Najdublje jame Hrvatske – Lukina jama

LUKINA JAMA
JAMSKI SUSTAV LUKINA JAMA – TROJAMA
Lokacija: Hajdučki kukovi, NP Sjeverni Velebit, Hrvatska

Dubina: -1431 m
Duljina: 3741 m
Horizontalna duljina: 1534 m
Nadmorska visina ulaza: ulaz Lukina jama: 1438 m, ulaz Trojama: 1475 m.
Istražili (1992.-1995.): Komisija za speleologiju HPS, SO PDS Velebit, SO HPD Željezničar, SO HPD Dubovac, SO HPD Mosor, DISKF, SO HPD Japetić, SSHGD, SD Špiljar, SUK Bratislava
Topografski snimili: B.Jalžić, B.Šmida, D.Bakšić, D.Lacković, T.Barišić, D.Troha
Mjerili: D.Kavčić, E.Kreutz, D.Troha, E.Štrkljević, A.Bakšić, T.Bizjak, S.Hrašćanec, Z.Stipetić

Novija istraživanja obavljena su 2010., 2011. i 2013.

OPIS LUKINE JAME ( MORFOLOGIJA) – Darko Bakšić

Ulaz u Lukinu jamu pukotinskog je karaktera, dimenzija 22,5 x 5 m. Pruža se u smjeru sjeverozapad – jugoistok. Jama je od ulaza do Whiskey dvorane, koja se nalazi na dubini od 320 m, gotovo vertikalna. Od 50 do 320 m dubine na stijenama se mjestimično nalaze debele naslage snijega i leda. U ulaznom dijelu jame, na -53 m i na -178 m nalaze se dva bočna kanala. Gornji vodi u manju dvoranu s ledenim slapom visokim 27 m, a donji meandrira i spušta se koso po snijegu sve do malog jezera na 195 m dubine (mjesto do kojeg su se u 1992. godine spustili slovački speleolozi). Ispod Whiskey dvorane nalazi se vertikala od 228 m. Na dnu vertikale nastavlja se kosa polica duljine 27 m. Tu je na -558 m spoj s Trojamom (Manual II). Zatim slijedi nekoliko kraćih vertikala (3; 23; 27; 11 i 14m) do prečnice na dubini od 638 m. Od prećnice se stometarskom vertikalom spušta do male police, a zatim skokom od 4 m ulazi u meandar širine 3 do 5 m. Ovdje se, na dubini od 743 m, nalazi bivak I. Između bivaka I i II nalazi se vertikala koja u svom gornjem dijelu ima izgled pukotinskog meandra, a u donjem se dijelu širi i razbija s nekoliko manjih polica.

Bivak II je na dubini od 950 m, u dvorani dimenzija 85 x 70 m. Na sjeveroistočnom dijelu dvorane nalazi se uski prolaz koji povezuje dvoranu sa slijedećom vertikalom od 142 m. Njome se dolazi do kose police na dubini od 1092 m. Ispod police na 1102 m dubine nalazi se uski ulaz u Vjetroviti kanal, koji se u početku koso spušta meandrirajući 47 m. Nakon uskog zasiganog prolaza slijedi vertikala od 109,5 m, a zatim nekoliko kraćih skokova ( 7; 10; 15; 13,5; 8; 5,5 + 7 m blatne kosine i 8,5m) te kosina do dubine od 1311 m. Ovdje kanal završava, pregrađen kamenim blokovima prekrivenim glinom. Postoji mogućnost da se u nešto višim dijelovima preči i eventualno zaobiđe za rušenje. Perspektiva za otkrivanje novih prostora nije velika jer se prema tlocrtnoj projekciji ovaj dio jame treba spojiti s malim bočnim kanalom neposredno prije dna.
Glavni kanal se od kraja kose police na -1097 m spušta nizom manjih vertikala (58; 10; 15 i 16 m) do mjesta gdje se na njega spaja kratki uzvodni kanal duljine 30 m. Ponovo slijedi nekoliko manjih skokova (3; 2,5; prečnica preko malog jezera, 13 i 5 m), a zatim dolazi velika vertikala od 95 m. Neposredno prije samog dna nalaze se još dva mala skoka (7 i 3 m). Na dnu je dvorana dimenzija 20 x 5 m sa sifonskim jezerom koje se pruža u smjeru jugoistoka. Drugi, manji sifon nalazi se nasuprot prvom. Sifon I dug je 57 m i nakon zračnog džepa nastavlja se novim sifonom. Na dnu jame postoje još dva sporedna kanala. Jedan se nalazi neposredno iznad sifonskog jezera, na istočnom dijelu dvorane, a grana se u dva manja kanala, ukupne duljine 32,5 m. Ovdje je prvi puta pronađena endemska pijavica. Drugi kanal nalazi se u sjeverozapadnom dijelu dvorane, 8 m iznad sifona II. On se također dijeli u dva kanala, od kojih je jedan ekstremno uzak (u njemu postoji perspektiva za daljnje napredovanje, ali je potrebno proširivanje, npr. hilti metcima), a drugi širi i lakše prohodan. Ukupna duljina im je 120 m.

Klima Podzemlja

U vrijeme istraživanja Lukine jame 1993. godine u okviru bioloških opažaja živinim termometrom je na nekim mjestima mjerena temperatura zraka i vode. 1994. godine temperatura zraka mjerena je na više mjesta pomoću nekoliko živinih termometara postavljeni na određenim mjestima. Speleolozi koji su prolazili upisivali su očitanu temperaturu na pripremljeni papir. Za ekspediciju 1995. godine nabavljen je električni bimetalni digitalni termometar i vlagomjer, koji je korišten do dubine od 320 m.
Mjerenje i opažanje obavljeno je na ulazu u Lukinu jamu, u Lijevku (-140 m), u dvorani Whiskey (-320 m), u prvom bivku (-743 m), u drugom bivku (-950 m), na ulazu u Vjetroviti kanal (-1102 m) i na dnu (-1386 m).
U logoru je temperatura za sunčanih dana dosezala do +30°C, a po noći se spuštala i do 0°C (ponekad je ujutro po šatorima bilo mraza). Na stijenama pored ulaza u Lukinu jamu temperatura zraka također je dosezala do +30°C, dok je na najnižem dijelu otvora jame iznosila uvijek +4°C. U Whiskey dvorani temperatura zraka iznosila je +0,2°C, u prvom bivku +2°C, u drugom bivku +2,8°C i na dnu +4°C. Temperatura vode mjerena je samo u jednoj lokvici u drugom bivku i u jezeru na dnu jame, a izmjerene vrijednosti potpuno su jednake temperature okolnog zraka, odnosno +2,8°C i +4°C.
Prema izmjerenim podacima, možemo reći da se u jami razlikuju tri mikroklimatska pojasa:
• ulazni – ledeni s temperaturom od oko 1°C,
• srednji s temperaturom do 2°C i
• donji s temperaturom do 4°C.
Na ulazu u Lukinu jamu, na najnižem dijelu otvora, osjećalo se “prelijevanje” hladnog zraka iz jame u nižu vrtaču. To se strujanje osjećalo već dvadesetak metara ispod ulaza u Lukinu jamu na prilaznoj stazi.
Strujanje zraka promjenjivog smjera osjetili su slovački speleolozi 1992. godine u Lijevku. To se može objasniti relativno naglom promjenom vanjskog atmosferskog tlaka.
U Whiskey dvorani uvijek se osjećalo lagano strujanje zraka prema gore, dok se u nižim dijelovima jame strujanje osjećalo u užim prostorima, najviše u suženju na -950 m i na ulazu u Vjetroviti kanal (-1102 m).
Stalno strujanje zraka u jednom smjeru ljeti za stabilnog lijepog vremena znak je da jama ili špilja ima dva ili više otvora na različitim nadmorskim visinama. Tada vanjski topli zrak ulazi u jamu ili špilju kroz otvor na većoj nadmorskoj visini, u jami se ohladi i postane gušći (specifično teži) i izlazi kao hladan kroz otvor na nižoj nadmorskoj visini. Zimi nastaje strujanje u obrnutom smjeru, jer teži hladni vanjski zrak ulazi u jamu kroz donji otvor, u jami se zagrijava i kao topli (specifično lakši) izlazi iz jame kroz viši otvor kao kroz dimnjak. Obično se na tim otvorima topli zrak i vidi jer se miješanjem toplog i hladnog zraka stvara maglica koja izgleda kao dim.
Konstantno izlaženje hladnog zraka iz Lukine jame ukazalo je na postojanje višeg ulaza pa je tako otkrivena Trojama, čiji je otvor na 37 m većoj nadmorskoj visini. Opažanjima na otvoru Trojame nije primijećeno strujanje hladnog zraka. Na terenu iznad Lukine jame ima više manjih jama, na čijem se dnu nalazi snijeg i bezbroj dubokih uskih pukotina u raspucalom kamenjaru, koje možda komuniciraju s Lukinom jamom, no tu vezu speleolozi još nisu otkrili.
Obrnuti smjer strujanja zraka zimi vrlo dobro objašnjava zadržavanje snijega na velikoj dubini. Tijekom zima 1993/94. i 1994/95. godine na Velebitu je bilo obilje snijega. Jako strujanje zraka prema unutrašnjosti Lukine jame nosilo je sa sobom snijeg pa su tijekom ljeta 1994. i 1995. godine speleolozi na kosim dijelovima jame nailazili na dubok snijeg. Snijega je bilo čak i na dubini od 550 m.
Leda raznih debljina u jami ima stalno od dubine 60 do 320 m. Topljenjem snijega i leda u višim dijelovima jame, te ponovnim smrzavanjem otopljene vode u nižim dijelovima nastale su ogromne ledene ploče (saljevi), koji se povremeno odvajaju od stijene i obrušavaju u dubinu. Ti su odroni predstavljali stalnu opasnost istraživačima. Nekoliko odrona leda speleolozi su doživjeli za vrijeme istraživanja, ali srećom bez posljedica.
Novi led stvarao se i ljeti za vrijeme istraživanja, pa su primijećene nove ledene sige, kao i ledeni omotač oko postavljenih užeta.

Tekst i slike = http://www.speleologija.hr/