O neznanoj junakinji koja je junački poginula u obrani Sigeta od turskih osvajača u vrijeme cara Sulejmana 2 Veličenstvenog u ispričine su brojne priče. Na Siget je navalilo 100 000 turaka nasuprot 2500 sigetskih branitelja pod vodstvom Nikole Zrinskog. Prema predaji, nakon bitke u gomili mrtvih tijela pronađen je ženski leš u muškoj odori. Predaja govori o nepoznatoj djevojci koja je svim silama htjela doprinjeti obrani Sigeta.
Neznana junakinja od 1928.godine ima svoju ulicu u Zagrebu u blizini Držičeve ulice i Trga kralja Petra poput mnogih povjesnih osoba. Donosimo Vam ulomak iz knjige “SLIKE IZ SLAVENSKE POVJESTI” autora Vjekoslava Klaića iz 1903. godine, hrvatskog povjesničara, pisaca, rektora zagrebačkog sveučilšta, književnika i muzikologa o neznanoj junakinji.
“Da, hrvatska pisana povjesnica i pučka predaja svašta umijhu pričati o slavnim i nesrećnim kćerima naroda hrvatskog ; – ali jedna je gotovo zaboravljena, n e z n e n a j u n a k i n j a, kojoj se ni za ime ne znade. Pa ipak bila je ona velika junakinja, plemenita i požrtvovna žena, kakve i povijest velikih naroda malo poznaju.
Posljednji boj hrvatskoga Leonide, junačine Nikole Zrinskog i slavna smrt njegova pred Sigetom gradom 7. rujna 1566. zaniela je pjesnike strane i domaće, te okitila aureolom mučeništva ne samo njega sama, nego i ženu mu Evu i kćer Jelenu. Ali ni Eve ni Jelene ne bijaše u osudnom času u kobnome Sigetu. Eva je boravila u Medjumurju u gradu Čakovcu, a kći joj Jelena bila udana za Krištofa Orszagha, pa nije ni slutila, da imade junaka Juranića na svietu. Pjesnička je sloboda proslavila ženu i kćer najvećega junaka hrvatskog, a nije se sjetila plemkinje hrvatske, neznane junakinje, kako ne znamo niti ćemo ikada doznati za ime njezino.
Bijaše to u oči 7. rujna dan dva prije pada Sigeta. Junačka četa sokolova hrvatskih, što je uz Nikolu Zrinskoga branila ostatak Sigeta, naime sam grad, spremala se na posljednji boj. Jedan od tih hrvatskih vitezova, videći kako je grad od preogromne sile turske sa svih strana opasan, uvjeri se bolan, da družba njegova neće moći tolikoj sili odoljeti, nego da će ih Turci, čim samo provable iz grada, poubijati i na sablje raznieti. U toga viteza bijaše liepa, plemenita žena, kći stare glasovite porodice hrvatske. Groza ga hvatala, kad je samo na to i pomišljao, da bi nakon smrti njegove i pada Sigeta ljubljena njegova žena mogla dopasti turskih ruku, pa da onda tim neljudima robuje i da ugadja zvierskim pohotima njihovim. Smišljao on svašta, kako da spase svoju jedinu ljubav, svoju milu suprugu od tolike nesreće i sramote ; no ne dosjetivši se nikojemu načinu, kako to da izvede, odluči na posljetku, da će je potajo zadaviti. Ali budna i ljubeća žena udje s Božjom pomoći u trag lukavoj, no zlosrećnoj osnovi muža svoga, pak ga preteče, prije nego što mogoše okrutno djelo izvesti. Ona ga iznenadi pohotom svojom, baci mu se pred noge, pak ljubeći i roseći ih svojim suzama stade jadikovati i zaklinjati ga, da to ne čini. Ona mu govaraše : “ Za volju Božju i za volju naše braćne ljubavi molim te, ne izvedi ono, što si nakanio. Ja sam te kao vjerna žena vazda i svaki čas ljubila poput duše svoje, a ti si ne manje ljubio mene vazda kao samoga sebe. Otkad se upoznasmo, pa do ovog časa, nikad se nije bračna sreća pomutila, nikad se nije u našem životu mrzka rieč čula, nikad nije bilo omraze ni nesklada medju nama. Nemoj zato okaljati ruke svoje krvlju svoje nedužne ljubljene žene, nemoj duše svoje griješiti umorstvom u oči gotove, neizbježne smrti naše. Ja sam voljna svako zlo podnositi, kojim će tebe Bog kušati, ja ću uza te stajati svaki čas, ja ću s tobom u smrt. Ja se dobro spominjem, moj premili druže, moje najmilije na svietu, kako sam se tebi pred Božijim žrtvenikom zaklela, da te nikad i nigdje ostavit ne ću, pa i u najvećoj pogibli. I u ovom osudnom času pripravna sam, pace od srca želim, veselo s tobom umrieti. Kako nas je naša ljubav u životu sjedinila, i neka nas združi ta ljubav i u smrti, da ostanemo za sve vieke nearzstavljeni”.
Žena se namolila. Vitez se predomislio i okanio grozne odluke svoje. U to se već i sigetska posada spremala na zadnji boj. Srećna žena, kojoj je vojno dozvolio, da s njim zajedno pogine na bojnom polju, obukla brzo muške haljine, a muž ju opasao mačem i oboružao drugim ubojitim oružjem. Osvanuo čas, da Zrinski sa svojom četom iz grada provali. junakinja stala uz vojna svoga, pa se zajedno s njim oborila na Turke. Borila se hrabro i oduševljeno, kao da je od rane mladosti sa sabljom mahala. Pade napokon Zrinski, pade njezin vojno, – a pokraj njih pala napokon i hrabra žena. Poginula junačkom smrti, te sačuvala tako muža svoga od težka grijeha.
Vječna šteta, što se nije upamtilo ime naše neznane junakinje, kojoj nema ravne ni medju slavnim Rimljankama. Za germanske žene pričaju doduše, da su isle sa svojim muževima u rat, – ali one Germanke bile su tada još poludivlje žene, dok se je naša plemenita Hrvatica njihala djetetom u svili i kadifi. Germanke su žene srtale u boj, jer su bile vikle ratu i oružju, Hrvatica je pohitala na bojno polje, da sačuva svoga muža od grijeha . . .
Ime hrvatske junakinje nije poznato. No zar su n a j v e ć i junaci uviek upravo oni, kojih se imena u povijesnici spominju ? Koliko je tisuća žrtvovalo krv i sve svoje za domovinu, pa se ne zna ni imena, ni za djela njihova ! “
ulomak iz knjige SLIKE IZ SLAVENSKE POVJESTI – Vj.Klaić (1903)