Tipologija obitelji i kućanstava u Hrvatskoj potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća bila je drugačija nego što se iz etnografske građe može naslutiti. Naime, u etnografskim izvorima, pa i u drugoj polovici 20. stoljeća, pretežu opisi velikih obitelji i kućanstava s više bračnih parova, tzv. zadruga, a gotovo potpuno izostaju opisi života u malim obiteljima koje su već početkom 20. stoljeća dominirale na širokom hrvatskom području. Ta građa na dvostruki način daje krivu sliku o kućanstvima u Hrvatskoj u tom razdoblju: s jedne strane daje dojam da su proširene obitelji dominirale, a s druge strane da su bile iznimno velike. Statistički izvori već za posljednja desetljeća 19. stoljeća bacaju sasvim drugo svjetlo na kućanstva u većini hrvatskih područja – pokazuju i mali broj zadruga i, općenito, pa i u zadrugama, mali broj ukućana. Nestajanje je zadruga teklo različitim tempom u različitim hrvatskim područjima: različiti geopolitički položaji, duga razdvojenost uprave u pojedinim područjima, razlike u njihovu uključivanju u tržišno gospodarstvo i odjeci agrarnih kriza u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, utjecali su na razvoj obitelji. U istočnoj Hercegovini zadruge nalazimo još iza Drugoga svjetskog rata; u međuraću ima ih još u većem broju u dinarskoj zoni – u dalmatinskom zaleđu, Bosni i Hercegovini te ponegdje u Slavoniji; a u srednjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj već su početkom stoljeća bile iznimke. U obliku obitelji i kućanstava razlikujemo obalnu i kontinentalnu Hrvatsku, a unutar posljednje određene manje razlike teku duž kulturne granice panonske i dinarske zone te duž nekadašnje političko-upravne granice između građanske i vojne Hrvatske.
Pri opisu hrvatskih seljačkih obitelji i kućanstava nećemo se služiti terminom zadruga. Naime, ta riječ književnoga podrijetla, u općoj i u etnološkoj uporabi opterećena je značenjima koja bitno ne definiraju te obitelji. Zadruga se izjednačuje s velikim kućanstvima sastavljenim od više bračnih parova, odnosno nuklearnih obitelji, a njezino distinktivno obilježje zapravo je zajedničko vlasništvo. K tome, taj je termin opterećen predrasudama da je riječ o obliku obitelji tipičnom za Hrvate, odnosno Slavene, a predviđa se da proširene obitelji ili velika kućanstva s više bračnih parova nalazimo i drugdje u Europi i općenito u svijetu, a da se one ne označavaju nekim posebnim nazivom.
Naposljetku, u općoj uporabi taj se termin rabi za neke gospodarske organizacije, kao u sklopu poljoprivredna zadruga. Stoga ćemo govoriti samo o obiteljima koje mogu biti nuklearne – sastavljene od oca, majke i djece, ili proširene – sastavljene od dvaju ili više nukleusa (nuklearnih obitelji) i o kućanstvima. Prvim se terminom naglašava srodstvo članova zajednice, a drugim zajedničko stanovanje. No, ni jedan ni drugi termin ne opisuju sve vrste obitelji i kućanstava: u nekim je kućanstvima zajedno obitavalo više nesrodnih obitelji, a neke proširene obitelji stanovale su u više kuća.
Veličina obitelji
Zbog svoje iznimnosti i zbog toga što su im se činila arhaičnijima, velika su kućanstva istraživačima bila zanimljivija. Stoga u opisima prevladavaju takva kućanstva, primjerice u vrličkom je kraju kućanstvo opisano četrdesetih godina imalo 40 ljudi; u Livanjskom je polju još iza Drugog svjetskog rata bilo živo sjećanje na veliku obitelj sa 70-ak ljudi; a obitelj zvana Veliki Domladovci iz sela Lazine kod Karlovca imala je u vrijeme opisa kasnih dvadesetih godina 20. stoljeća 60 ukućana. Ti primjeri iznimno velikih kućanstava uzeti su kao tipični i na temelju njih se stvorio mit o velikim kućanstvima u prošlosti. Zato što su etnolozi tragali samo za velikim kućanstvima, nastao je manjak, gotovo bismo mogli reći apsolutni nedostatak za sva hrvatska područja opisa života malih obitelji, a u jadranskoj zoni obitelji općenito.
Izuzmemo li zapise o stvarnim vrlo velikim kućanstvima, možemo reći da općeniti etnografski izvori navode da su kućanstva u panonskoj kulturnoj zoni imala između petnaest i dvadesetak članova, audinarskoj desetak. Uzroci te razlike još se nisu dosta istražili, no možemo pretpostaviti da su u svezi s ekološko-ekonomskim čimbenicima, a ne valja zanemariti niti različite državno-političke okvire u kojima su se obitelji razvijale.
Manji je prosječan broj ljudi u dinarskoj kulturnoj zoni mogao biti dugotrajnija pojava. Prema statističkim podacima potkraj 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća, prosječan broj osoba u kućanstvu u cijeloj Hrvatskoj kretao se između 5 i 7. Bio je najniži u sjevernoj i u srednjoj Hrvatskoj (5,4), nešto viši u Dalmaciji (sa zaleđem 5,9) i najviši u Istri (6,7). Te brojke jasno govore da su početkom 20. stoljeća kućanstva u Hrvatskoj, bez obzira na to o kojemu je dijelu riječ, u prosjeku bila mala.
Oblik obitelji
Drugo svojstvo koje se pripisuje nekadašnjim obiteljima formalne je prirode. Naime, kao distinktivno obilježje nekadašnjih seljačkih kućanstava u Hrvatskoj navodi se, uz veličinu, forma, dotično broj nuklearnih obitelji koje zajedno obitavaju. Uobičajeno je shvaćanje da, kao što postoje formalne razlike između nuklearne obitelji, tj. kućanstva s jednom obitelji i kućanstva s više nuklearnih obitelji, postoje i strukturne razlike između takvih kućanstava te se druga izjednačavaju s tzv. zadrugama. Pravnik Baltazar Bogišić, a prije njega i neki drugi pisci, upozorili su da formalno svojstvo – oblik i sastav obitelji – ne može biti dostatnim kriterijem njihova razlikovanja, tvrdeći da kućanstvo koje čini samo jedna nuklearna obitelj može također biti zadružno ako ima temeljne strukturne karakteristike takvoga kućanstva – kolektivno vlasništvo te određena obilježja nasljeđivanja. Bitna je razlika među obiteljima ne u veličini i formi, nego u tipu vlasništva i u načinu na koji se njime upravlja i raspolaže. Nuklearne su obitelji i kućanstva u kolektivnom pravno imovinskom sustavu također zadružnoga tipa, a potencijalno, grananjem obitelji, kućanstvo sastavljeno od muža, žene i djece, stasanjem i ženidbom sinova koji pritom ne osnivaju zasebno, vlastito kućanstvo, nego ostaju živjeti s roditeljima, prerasta u proširenu obitelj, odnosno kućanstvo s više nuklearnih obitelji, no, temeljna se struktura vlasništva i nasljeđivanja nije promijenila. Prema tome shvaćanju nuklearne i proširene obitelji nisu dva tipa/oblika obitelji, nego isti tip obitelji u različitim trenucima njezina postojanja.
Po formi, tj. broju nuklearnih obitelji ili bračnih parova koji zajedno žive, kućanstva su u hrvatskim krajevima bila vrlo slična već potkraj 19., a u sve većoj mjeri i tijekom prve polovice 20. stoljeća. Obitelji i kućanstva tvorila su uglavnom tri naraštaja. U priobalju i u dalmatinskom zaleđu pretežno su ih činila dva bračna para – jedan u starijoj i jedan u srednjoj generaciji, te djeca pripadnika srednje generacije. Kuća Laganiš iz Kaldira u Istri koju je Jelka Radauš-Ribarić pratila otprilike od kraja 18. stoljeća do godine 1948., u sedam naraštaja, ilustrativan je primjer i veličine i oblika kućanstva i razgranatosti srodstva kroz stoljeće i pol. On pokazuje kako je u prve četiri generacije tek jedan od nekoliko sinova imao potomke i nastavljao lozu; drugi su ili umrli, ili su otišli u svećenike, ili su ostali neoženjeni, ili nisu imali djece. Drugim riječima, sve do početka 20. stoljeća, u tom kućanstvu nije nikad živjelo više od dva bračna para – jedan u roditeljskoj i jedan u sinovskoj generaciji. Tek u 20. stoljeću u kućanstvu obitavaju više od dvije obitelji.
U panonskoj kulturnoj zoni obitelji su bile dvo i trogeneracijske, no bile su proširene vertikalno i horizontalno, tj. sastojale su se od dvaju ili više rođaka i njihovih obitelji u istoj generaciji i njihovih oženjenih potomaka u silaznoj generaciji: primjerice dva oženjena brata i njihovi oženjeni
sinovi mogli su zajedno stanovati. Potkraj 19. stoljeća kućanstva se i ovdje pojednostavljuju formom – i često se, kao i u dinarskoj i u jadranskoj kulturnoj zoni, sastoje od roditelja i jednoga oženjenog sina, odnosno postaju nuklearna, tj. čini ih samo bračni par (s djecom) bez roditelja.
Razgranatost srodstva
Stupanj razgranatosti srodstva u nekadašnjim seljačkim obiteljima usko je vezan, među ostalim, uz njihovu veličinu i oblik.
Srodstvo se računalo po muškoj – očevoj (patrilinearno) i po ženskoj – majčinoj liniji (matrilinearno). Drugim riječima, osobe u srodstvu, bilo po muškoj bilo po ženskoj liniji, držane su rođacima, s time da se osobito u dinarskoj kulturnoj zoni srodstvo po muškoj liniji držalo čvršćim, pa se u 20. stoljeću spominje i razlika između debele (rođaci po ocu) i tanke (rođaci po majci) krvi. Srodstvo se računalo do četvrtoga stupnja, a samo ponegdje u dinarskoj zoni do devetoga. Prezime se, osim iznimno, prenosilo patrilinearno, a time se društvena pripadnost određivala po ocu, dok su se materijalna dobra u određenim prilikama prenosila i patrilinearno i matrilinearno, o čemu će biti riječi kasnije.
U hrvatskom je jeziku postojalo veliko bogatstvo rodbinskih naziva koje odražava nekadašnju kompleksnost obitelji i međusobnu veću povezanost rođaka bez obzira na to jesu li stanovali zajedno ili ne. Uz poznate nam nazive kao što su stric, ujak, tetak i sl., valja se prisjetiti danas već dobrim dijelom zaboravljenih i supstituiranih naziva, kao što su stričevići (djeca dvojice braće međusobno), ili tetići (djeca dviju sestara međusobno). Danas su zamijenjeni nazivima bratić i sestrična, koji su izvorno nosili drugo značenje ‘- “bratov sin” (ženskoj osobi) i “sestrina kći” (ženskoj osobi). Nazivi bratić, bratična, sestrić, sestrična, u starijemu značenju, kao i njima analogni nazivi sinovac, sinovica ili ćerša (bratov sin i kći muškoj osobi), i nećak i nećakinja (sestrin sin i kći muškoj osobi) danas su zamijenjeni nazivima nećak i nećakinja.
Nekadašnji su termini dobro diferencirali muževe i ženine rođake stečene udajom, odnosno ženidbom. Snaha – snaja, sneha u sjevernoj Hrvatskoj, odnosno nevista u južnoj Hrvatskoj (tek mjestimično i sjeverno) naziv je za sinovu ili za bratovu ženu i muškoj i ženskoj osobi, a zet je naziv za kćerinog ili sestrinog muža (bratu). Implikacije tih naziva na odnos udane žene prema muževim rođacima i oženjena muškarca prema ženinim rođacima još predstavljaju istraživački zadatak za etnologe.
Udajom i ženidbom žena i muškarac ulazili su u niz rođačkih odnosa u vlastitoj generaciji, što je bilo iskazano bogatim nazivljem. Današnji nazivi šogor i šogorica zamijenili su nekadašnje: diver, djever (mužev brat), jetrva (žena muževa brata), zaova (muževa sestra), svak (sestrin muž ženskoj osobi, muž muževe sestre), svaja, svast (ženina sestra),faš,pašanac (ženine sestre muž), šurljlalkl (ženin brat), šurjinica (žena ženinog brata). U uzlaznoj liniji po braku žena stječe svekra i svekrvu, a muškarac tasta i punicu.
Termini za oznaku srodstva nisu i uporabni nazivi. U Slavoniji su se svekar i svekrva oslovljavali s dada i mama, dakle nazivima za roditelje. Obraćanje djeverima ovisilo je o njihovoj dobi: u Slavoniji je žena muževa starijeg brata zvala baćo, a mlađega brajin; jetrvu ili zaovu zvala je seko ako su bile vršnjakinje, neno ako je bila starija.
Nekad vjerojatno razgranatije srodstvo unutar jednoga kućanstva bilo je početkom 20. stoljeća svedeno na rođake prvoga i drugoga stupnja (potomci istoga oca i djeda). Nekad nisu bili isključeni i rođaci u trećem pa i četvrtom stupnju, potomci istog pradjeda (unuci dva brata) i pra pradjeda (praunuci dva brata). Tako razgranato srodstvo omogućavalo je sklapanje braka između ukućana.
Dob sklapanja braka i način stanovanja
Kućanstva su se u svim hrvatskim područjima okupljala oko jezgre muških rođaka, tj. prevladavala je tzv. virilokalna rezidencijalnost. To znači da muškarci i nakon ženidbe ostaju u roditeljskom kućanstvu, a žene samo do udaje. Primjeri ukso rilokalnoga stanovanja, odnosno prelaska muškarca u ženinu kuću, puno su rjeđi i predstavljaju iznimke, a ne pravilo. U priobalju već potkraj 19. stoljeća, a u ostalim područjima sve češće u prvoj polovici 20. stoljeća, novi je bračni par zasnivao zasebno, neolokalno kućanstvo.
Virilokalno stanovanje omogućavalo je rano sklapanje braka za oba partnera, a neolokalno stanovanje odgađalo je sklapanje braka, posebice za muškarce, dok ne osiguraju materijalna sredstva za osnivanje vlastitoga kućanstva. Stoga nastaju razlike u dobi sklapanja braka između krajeva s pretežno jednim ili drugim načinom stanovanja mladoga bračnog para. One su razvidne iz podatka koji govori da je početkom stoljeća u sjevernoj i srednjoj Hrvatskoj oko 50 posto muškaraca u dobi do 24 godine i isto toliko žena u dobi do 20 godina sklopilo brak, a u jadranskoj kulturnoj zoni taj je broj bio oko 20 posto za oba spola. Etnografski podaci potvrđuju da su se u Dalmaciji i u Hrvatskom primorju muškarci ženili u dobi između 25 i 30 godina, a žene u dobi između 22 i 25 godina; a u sjevernoj, osobito istočnoj Hrvatskoj, za otprilike pet (muškarci) do osam (žene) godina mlađi. Uz kasniju dob sklapanja braka u priobalju vezano je jedno, u nas slabo istraženo obilježje sklapanja braka – učestaliji celibat, odnosno praksa da se svi ljudi ne žene (ne udaju). Ograničavanje ženidbi muških potomaka bilo je, prema srednje i južnodalmatinskim izvorima, višestruko funkcionalno: u krajevima s virilokalnim stanovanjem omogućavalo je da samo jedan sin, onaj oženjeni, naslijedi imanje i tako ga očuva od diobe, a pridonosilo je i ograničavanju natali teta, jer se djeca u tom razdoblju tek u ne znatnom postotku rađaju izvanbračne veze. U jadranskoj je kulturnoj zoni celibat imao istu posljedicu kao namjerno ograničavanje poroda u istočnoj panonskoj zoni.
Zbog vrlo visoke smrtnosti u svim područjima, a u priobalju i zbog celibata i kasnije dobi ženidbe i udaje, nerijetko je seljačkim kućanstvima prijetilo izumiranje. U različitim razdobljima i područjima toj se opasnosti suprotstavljalo na različite načine. U Slavoniji su vojne vlasti u takva kućanstva naseljavale pojedince ili obitelji (ajnkomuniranje), stvarajući tzv. nesrodničke zadruge.
Priženjivanje muškarca u ženinu kuću i posinjavanje (ovo posljednje uglavnom ograničeno na dinarsku kulturnu zonu) dvije su mogućnosti, koje vlasti nisu nametale, a kojima su ljudi pribjegavali ako u kući nije bilo (muških) nasljednika. U prvoj polovici 20. stoljeća, davanjem imanja u komenciju, ostarjeli ljudi bez nasljednika darivali su svoje imanje rođacima ili susjedima, a za uz vrat su uživali doživotno uzdržavanje.
Priženjivanjem se narušava uobičajeno virilokalno rezidencijalno načelo, jer novi bračni par stanuje uksorilokalno, tj. u ženinoj kući. Brojni su i raznoliki nazivi za priženjena muškarca, između ostalih: domazet, pripuz, podrepa, dognanac (dalmatinsko zaleđe), rora (Konavli, otoci), došljo (Slavonija), skupnik, pripeljanec (sjeverozapadna i srednja Hrvatska) od kojih neki izravno govore o negativnom stavu prema takvu čovjeku, ili ga označuju kao došljaka, stranca. Priženjeni muškarac ima sva prava kao i drugi muškarci, no iako može zadržati svoje prezime, u prošlosti su i on i djeca češće preuzimali ženino prezime. U dinarskoj se kulturnoj zoni držalo da je priženjenom muškarcu tim činom narušena čast i samopoštovanje. U međuraću, u doba kad sve više nestaje shvaćanje da kuću valja održati pod istim prezimenom, pa i na uštrb muškarčeve časti, muškarci ponegdje u dalmatinskom zaleđu više nisu odlazili na ženinu bašćinu, nego su živjeli virilokalno, pod svojim prezimenom, a ženino su imanje prodali ili dali u napolicu.
Iako je posvuda moguć, uksorilokalni je brak, koliko u ovome trenutku naših istraživanja možemo reći, bio češći u južnim dalmatinskim područjima. Možda nije neobično što se manje spominje u panonskoj kulturnoj zoni, gdje su obitelji bile brojnije i složenije strukture, a ženidba muških članova rana i neograničena. U virilokalnom sustavu u kojem se, k tome, dopuštalo određeno horizont al no grananje obitelji, priženjivanje muškaraca nije bilo potrebno.
Pravno Imovinska obilježja obitelji Pravno Imovinska obilježja čine ključnu razliku između tipova obitelji, dijeleći hrvatski prostor početkom 20. stoljeća, ali tada više ne odviše čvrsto, na uski obaIni i na kontinentaIni dio. Bitna i temeljna razlika između tih dvaju područja koja, što se dalje zalazi u 20. stoljeće, sve više blijedi, pogotovo između priobalja i naj sjeverni ih područja, sastoji se u opreci između kolektivnoga – na kontinentu (panonska i dinarska zona) i individualnoga (privatnoga) vlasništva – u priobalju (jadranska zona). Uz opreku u tipu vlasništva vezane su i razlike u raspolaganju imovinom i u upravi, odnosno autoritetu u obitelji.
Kolektivno i individualno vlasništvo
U dijelu obitelji kontinentalnog područja još u međuraću nepokretna (zemljišta, zgrade) i pokretna (stoka, oruđa, namještaj) imovina držala se zajedničkom imovinom svih ukućana. Početkom stoljeća u jadranskoj i dijelom u panonskoj zoni obiteljska imovina vlasništvo je pojedinca – oca. On ima moć da njome samovoljno raspolaže za svojega života te da je usmenim ili pisanim putem oporučno ostavlja članovima svoje obitelji, pa i da im je uskrati. Oboje mu daje velik autoritet u obitelji.
Nasljeđivanje imovine i privatno vlasništvo u hrvatskim su krajevima ozakonjeni austrijskim građanskim zakonom u različito doba, ovisno o tome u kakvom su odnosu pojedini krajevi bili prema Austrijskoj Monarhiji: u drugom desetljeću 19. stoljeća u Dalmaciji; u građanskoj Hrvatskoj polovicom istoga stoljeća; a u bivšoj vojnoj Hrvatskoj tek nakon ukidanja posebne vojne uprave potkraj 19. stoljeća. Nakon uvođenja građanskog zakonika u Hrvatskoj nisu nestali postupci običaj noga prava, sankcionirani tradicijom i dugom praksom. Pozitivni su zakoni, međutim, sve više utjecali na običajne, a unošenjem nekih dijametralno suprotnih elemenata običajnom pravu, kao što je da žene nasljeđuju imovinu, omogućivali su ljudima da se, ovisno o vlastitoj koristi, pozivaju sad na jedan, sad na drugi sustav.
Zajedničko kućno vlasništvo nije posve isključivalo osobnu imovinu pojedinih članova, i muškaraca i žena, odnosno bračnih parova unutar kućanstva. Osobak, baškaluk (dalmatinsko zaleđe), prčija (dalmatinsko zaleđe, okolica Bihaća), osebujak, osebujek, osebušak, osebunjak (srednja i sjeverozapadna Hrvatska), osobac (Slavonija) stjecao se na različite načine: ženinim mirazom (imovinom koju žena pri udaji donosi u muževu kuću); nasljeđivanjem, bilo po muškoj bilo po ženskoj liniji srodstva, kupnjom, zaradom izvan kuće te diobom novaca ženama ili nuklearnim obiteljima unutar kućanstva.
Osobnu imovinu mogli su tvoriti pokretni predmeti – odjeća, obuća, ženska oruđa kao što su preslice, tkalački stan ili stroj za šivanje, namještaj, dukati (odnosno novac) i stoka te nekretnine – zemlja i zgrade. U 20. stoljeću poznata su nam kućanstva iz istočne Slavonije i Bačke te iz središnje Hrvatske u kojima je osobni imetak bio isto tako velik ili čak veći od zajedničkoga kućnog imetka.
Duže održavanje kućnog kolektivnog vlasništva i slabiji prodor kapitalizma u planinske krajeve dinarske kulturne zone mogu u tim krajevima objasniti manju veličinu osobne imovine, njezino češće ograničavanje na pokretna dobra i njihovo pripajanje zajedničkim dobrima.
U panonskoj i tek ponegdje u dinarskoj zoni osobni se imetak izdvajao iz zajedničkog, a briga o njemu, kao i prihod, posve su bili prepušteni vlasnicima, uz uvjet da vlasnici prije obave svoje kućne dužnosti. Suvrsta toga sustava – davanje privatne imovine nekom sumještanu izvan kuće na obradu s police – osiguravala je da ukućani neće pretpostaviti brigu o osobnome brizi o kolektivnom vlasništvu. U dinarskoj te sporadično u panonskoj kulturnoj zoni osobni se imetak obrađivao sa zajedničkim, a uživao se pod različitim modalitetima, od toga da se prihodom koristio vlasnik (Bačka i središnja Hrvatska), da se prihod na neki način dijelio (dalmatinsko zaleđe), ili pak tako da je prihodom raspolagala cijela kuća (Zumberak, dalmatinsko zaleđe, Hercegovina). Ovaj posljednji način sukladan je shvaćanju da je privatna imovina potencijalno izvorištern sukoba u kućanstvu te se, uskraćivanjem prihoda vlasniku, zapravo negira.
U Hercegovini se osobna imovina izbjegavala tako da su žene još u međuraću bile prisiljene da prodaju miraz.
Raspolaganje imovinom
U kućanstvima u kojima se imovina držala zajedničkom – u međuraću znatnije prisutna pojava samo još u dinarskoj kulturnoj zoni – smrt jednog ukućanina nije morala uzrokovati preraspodjelu imanja, jer nijedan član, pa ni gospodar, nije bio vlasnikom ukupne imovine da bi njome mogao oporučno raspolagati. Smrt jednoga člana eventualno je mogla dovesti do diobe. Diobe su, uz miraz, u sustavu kolektivnoga vlasništva glavni načini prenošenja imovine na djecu.
Diobe, vezane uz ženidbu najmlađega djeteta (kao u bunjevačkih Hrvata) ili smrt oca (dalmatinsko zaleđe) bile su uobičajena pojava u razvoju kućanstva. Do diobe dolazi u trenutku kad kućanstvo preraste izvjesnu optimalnu veličinu koja je ovisna o brojnim čimbenicima – od ekonomskih do psiholoških – koji se razlikuju od kraja do kraja. Svaki odrasli muški član mogao je zatražiti diobu; samo iznimno (istočna Hercegovina, Livanjsko polje), u želji da kazni sina (sinove), otac ju je nastojao spriječiti.
Diobe učestale od druge polovice 19. stoljeća valja shvatiti kao posljednji, i reverzibilan čin razvojnog ciklusa kućanstava kojim pretežno nastaje novi tip obitelji organiziran na načelu individualne imovine. Ona će možda, s vremenom, a zbog širenja obitelji i nemogućnosti djece da zasnuju vlastita kućanstva, opet postati proširenom – kućanstvo će dijeliti bračni par u roditeljskoj i bračni par u sinovskoj generaciji, no u pravilu više neće imati osnovno obilježje nekadašnjih obitelji – zajedničku imovinu i životni i radni proces s njom povezan.
U načinu diobe nekretnina ima razlika između krajeva koji su pripadali vojnoj upravi i svih ostalih hrvatskih područja. U prvima su se nekretnine u 19. stoljeću dijelile samo muškim ukućanima, a početkom 20. stoljeća, s određenim zakašnjenjem nakon donošenja zakona o obveznom nasljeđivanju žena, prema broju svih ukućana, dakle i ženama i djeci. U drugim se krajevima običajem (dinarska kulturna zona) ili pak zakonom (u građanskoj Hrvatskoj, panonska kulturna zona) dioba provodila na loze ili na grane- rozgve, rezgve (središnja Hrvatska), vriže (okolica Bihaća). Dionicima diobe na grane mogli su biti udovci, oženjeni i neoženjeni muškarci (okolica Bihaća, dalmatinsko zaleđe, Livanjsko polje). I djevojke i udovice mogle su dobiti dio, što je vjerojatno novija pojava, nastala pod utjecajem građanskih zakona.
U panonskoj kulturnoj zoni sjeverne i središnje Hrvatske, bez obzira na to je li riječ o bivšem građanskom ili vojnom području, pokretna se imovina (stoka i hrana) dijelila prema broju ukućana, uz pravilo da djeca dobiju polovicu dijela odrasloga čovjeka.
Takav način diobe pokretne imovine propisan je Zakonom o zadrugama od 9. svibnja 1889. U dinarskoj kulturnoj zoni, u kojoj nije bilo zakonske regulacije diobe, pokretna imovina dijelila se jednako na sve ukućane, bez obzira na dob (a gdjegdje i na grane).
Pače, i još nerođeno dijete dobivalo je dio u hrani (Poljica, Livanjsko polje, Zumberak).
U sustavu kolektivnog vlasništva pri diobi, bez obzira na to provodi li se na grane ili na glave, djevojke u pravilu nisu sve do kraja 19. stoljeća dobile obiteljske nekretnine. Pri udaji su dobile samo pokretne stvari, tj. odjeću i eventualno stoku, što je bilo neprimjereno dijelu koji su dobivali sinovi. Unatoč zakonima po kojima su do početka 20. stoljeća u svim hrvatskim krajevima žene pri diobi bile izjednačene s muškarcima, ženska se prava zaobilaze, pa i u međuratnom razdoblju, osobito u dinarskoj kulturnoj zoni. Od žena se očekuje da potpišu tzv. namiru, dokument kojim se prilikom udaje odriču obiteljskih nekretnina. Pretpostavljamo da to nisu uvijek činile dobrovoljno, jer su u međuraću poznati slučajevi da su sudski tražile svoja prava (dalmatinsko zaleđe, istočna Hercegovina). U panonskoj zoni takvi su slučajevi, čini se, rjeđi, a bilježimo i posve suprotne, naime nastojanje roditelja da se odijele od proširene obitelji i time svojim ženskim nasljednicima osiguraju dio imanja.
Od kraja 19. stoljeća, prigodom udaje djevojka uz osobne stvari – odjeću i obuću, posteljinu, stolnjake i slično – ruho ili ruvo (posvuda), sprema, olt/prema (Slavonija, Srijem )’v a ponekad i uz stoku, dobiva i novac ili zemlju. Nazivi data (dalmatinsko zaleđe, Zumberak), tal (Slavonija, Bačka), del (Podravina), ris (Bačka),pridav (jaskansko prigorje ) koriste se za oznaku miraza koji uz tekstilne predmete sadrži i komad zemlje ili novac kao zamjenu za zemlju. Novac je preferiran oblik miraza jer omogućuje da zemlju i nadalje dobivaju samo sinovi. Kćeri će je dobiti ako su jedinice (u Slavoniji taloškinje), ako je obitelj bogata, ili ako ju je majka sačuvala od svojega miraza.
U međuraću novac postaje obveznim dijelom miraza, u obliku gotovine u zapadnim krajevima, a u obliku dukata u sjeveroistočnim panonskim i dinarskim prostorima (Lika, dalmatinsko zaleđe). Dukati su, međutim, imali različitu ulogu u panonskoj i dinarskoj kulturnoj zoni. U prvoj oni nisu samo predmeti društvenog prestiža, nego i oblik štednje, eventualno i početni kapital. Istodobno u dalmatinskom zaleđu, kako to potresno pripovijeda Dinko Simunović u noveli Đerdan, dukati imaju samo simboličnu funkciju, funkciju pokazatelja bogatstva i time stjecanja društvenoga ugleda: kad ih
probuše i najnižu na uzicu, oni gube ekonomsku funkciju.
U prošlosti, kad ženska djeca nisu dobivala dio obiteljskih nekretnina, majke su na temelju svojega miraza i rada osiguravale da djevojke, osim odjeće, u miraz odnesu stoku, zemlju ili novac. Tako je majčin miraz, prenošen po ženskoj liniji – matrilinearno, postajao osnovom za osobnu imovinu žene i za miraz njihovih kćeri. Pod utjecajem građanskih zakona koji obvezuju da i ženska djeca nasljede obiteljske nekretnine koje se tradicionalno prenose patrilinearno na mušku djecu, institucija materinstva, koja osigurava nasljeđe ženskoj djeci, postupno prestaje biti funkcionalnom te se gubi stroga podjela na majčinu i obiteljsku imovinu: i kćeri i sinovi dobivaju podjednako iz jednoga i iz drugoga izvora, ali se i nadalje dio koji pripada kćerima radije isplaćuje u novcu nego što se daje u zemlji.
U priobalju je, već smo rekli, imovinom obitelji raspolagao otac obitelji kao njezin jedini vlasnik, obično oporučno. I tu su, unatoč različito me tipu vlasništva i prenošenja imovine te ranijem zakonskom izjednačavanju muške i ženske djece, žene prema običajnom pravu bile isključene iz nasljeđivanja nekretnina – zemlju nasljeđuju patrilinearno muški potomci; ženski nasljeđuju novac, a samo iznimno nekretnine.
Djevojke koje se udaju isplaćivale su se u novcu koji najčešće odgovara visini nasljeđa koje im po zakonu pripada, a nekretnine su eventualno nasljeđivale po majčinoj liniji. Međutim, neudane djevojke mogle su postati i dilnicama, tj. dobiti jednaki dio nekretnina kao i sinovi. Djevojke su dobivale nasljeđe ili pri udaji ili nakon smrti roditelja. U priobalju su žene, k tome, dobivale i dio imovine muža, bilo pri udaji, bilo nakon njegove smrti: one su donosile dotu, a muž im je osiguravao kontradotu.
Uprava i autoritet u obitelji
Zbog patrilinearno prenošenja prezimena i nepokretne imovine, kao i zbog virilokalnoga stanovanja, autoritet je u nekadašnjim seoskim obiteljima bio u rukama muškaraca. Međutim, razlikovao se s obzirom na razlike u tipu vlasništva i njegova prenošenja. U obiteljima u kojima je vlasništvo zajedničko i svaki odrasli muškarac ima pravo na dio imovine, autoritet glave obitelji je ograničen.
Načinom njegova postavljanja ponegdje je izrazito naglašena podijeljena vlast svih muških članova. U obiteljima u kojima je otac vlasnik imovine, on je automatski i glava obitelji i ima doživotni i neograničeni autoritet u obitelji. Na žalost, o takvim obiteljima u etnografskim izvorima gotovo uopće nema podataka, pa ćemo se ograničiti na opis uprave i autoriteta u obiteljima i kućanstvima temeljenima na zajedničkome vlasništvu, dakle u panonskoj i dinarskoj kulturnoj zoni.
Na čelu takvoga kućanstva nalazio se gazda (istočna panonska zona), gospodar (srednja i sjeverozapadna Hrvatska), starješina (u inačicama refleksa glasa jat – je, e; dalmatinsko zaleđe, Hercegovina), domaćin (Hercegovina, Posavina). Iako je načelni kriterij pri postavljanju gospodara bio starosni, važnu je, ako ne i najveću ulogu imala sposobnost čovjeka da dobro upravlja. Nezadovoljni ukućani mogli su i smijenit nesposobnog gospodara. U sjevernoj Hrvatskoj ostarjeli gospodar samo je formalno ostajao na toj funkciji, a stvarno je upravljao drugi po redu najstariji muškarac. Izbor između muških članova, koji je ponegdje bio tek simboličan jer su se muškarci redom izmjenjivali na toj funkciji, vjerojatno je novija mogućnost postavljanja gospodara. Na posljetku, u istočnoj Slavoniji i u dinarskoj kulturnoj zoni muškarci su i nasilno preuzimali vlast.
Gospodar je imao mnogobrojne, uglavnom organizacijsko-upravljačke dužnosti koje su se ticale muškaraca i raspodjele muških poslova. K tome, brinuo se o prodaji viškova, kupnji za kuću potrebnih stvari, odlazio je na sajmove i predstavljao kuću na seoskim zborovima i pred svjetovnim i crkvenim vlastima. Gospodar nije samovoljno upravljao kućanstvom; bez dogovora s odraslim muškim ukućanima nije mogao obaviti veće prodaje ili kupnje. No, ponegdje je u sjevernim krajevima imao i veće ovlasti i bio je autoritativniji. Samovoljni gospodar, a osobito onaj koji se nije brinuo o kući, bio je uzrokom nesuglasica i svađa.
Gospodar je zbog svoje funkcije, te zbog dobi tamo gdje je funkcija vezana uz dob, uživao poštovanje ukućana. Ono se pokazuje u određenim častima i prerogativima koje on uživa: gospodar zauzima najbolji ležaj, a za stolom sjedi na istaknutom mjestu; on prvi počinje jesti i piti; negdje dobiva bolje jelo; prima goste; gospodar često reže a negdje i dijeli neke vrste hrane (meso) te obnaša i određene ceremonijalne dužnosti o blagdanima. Svi su ukućani morali slušati gospodara, a posebno djeca i najmlađa snaha.
Podjela rada među ženama bila je uređena prema starosti, prema bračnom statusu i prema dužini bračnog staža. Imale su dvostruki teret: vlastite obitelji i cijeloga kućanstva, koji su obnašale same, s jedne strane, te gospodarstva, u suradnji s muškarcima, s druge strane.
Gazdaricom, gospodaricom, gospodinjom (panonska kulturna zona), stopanjicom, planinkom (dinarska kulturna zona) u načelu je bivala starija ili čak najstarija žena u kućanstvu, često gospodareva žena. Sposobnost i spretnost bili su važnijim kriterijima njezina postavljanja; te ponegdje u istočnoj panonskoj i u dinarskoj zoni tu je dužnost obnašala djevojka ili mlađa žena. U Livanjskom polju i istočnoj Hercegovini gospodaricom je postala žena s najmlađim djetetom, što je funkcionalno jer je omogućavalo ženi da bude uz dijete u razdoblju kad je ono najviše treba.
Može se ustanoviti određena razlika u dužnostima gospodarice, odnosno u organizaciji ženskih poslova između istočne panonske i dinarske zone, za koju možemo pretpostaviti da je bila u funkciji veličine kućanstava i pravila o postavljanju gospodarice.
U dinarskoj je zoni gospodarica najčešće sama, ili uz pomoćnicu, obavljala sve kućne poslove. Za razliku od nje, ostale su žene radile na polju i brinule se o svojim obiteljima. Međutim, veća veličina kućanstva u istočnoj panonskoj zoni zahtijevala je da više žena istodobno preuzme teret kućanskih poslova i izdvajala je jednu ženu – gospodaricu – kao organizatora ženskih poslova, a tek gdjegdje i kao glavnu kuharicu. Druge su žene bile reduše, kuvarice ili ižnice i smjenjivale su se tjedno ili svaka dva dana u kuhanju. U pomoćnim su se poslovima (posluživanje, nošenje vode, pranje suđa) istodobno izmjenjivale druge žene – poreduše, a mogao je usto postojati i red purarica i red pranja rublja i pečenja kruha. U tim krajevima udane žene, osim gospodarice, a bez obzira na dob, nikad istodobno nisu obavljale glavne i pomoćne poslove. U središnjoj su se i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koliko se može ustanoviti iz nepreciznih podataka, spajali elementi obaju sustava: gospodarice su obavljale sve kućne poslove, prema potrebi uz pomoćnice, a u međuraću su se sve žene tjedno ili dnevno izmjenjivale obavljajući sve kućne poslove.
U prvoj polovici 20. stoljeća razlike između obitelji jadranske i obitelji panonske i dinarske kulturne zone sve više nestaju. U tom se razdoblju smanjuje i uloga obitelji kao radne zajednice, a slabe i neke druge funkcije koje su obitelji imale u prošlosti: one su nekad bile osnovni prostor inkulturacije djece u kojemu su djeca stjecala znanja o svijetu i preuzimala shvaćanje svijeta i života te usvajala modele prihvatljivog ponašanja. Ukratko, obitelji su bile primarne točke referencije i identifikacije pojedinaca, što u međuraću sve više nestaje zbog promjena koje u selo unose dinamični robnonovčani odnosi, obvezno školovanje te institucije i sustavi komuniciranja u suvremenome društvu. Sa smanjivanjem obitelji i kućanstava i nestajanjem njihovih nekadašnjih funkcija neki, nekad važni odnosi – kao što je odnos snahe i svekra ili cijele obitelji u koju je udajom ušla, nestaju, dok se drugi – odnos muža i žene ili roditelja i djece, mijenjaju.
Izvor: Hrvatska etnografija
