Na zapadu Hrvatske, u području koje se proteže od Istre do dubrovačkog primorja, uključujući i sve otoke, prevladava već spomenuti jadranski stil nošnji, premda se, osobito u muškoj odjeći, susreću i pojedini elementi dinarskoga stila. Oni svjedoče o nekadašnjim seobama stanovništva iz zaleđa na obalu i otoke. Tijekom stoljeća uobličile su se tu mnoge inačice, dopunjujući osnovni tip odjeće nekim lokalnim posebnostima.
Tako se i u Istri ženska nošnja sastojala od platnene košulje preko koje se nosila suknja otkana od vune smeđih ovaca. No, ovdje su suknji dodani i rukavi, ali ušiveni samo na leđnoj strani. Za toplijega vremena žene ih ne bi oblačile, već su visjeli niz leđa podvučeni pod pojas. Istrani su pak nosili hlače uskih i dugih nogavica od bijeloga sukna u kombinaciji s prslukom i kratkim kaputom od smeđeg sukna.
Među nošnjama gornjo jadranskih otoka upada u oči žensko pokrivalo s Krka. Uska duguljasta tkanina ovija se oko glave i različito slaže, ovisno o tome radi li se o mlađoj ili starijoj ženi, udanoj ili udovici. Cijelom svojom kompozicijom podsjeća na europska oglavlja kasnoga srednjeg vijeka. Otok Pag osobito je poznat po suptilnoj čipki koju Pažanke šiju od bijelog konca. Tu su dragocjenu čipku ukomponirale i u odjeću. Može je se vidjeti na prsnom dijelu košulje, te rubovima rupca kojega, jako uškrobljenog, slažu na glavi u kruti trokutasti oblik te učvršćuju zlatnom ili srebrnom filigranskom iglom. Sasvim je posebna nošnja otoka Suska, gdje su žene drastično skrati le suknju. Kako ispod nje nose nekoliko čvrsto uškrobljenih podsuknji, podsjećaju na balerine. Na noge, većim dijelom vidljive ispod kratke suknje, navlače duge čarape ispletene od vune žarkih boja te obuvaju cipele od pusta.
Dok su na Krku i Susku muškarci nosili dugačku vunom ispletenu kapu, dotle su u području srednjega Jadrana glavu pokrivali plitkom pustenom crvenom kapom, što je jedan od elemenata dinarskog stila. Ta je kapica na Rabu i Pagu toliko smanjena da posve gubi funkciju pokrivala, postajući neke vrste ukrasom.
Muškim je ukrasima pripadala i naušnica, koju su rado nosili na jednome uhu.
Kad je već riječ o ukrasima, duž cijeloga je primorskoga područja prevladavala uporaba vrijednoga, vrsno izrađenog nakita kojim su se kitile djevojke i žene. Zlatne i srebrne ogrlice
dopunjene privjescima, broševi s (polu)dragim kamenjem, te maštovito uobličene naušnice bile su proizvodi zlatarskih obrtnika iz jadranskih gradova. Osim plemenitih kovina nosio se i nakit od crvenoga koralja, lovom i obradom kojega su se do najnovijeg doba bavili stanovnici otoka Zlarina.
Na srednjodalmatinskim otocima Šolti, Braču, Hvaru, pa i Korčuli seljački je način odijevanja pretrpio jak utjecaj građanskoga odjevnog stila. U tome se posebno ističe nošnja Orebića na poluotoku Pelješcu, mjesta istaknutih pomoraca. Orebićka je ženska nošnja upravo primjer kako se na staru odjevnu shemu nacjepljuju novi, posve tuđi dodaci kao što su lepeze, umjetno
cvijeće, nojevo perje i sl. Nasuprot tome, rustikalni se stil zadržao na Lastovu i Mljetu, gdje opet prevladavaju nabrane suknje od domaćega modrog, crvenkastosmeđeg ili crnog sukna. Posebnost mljetske odjeće je kapica od bijele tkanine urešena sprijeda skromnim crvenim ili crnim vezom, a straga čipkom.
Na području nekadašnje Dubrovačke Republike, kao i na Korčuli, pažnju plijene muške nošnje. Uz hlače sredozemnog tipa, mekih nabora, visećeg tura i kratkih nogavica, nose se bijele vunene dokoljenice. Preko košulje oblače se kratki prsi uci dubokih preklopa te gornji haljetci bogato urešeni gajtanima, vezom i pozlaćenom žicom. Nošnji pripada i širok pojas od raznobojne svile, u čemu se nazire trag nekadašnje razvijene trgovine između Dubrovnika i istočnoga Sredozemlja. U osobito svečanim zgodama muškarci su se zagrtali i kabanicom s kapuljačom napravljenom od crvenog sukna.
Prilika da se uživa u raskoši te odjeće tradicionalna je svečanost sv. Vlaha, održavana 3. veljače u Dubrovniku, kao i viteške igre kumpanija i moreška, popraćene plesom s mačevima, koje se priređuju svake godine na Korčuli.
Ulomak iz knjige: Hrvatske narodne nošnje – Aleksandra Muraj
