzrok prestrašenih krikova bila su mala bića što su ih trenkovci nosili na rukama i s vremena na vrijeme odgrizali s njih ruku ili komad glave. Tu je šalu smislio Trenk. Kada već govore da Hrvati jedu djecu, hajmo im, momci, to i pokazati, rekao je dan prije parade, pa dao ispeći u najboljoj bečkoj pekarnici velike hljebove u obliku djeteta.
Kada je povorka prolazila ispred carice Marije Terezije i njezina muža vojvode lota-ringijskoga, ispred generala Khevenhillera, ratnoga vijeća i dvorske kamarile, Trenk je vučjim zubima zagrizao u svoje – dijete-. Carica je shvatila Trenkovu šalu, osmjehnula se, a onda su se osmjehnuli i ostali, promatrajući u čudu glasovitog junaka tamne, uvojite kose, očiju žustrih poput lasice. Jahao je na vjernom, pametnom ždrijepcu, koji je kićeno poigravao pred dvorskom svitom. Kažu da je Marija Terezija, kojoj je tada bilo dvadeset i pet godina, duboko uzdahnula i bacila brz pogled prema mužu vojvodi, jer se ovaj nikako nije mogao mjeriti s tim slavonskim medvjedom, koji je volio život i prezirao smrt.
Pa ipak, poslije svih junaštava u godinama što su slijedile, poslije pothvata dostojnih starih vitezova, poslije pobjeda što ih je donio Mariji Tereziji, carica je dala zatvoriti Trenka u tamnicu, gdje je od žalosti umro. Priča se da je blago namaknuto u Šleskoj i Bavarskoj sakrio u razrušenu utvrdu Korod, punu zmija otrovnica.
Ulomak iz knjge: Hrvatske legende, Hrvoje Hitrec ISBAN 979-953-0-61222-8
Foto: Trenkovi vojnici na crtežu Richarda Knötela iz 1908. godine. Slijeva pandur, barjaktar, pandur i časnik (Wikimedia Commons)
