Nova godina nije se svuda i oduvijek slavila na dan 1. siječnja. U starom ratarskom kultu plodnosti i obnavljanja bilja, proslava Nove godine bila je vezana uz ideju smrti ili sna zemlje i njenog ponovnog buđenja. Slavila se obično na početku agrarne sezone, kad se vraćala vegetacija na zemlju i započinjali poljski radovi. Slične proslave priređivane su i u jesen poslije ubrane ljetine, to jest u dane proljetne i jesenske ravnodnevnice.
Egipćani su 1. siječnja slavili dolazak božice Izide na zemlju, a Novu godinu 12. lipnja, uz poplavu Nila koja je donosila obnovu vegetacije spaljene tijekom dugih ljetnih mjeseci.
Stari su Hetiti slavili Novu godinu zimi prilikom svečanosti zrnja, tjerajući pritom zle duhove i demone iz svojih hramova. Svečanost Nove godine spominje se u analima Hetitskog kralja Mursila II (1347-1320) p. n. e. kao svečanost obnavljanja života.
Stari Babilonci slavili su Novu godinu deset dana, od 15. do 25. ožujka. Tada su svojem glavnom bogu Marduku prinosili darove i žrtve, noseći njegov kip u svečanoj procesiji kroz Babilon.
U Ateni slavila se proljetna Nova godina – Antesterije. A Rimljani su je veličali dva puta. Prvi put u Saturnalijama, u kojima su od starine u prosincu slavili završetak godine, zimsko mrtvilo, te neplodnost zemlje. Svečanosti su dobile ime po Saturnu, bogu sjetve i usjeva. Druga rimska proslava Nove godine padala je u proljeće, na početak ožujka, kada su slavili Annu Perennu, božicu nove agrarne godine i uskrsnuće Atisa, boga vegetacije.
Poslije kalendarske reforme koju je proveo Julije Cezar, kao prvi dan u novoj godini slavio se u Rimu 1. januar, nazvan tako po Janusu, bogu svakog početka i promjene.
Kalendarsko računanje godine 1. siječnja u zapadnoj Europi uvedeno je tek početkom 12. stoljeća. Kršćanstvo je dugo zaziralo od slavljenja prvo siječanjske nove godine kao od poganskog običaja, te su se u srednjem vijeku za početak godine uzimali kršćanski blagdani Blagovijest (25.III.) ili Božić (25.XII.), a tek od 12. stoljeća crkva prihvaća 1. siječnja kao početak sunčane godine, a crkvena (liturgijska) godina broji se od prve nedjelje adventa (između 27.XI. i 3.XII.).
I danas je prigodom proslave Nove godine sačuvano još dosta tragova iz starih pretkršćanskih vremena. Poznato je da se u Silvesterskoj noći talilo olovo, rastaljeno sipalo u hladnu vodu i da se prema dobivenim oblicima čitala sudbina buduće Nove godine. A svoju buduću sudbinu mogao je saznati onaj tko bi u novogodišnjoj noći na otvorenom oko sebe opisao – krug.
Isto tako poznat je običaj, da su djevojke oguljene, neprekinute ljuske od jabuke bacale sebi iza leđa, i prema tome, kakvi oblici slova nastanu kad ljuska padne na pod, nagađaju početno slovo imena budućeg supruga.
U Tiringiji u Njemačkoj seljaci su grabili u noći između Stare i Nove godine vodu iz seoskog bunara, te je čuvali kao svetu vodu koja donosi sreću. U Francuskoj je još i danas sačuvan običaj, koji potječe od starih Rimljana, da se u Novoj godini znanci i prijatelji posjećuju i darivaju. Mnogi drže da će cijelu godinu imati pun novčanik novca, ako ljusku od silvesterskog šarana stave u njega ili ako je pojedu.
Zanimljiv je običaj u Rusiji, da se ljudi na Novu godinu, kada se susretnu, međusobno pobrate grleći se i cjelivajući. A u sjevernoj Americi, ukućani ostavljaju otvorena vrata svojih kuća, da pokažu kako rado primaju za gosta toga dana svakoga tko im hoće doći.
Stari Slaveni nisu za blagovanje Nove godine jeli perad, jer prema vjerovanju, perad ima krila kojima bi mogla odletjeti i sreća buduće godine. Gošćenja su bila veoma svečana i obilna uz lomljenje pšenične pogače, a vatru na ognjištu nisu smjeli nipošto ugasiti.
Nova godina u Moslavini
Za Staru godinu ili Staro leto, tj. na zadnji dan u godini, u Moslavini su obično navečer u nekoj većoj prostoriji napravili zabavu koju bi zvali kolo. Tu su se mladi sastajali da veselo proslave Staru i dočekaju Novu godinu. Naročito su pazili da ne ostave viseća ili razapeta uža jer bi po njima došle nevolje. Važnim se smatrao i prvi susret na Novu godinu: muškarac, osobito mlađi donosio je sreću, a žena, naročito stara, nesreću.
Na Novu godinu rano bi ustajali, tako da bi bili orni i cijele godine. Sve poslove koje su obavljali morali su činiti vrlo brzo (frčno).
Prilikom bacanja jabuke u bunar kazalo se: „Daj nam Bog zdravlja, kak’ je i ta jabuka zdrava“. A prilikom umivanja, u drveno korito pored jabuke, stavljao se i novac, zbog zdravlja, jedrine u obrazima i bogatstva. No, jabuka se nipošto nije smjela pojesti jer bi dotičnik dobio čireve.
Nova godina pored Sv. Nikole je osobito drag blagdan, ne samo za djecu već i za odrasle, jer to je vrijeme darivanja. „U kršćanskom tumačenju, međusobnim darivanjem ljudi nasljeđuju temeljnu božićnu gestu. Ne dariva samo čovjek čovjeka, odrasli djecu ili odrasle, nego su moguća darivanja životinja ili objekata, poput bunara i vode od strane ljudi, što je sve bilo poznato u našoj hrvatskoj tradicijskoj kulturi“.
Rimljani su prvi uveli običaj da se na taj dan darivaju djeca i prijatelji. Zašto? Kada se čovjek prestao baviti lovom i postao zemljoradnik, provodio je duge ljetne mjesecu u sakupljanju ljetine i pripremanju zaliha hrane za zimu. Kad bi zima prevalila polovicu, a Nova godina i Novo leto bili na pomolu, čovjek bi otvarao ostave sa zalihama hrane i priređivao proslave s gošćenjem i diobom poklona. Darovi su tada bili u hrani, pa iako se danas više ne daruje hrana, običaj je ostao!
Tekst i foto: Slavica Moslavac, etnologinja, muzejska savjetnica
