U životu svakoga para koji se voli, kao kruna ljubavi javlja se novi život, stvorenje ljudsko, koje probudi sve ljudske osjećaje, donoseći sreću i veselje u svaku obitelj. Samo jedno stoljeće prije žene su se u prosjeku udavale deset godina mlade i rađale su najmanje desetero djece više nego u današnje vrijeme. Smrtnost rodilja i djece bila je jako velika. Žene su živjele trideset godina manje nego danas.
Vezano za rođenje djeteta poštovali su se stari običaji kroz koje se iskazivala posebna briga za trudnicu, rodilju i dijete: posjećivanje rodilje. darivanje djeteta i majke, blagoslov majke, okupljanje obitelji, kumova i prijatelja, i krštenje djeteta. Trudnice su običavale ići pješice na Trsat moliti Majku Božju za pomoć na porodu: da porod sretno prođe te da ona i dijete ostanu živi.
Siromaštvo u to vrijeme nije dopuštala ženi da se odmara: ona je bila ta koja je vodila gospodarstvo. Žena je obrađivala zemlju, brinula se o stoci i peradi, odgajala djecu, jer muževi ako nisi bili u ratu, radili su u inozemstvu, da bi teškom mukom od usta odvojen novac poslali, ili donijeli doma. Priča se da su trudne žene mnogo puta s bremenom na leđima pokucale babici na vrata: «Dođite jer ću roditi!»
Babice su za vrijeme austrougarske vladavine bile seoske žene obučene da pomognu pri porodu, iako su žene prije i bez ičije pomoći rađale. Zbog velike smrtnosti novorođenčadi dijete se krstilo na dan rođenja. Babice su bile obučene za taj obred, i imale su dozvolu Crkve da krste dijete ako su procijenile da neće preživjeti. To se radilo zato da se dijele ne bi moralo pokopati u neposvećenu zemlju.
Nakon poroda obično je rodiljina majka ili druga bliža iskusna osoba bila pri ruci da priskoči u pomoć. Nakon što se rodilju uredilo, dala joj se kokošja juha s domaćim rezancima da se okrijepi. Pazilo se da baš tih prvih dana ima dovoljno hrane jer je o tome ovisio njen i djetetov život. Majčino mlijeko bila je jedina i najsigurnija hrana sirotinji.
Rodilja je nakon poroda osam dana ležala utopljena i pokrivene glave s bijelom maramom. Ako je rodila muško dijete mogla je izaći iz kuće nakon trideset dana jer je muško dijete ojačalo njeno tijelo. Ako je rodila žensko dijete, mogla je izaći iz kuće nakon četrdeset dana jer je u tom slučaju trebalo više vremena da se očisti od grijeha. Kad je prošlo trideset, odnosno četrdeset dana, morala je najprije ići u crkvu i čekati u zvoniku župnika da dođe po nju i da je doprati do oltara Majke Božje, blagoslovi, i odriješi nečistoće u kojoj je začela dijete. Tek nakon toga je mogla sama pristupiti oltaru i izaći među druge ljude. Otac djeteta nije morao učestvovati u ovom čišćenju od grijeha.
Kad se rodilja oporavila članovi obitelji su došli vidjeti novoga člana i za tu priliku poklanjali ručne radove: benkice, čiripi (vrsta pelene koja se vezuje sa strane), pelene, zavoji, kapice, haljinice, papučice, čarapice, i slično. Svi gornji dječji odjevni predmeti pleli su se ili heklali od janjeće ili kunićeve vune. Kumovi su kupovali trajni poklon – najčešće zlatni lančić s medaljonom Majke Božje. Kum se smatrao drugom odgovornom osobom u odgoju djeteta. Ako se što desilo ocu djeteta, kum je trebao preuzeti skrbništvo nad djetetom. Zato se kuma poštovalo i držalo kao člana obitelji.
Ako je sve dobro prošlo na porodu, obično se nakon dva mjeseca pozvalo rodbinu, kumove i susjede da se proslavi dolazak novoga člana obitelji. Za tu priliku se peklo janje i zalijevalo domaćim vinom. Na taj način su se roditelji svima zahvalili na brizi i zamolili ih da paze na novoga člana, kojega su svakome posebno pokazali. Obično je svatko od pozvanih u toj prilici stavio djetetu ispod jastuka nešto novca.
Izvor: izvor >>>> SPOMENAR GROMIŠKIH OBIČAJIH – Biserka Fućak
