Kroz povijest
Kroz povijest i povijesnu baštinu i Spomeničko blago ovog Nacionalnog parka izuzetno je bogato, što je također utjecalo na društveno opredjeljenje da se Brioni stave pod određeni dodatni oblik zajedničke pažnje i zaštite. Gotovo svi važniji lokaliteti u ovoj domeni nalaze se na Velikom Brijunu, što je s obzirom na prirodne i prostorne mogućnosti sasvim razumljivo.
Prvi dokumenti ljudske prisutnosti sežu u srednji neolitik (oko 3000 god. pr. n. e.). To su nalazi kamenog oruđa i oružja sa lokaliteta Gromače. Sredinom drugog tisućljeća pr. n. e. na Brijunima žive Histri, zapadno ilirsko pleme. Ono za sobom ostavlja gradinsku kulturu, odnosno ostatke pet utvrđenih gradina po vrhovima Velikog Briona. Najznačajnija među njima i danas se zove Gradina, između luke i zaljeva Verige. I porijeklo naziva Brioni naslijedili smo od ilirske Brevone.
Nakon stoljetnih borbi Rimljani pobjeđuju Ilire i od 177. god. pr. n. e. Istra i Brijuni su u njihovoj vlasti. S Rimljanima na otoke dolazi maslina, vinova loza i robovlasnički sistem (Iliri su živjeli u plemenskom uređenju). Na nekoliko mjesta na Velikom i Malom Brijunu ostaci su ladanjskih i gospodarskih zdanja rimskog razdoblja. Prema dimenzijama i sadržajima onih što se nalaze u zaljevu Verige naslućuje se da bi to mogla biti i jedna od ljetnih rezidencija rimskih careva iz I. st. n. e. (dvorac na tri terase, tri hrama,• stanovi za svećenike, terme s bazenima tople i hladne vode, vodovod, kanalizacija, gospodarski objekti, stanovi za poslugu i robove, te izgrađena, obala – danas pod morem).
Od 539. do 778. god. razdoblje je bizantske vladavine na Brionima i razdoblje naseljavanja Slavena. Središte života premješta se na zapadnu obalu Velikog Briona, u uvalu Dobrika. Tu je u 4. st. na površini jednog ha podignut dobro organiziran i utvrđen bizantski kastrum na lokaciji nekadašnjih rimskih vila. Prema ostacima materijalne kulture utvrđeno je da su ovdje živjeli Rimljani, Goti, Bizantinci, Franci, Slaveni i Mlečani. Dakle, s prekidima, pratimo kontinuitet od 2. st. pr. n. e. do 14. st. nove ere. Pored kastruma su i dobro očuvani ostaci trobrodne bazilike Sv. Marije, sagrađene potkraj 5. st. i crkvice Sv. Petra iz 6. stoljeća.
Nakon Bizanta Brioni su u franačkim rukama, a kasnije kao posjed u vlasništvu Akvilejske patrijaršije. Uz Crkvu Sv. Marije bila je u 11. st. zasnovana benediktinska opatija, a u 12. st. gradi se na istočnoj obali četverokutna kula – donžon, što upućuje na početak vraćanja otočkog središta na istočnu obalu. Ta stoljeća su doba prosperiteta kad se uz ratarstvo, stanovništvo bavi i proizvodnjom soli (uvala Soline), te vađenjem i obradom kamena. Kamen se na Brionima vadio od antičkih do mletačkih vremena, što se danas vidi na mnogim mjestima, iako je dosta toga zaraslo ili pošumljeno. Kamenolomi su dio brionskog »mikroreljefa«.
Razdoblje venecijanske vlasti počinje ovdje 1331.godine. Nastavlja se eksploatacija kamena i drva, te proizvodnja soli (vlasnici otoka su mletačke patricijske obitelji). No već je 1312. god. prva pojava kuge opustošila otoke, a zatim se to ponovilo 1412, 1504, 1590. i 1631. godine. Malarija je također sve više harala i otoci se sve teže oporavljaju. Iz mletačkog razdoblja je ljetnikovac, pridružen donžonu i dvije crkvice: Sv.Germana iz 1481. g. i zavjetna Sv. Roka iz 1504. godine. U 18. st. i kasnije, svedo 1893. god., Brioni su gotovo napušteni otoci u kojima se boravi tek povremeno, najviše zbog sječe i izvoza drva.
Treba ipak spomenuti da u 19. st. Austrijanci na Brionima grade sistem utvrda i baterijskih gnijezda radi obrane Pule, glavne austrijske ratne luke. Tako su na Malom Brijunu podignute dvije utvrde, a na Velikom Brijunu pet. Jedna od njih,»Tegetthoff« – na vrhu Velikog Briona – atraktivan je primjer fortifikacijske arhitekture tog vremena (građena 1864-1868. god.), a ubraja se među najveće na Sredozemlju.
Renesansa Briona, ovaj put turistička, nastaje nakon 1893. god., kada austrijski industrijalac Paul Kupelwieser (direktor čeličane u Vitkovicama u Moravskoj) odluči kupiti otoke i na njima se baviti turizmom. U vrlo kratkom roku obavljeno je prvo krčenje i čišćenje guste makije, sadnja raznog drveća te prvi građevni radovi. Prvi energetski objekt je bila vjetrenjača (crpila vodu, tjerala motore za rashladne uređaje, drobljenje kamena itd.), a zatim je postavljen agregat. Prvi gosti, doduše u skromnim smještajnim uvjetima, bili suna Brionima već 1896. godine. Nije zaboravljena ni poljoprivreda, a 1896. god. već počinju arheološki i konzervatorski radovi. Da bi suzbio malariju, poduzetni Kupelwieser obraća se sljedeće godine bakteriologu Robertu Kochu i ovaj najprije šalje svoje suradnike, a zatim i sam dolazi na Brione. Prema njihovim uputama zatrpane su sve bare i lokve, legla komarca Anojelesa – prijenosnika malarije, a bolesnici su liječeni kininom. Već nakon jedne godine nije bilo novooboljelih. Nakon tog uspjeha počinje gradnja većih hotelskih objekata i do 1913. god. izgrađena su četiri hotela, s ukupno 320 soba, i desetak vila. Godine 1908. dovedena je i voda s kopna. Gradnju hotela pratili su i ostali sadržaji: pristanište, pošta s telefonskom centralom, pedesetak kilometara puteva i staza, kupalište sa 180 kabina, zatvoreni bazen s toplom morskom vodom, kasino, ergela i niz različitih sportskih terena, među kojima nešto kasnije i najveće igralište za golf u Evropi (18 rupa i 5850 m staza).Vino i ulje se proizvodilo iz vlastitih vinograda, odnosno maslinika, a mlijeko i odličan sir također su bili s brionskih pašnjaka. Otoci su bili reklamirani i kao klimatsko lječilište, a od 1910. god. imali su i svoj tjednik “Brioni-Inselzeitung”. Iz njega saznajemo da se odjednom na Brionima znalo okupiti 11 nadvojvoda i nadvojvotkinja (31. 7. 1910), 16 prinčeva i princeza (31. 3. 1911), 18 tvorničara i industrijalaca (27. 4. 1911)«. Iz navedenih datuma razaznajemo da je sezona trajala gotovo cijelu godinu, a struktura gostiju pokazuje da je boravak na otocima postao potvrdom društvenog statusa i prestiža. Prvi svjetski rat prekida ovu uzlaznu liniju, a poslije rata Brioni su, zajedno s Istrom, pripojeni Italiji, ali su i dalje u vlasništvu obitelji Kupelwieser. U Italiji je turistička konkurencija bila jača, pa Brioni sve teže posluju i 1936. god., nakon stečaja, prelaze u nadležnost Ministarstva financija. Malo zatim Italija se odlučuje na znatnija ulaganja (uvodi se i svakodnevna izravna hidroavionska veza do Brijuna). No ubiranje plodova ulaganja prekida nova svjetska katastrofa. Umjesto bogate aristokracije hotelskim hodnicima uskoro promiču samo mornarički oficiri. Uoči samoga kraja rata Brioni su nekoliko puta bombardirani, a najveće razaranje doživjeli su 25. travnja 1945, kada su srušena dva hotela, dio obale i mnoge kuće. Nedugo poslije rata, 1949. god. Brioni su određeni za Titovu rezidenciju na moru. Ratne ruševine su uklonjene, a postepeno su obnovljena i proširena infrastruktura (komunikacije, vodovod), obnovljene hotelske zgrade i obogaćen parkovski inventar. Izgrađena su dva reprezentativna objekta na zapadnoj obali Velikog Briona: »Bijela vila« –službena Titova rezidencija (1953. god.) i »Brionka« – rezidencija za strane državnike (1957. god.).
Trideset godina Brioni su bili ambijent u kojem je Tito provodio dio svoga radnog i slobodnog vremena. Evidencije kazuju da je ovdje kao domaćin i državnik primio 53 šefa država i partija, te još više premijera, ministara ili delegacija stranih država. A uobičajeno je bilo i da se ovdje povremeno održavaju sjednice jugoslavenskih rukovodstava. Tako su s vremenom Brijuni postali jedan od simbola Titove politike i Jugoslavije općenito. Otočić Vanga uređen je kao prostor Titovog povremenog doma. Na njegovu sjevernom dijelu izgrađen je prizemni kompleks, u kojem danas posjetioci mogu vidjeti intimniji ambijent u kojem je Tito živio (radni kabinet, bravarsku radionicu itd.) i dio poklona iz inozemstva i Jugoslavije. U južnom dijelu Vange iskrčen je dio bujne makije i pretvoren u voćnjak i vinograd sa zanimljivim vinskim podrumom.
U zakonskom aktu o proglašenju Nacionalnog parka (1983. god.) Vanga je posebno izdvojena kao spomen-područje.
Izvor: ulomak iz knjige “Nacionalni parkovi Hrvatske”