Zadruga je nastala još u davno vrijeme, a raspala se prije pedesetak godina. Svi zadrugari živjeli su u jednoj velikoj kući, koja se sastojala od dvije sobe, kuhinje i ižice (smočnice). Najveću sobu zvali su iža ili kuća. U njoj su bile smještene postelje za odrasle ljude, i postelje za djecu. Nasred sobe stajao je veliki stol, za kojim su jeli muškarci. Negdje po strani bio je smješten mali stolić za djecu. Za života Lipak Šime, a prije nego se zadruga raspala, ona je brojila 16 duša. Kod raspadanja podijeljena je na tri dijela. Dioba je izvršena po dušama, tj. svaki član zadruge dobije jednaki dio. Kuća, u kojoj je ostala jedna familija podijeljena je također na tri dijela time što je ovaj koji je u njoj ostao morao isplatiti drugim njihov dio. Ako je netko kod diobe imao nešto osebunjka, prćije, u to se nije diralo. Ova zadruga nije dozvoljavala prćiju, i gospodar je nije trebao primiti. Time se sprečavala nejednakost, a u slučaju da je prćija bila blago, vlasnik bi je bolje njegovao i hranio od zadružnog. Ako je prćija bila zemlja, nju se smjelo imati, ali su na njoj radili u slobodnom vremenu.
Razne odjevne predmete, nakit i slično, pojedinac je mogao imati, ali samo ih nabavlja iz svojih samostalnih sredstava.
Dužnosti u zadruzi su podijeljene. Na čelu zadruge je kućedomaćin ili gospodar. On je redovno bio najstariji član zadruge. On upravlja zadrugom, brine se za njen napredak, raspolaže svim novčanim sredstvima koje čuva u kožnjačama (kožne torbe). Kožnjača se sprema pod jastuk u krevetu, ili u koferima, koji se drže ispod kreveta. Njegova je dužnost da se brine za hranu i odijelo svim zadrugarima.
Ako se udavala djevojka, gospodar se brinuo za njen miraz, koji se sastojao samo od njene odjeće. Gospodar je imao pravo da kazni i istuče sve zadrugare. Ostali muškarci, članovi zadruge, brinuli su se oko volova, krava, svinja, i izgonili ih na pašu. Prema poslu kojega su radili postojali su: volar, konjar, kravar i svinjar. To su, ako je zadruga bila malobrojna, bili dječaci, tako da su oni stariji bili slobodni za posao u polju.
Od žena je glavna gazdarica ili planinka. Ona može biti žena najstarijeg člana zadruge, tj. domaćina, ali i ne mora.
Ako je udovica iza domaćina bila dobra planinka, onda ona ostaje na toj dužnosti i za vrijeme novog domaćina. Planinka može biti i koja mlađa žena, ako se pokaže naročito sposobna za taj posao. Jedina njena dužnost je kuhanje i spremanje hrane za zadrugare. Ona ne čuva ni djecu, jer ih majke ponesu sa sobom na polje. Uz nju je jedna žena, koja joj pomaže kroz 8 dana. Ona je dežurna. Njen posao je pečenje kruha. Ostale žene odlaze na polje i kopaju svaka svoj slog, koji joj je dodijeljen, a kad dođu kući hrane svinje ili rade koji drugi posao što planinka odredi.
Najmlađa snaha, zove se mlada. Njena dužnost je prati suđe i nositi vodu. Ako se večera kasno navečer, ili ako su došli gosti, mlada je morala držati svijećnjak s luči i brinuti se oko rasvjete. Za večerom muškarci sjede oko stola, a žene stoje oko njega. Mlada kod večere reže kruh. Njena dužnost je pranje nogu svekru, a to čini svake subote.«
(N. Krausel, 1954: 179/55, kazivač Šime Lipak, r. 1876. g., Prekopa, str. 35-36).
kotaru Dvor, kao što je to slučaj i u ostalim dijelovima peripanonskog i dinarskog prostora početkom 20. stoljeća, većina obitelji bile su još uvijek složene (proširene) obitelji. Naime, uglavnom su tri generacije živjele skupa pod istim krovom. Do početka 20. stoljeća podijelile su se velike zadruge (zadruge s više desetaka članova u kojima nije bilo samo više generacija, već i više različitih obitelji s istim prezimenom).” Rade Bosnić opisuje početkom dvadesetog stoljeća takve proširene obitelji:
Takve obitelji uglavnom žive u kućama koje imaju dva pregratka. Jedan je za družinsku sobu, a drugi za ognjište, gdje nasred kuće vatru lože i kuvaju. U kući se nalazi još jedna pregrada za blago. U tu pregradu zatvaraju kravu ili tele. Kod siromašnijih kuća služi im to za štalu. U kući imaju jednu škrinju za brašno, ormar za mlijeko, naćve za kuvati kru, kace za kiseljenje kupusa, štige za na tavan se penjati, stolić za škap u kom voda stoji, maštenjak za vodu u njemu nositi. U sobi imaju krevete, kovčege, slačice sa tri nogetare za tkanje i peć.
U zimi spava u sobi sva družina, dočim u ljetu samo žene u sobi spavaju. Zimi narod u sobi spava, teše alat, žene predu, tkaju. Šekret im je uz kuću napravljen na stupce a prema cesti okrenut, dočim mnoge kuće i nemaju ga … Osim zadružne kuće imaju mnogi načinjene zgrade za stanovanje. U tim zgradama stanuju pojedini oženjeni ljudi sa svojom familijom, a gdje te zgrade ne postoje onda u zadružnoj sobi živi i spava cijela zadruga sa svom vanilijom! Većina mojih ispitanika još su uvijek odrastali u proširenim obiteljima. Kuće Gospodari u tim kućama gotovo redovito su bili najstariji muški članovi obitelji, a samo ponekad, ukoliko muškaraca nije bilo, tu bi ulogu preuzele žene.
Bosnić opisuje kuće gospodara početkom dvadesetog stoljeća:
Kuće Gospodari se brinu za: samu zadrugu (proširenu obitelj), za hranu, za blago, za živad, za piće, za težake, za porez, za obuću, vode poslove s oblastima te zastupaju svu zadrugu kod oblasti. Kućegospodar vodi
brigu što će koji zadrugar raditi kojeg dana, kada će se sabirati usjevi, da li je kuća gospodarstvo opskrbljeno sa svim potrepštinama kroz godinu dana.
Kuće gospodar ne radi nikakvih poljoprivrednih radova, već jedino nasijava usjeve kad zadrugari rade na polju. Kuće gospodarica, dakle najstarija žena u proširenoj obitelji, brine da li su težaci nahranjeni, da li je živad nahranjena, da li su krave pomužene te pazi da i gospodar dobro radi. Po ljeti kuće gospodarica ne obavlja teške ljetne poslove, već u kući priprema hranu i čuva kuću. Ako je gospodar star i pri starijim godinama, onda ga još više iz poštovanja kao starom čovjeku još više cijene, vole i slušaju. Taj gospodar je uvijek samo kod kuće i uvijek savjetuje zadrugare kako je bilo prije lakše živjeti, kako je bolje rađalo vino i kruh, kako je narod bio bolji, kako je sada teško raditi, kako se je svijet umnožio, kako lošije rađa žito i vino i uvijek ga dapače i iz sela dođu pak mu savjet njegov slušaju, a osobito kada je dobar kao starac pak lijepo savjete daje svatko ga rado sluša.
Obitelji su patrilokalne, tj. njezin životni put se sastojao i ovdje od prakse da ženski članovi udajom napuštaju roditeljski dom, a muški ga proširuju i nastavljaju stvaranje vlastite obitelji. Stare karakteristike zadruge su: zemlja kao zajedničko vlasništvo svih članova familije, raspored poslova prema rodu i dobi, zajednička novčana sredstva iz kojih se mladi opremaju za brak, školuju djeca i plaćaju zajedničke novčane obveze, zajedničko odlučivanje o poslovima, kućegospodar – osoba koja zastupa obitelj, rad članova obitelji prvenstveno za potrebe čitave zajednice, ravnopravno korištenje dobara velike familije i odgovarajuće ispomaganje članova koji žive izvan kuće, nasljeđivanje nepokretnih dobara i doma s pripadajućim materijalom od članova koji ostaju na tom imanju, dok druge smatraju isplaćeni ma onom pomoći koju su primali, život pod zajedničkim krovom pretežnog broja članova i njihova zajednička prehrana.”
Slične osobine zadružne obitelji navodi i Dunja Rihtman-Auguštin.
Dijeljenje tih proširenih obitelji događalo se uglavnom u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, ali su se poneke obitelji podijelile tek nakon rata. Tada bi se pojedine obitelji preselile u čardake u dvorištu, a ponekad bi gradile nove kuće na dodijeljenim dijelovima zemljišta. Velika se obitelj dijeli u nekoliko slučajeva: poslije smrti kuće gospodara ili zbog nesloge među mlađim ženama, tj. kada kućanstvo preraste optimalnu veličinu. Obitelji se obično dijele tako da je iz jedne nastalo tzv. inokosno domaćinstvo, a drugi dio je tvorio složenu obitelj. Kako diobe zemljišta nisu uvijek obavljene pred državnim organima, i danas postoje u pojedinim obiteljima nesuglasice oko podijeljene zemlje.
Bosnić piše kako je podjela zadruga izgledala početkom dvadesetog stoljeća: Ako se zadruga dijeli, onda dijele po odraslim dušama. Ako se nerede po glavama onda dobiva više onaj, koji ima više djece. Kod diobe ima pravo žena i udovac kao i oženjeni čovjek isto. Onda sude, kad se dijele kome će pripasti udovica s djecom, kome pripadne dobije na nju i djecu dio kao i oženjeni čovjek, dijele na mjeru po dušama, a blago po komadima i plodnosti. Pokućstvo već po odredbi ljudi, koji ih dijele. Te ljude ne plaćaju, već im dadu jesti i rakije piti.
Ana Joka, rođena Cvetojević, veli kako ih je u kući bilo trinaestero (tri brata i sestra, Ana, majka, otac, stric i strina, dva sina od strica i djed i baka). Gospodar kuće bio je djed. Baka je imala sve ovlasti u kuhinji, a djed je imao pravo podjele poslova. Tako je, naprimjer, odlučio da će Ana ići svega godinu i pol u školu, zaključivši da će se ona ionako udati, pa da joj škole ne trebaju. Joka je spomenula i činjenicu da je djed imao pravo i fizički kazniti bilo kojeg ukućanina, ukoliko je smatrao da je u nečemu pogriješio. Tako je nogom udario njezinu majku kada je u sobi kupala malog brata; od toga joj je zauvijek ostao ožiljak na licu. Joka veli da se otac tome nije smio usprotiviti.
Milica Preradović veli kako ih je bilo šesnaestero u obitelji. Otac i stričevi podijelili su se prije Drugog svjetskog rata. Nakon tajne podjele otac je Milici rekao: »i dalje čuvaj sve krmke kao i prije” Dakle, nije došlo do podjele poslova radi veće efikasnosti rada. Otac je kuću prepustio stričevima, koji su je pregradili na dva dijela tako da je svaka obitelj imala poseban ulaz, a on se sa svojom obitelji iselio u čardak u dvorištu.
Kod Adama Dupala ih je bilo četrnaestero u kući. Tu su skupa živjeli baka, tri njezina sina (Dupalov otac i dva strica), tri snahe i njihova djeca. Budući da je baka rano umrla, a najstariji stric Pavle je također umro, kao kućegospodar ostala je supruga najstarijeg strica, Janja koju su svi zvali majka. Nakon što je najstariji Janjin sin Rade dovoljno odrastao, on je postao kućegospodar. Rade je kao kućegospodar gospodario novcem, kako veli Dupalo. Budući da su se predratna gospodarstva uglavnom zasnivala na razmjeni vlastitih proizvoda te da je samog novca u optjecaju bilo vrlo
malo, a ponekad ništa, Rade je bio prisiljen posuđivati novac od drugih.” Dupalo veli kako se novac posuđivao od drugih koji su imali novaca.” »Međutim, bila je stroga tajna tko je kome dužan. Tek u
slučaju da su se dvije familije posvađale, a jedna je drugoj bila nešto dužna, spominjalo se te dugove..
Brat kuće gospodara želio je nakon Drugog svjetskog rata provesti diobu, i zbog toga je došla komisija iz općine. Prilikom diobe nisu bili prisutni sinovi drugog brata, ali je jedan od članova komisije za diobu pitao kako se zemlja i imanje mogu dijeliti bez njih dvojice. Budući da ih nije bilo, komisija je sama odredila jedan dio zemlje koji im je pripao.
Mićo Koljaja iz Rujevca veli kako se njegov otac ženio dva puta. Prvi put se oženio prije Prvog svjetskog rata i ostavio je suprugu kod kuće trudnu kada je išao u rat. Koljaja veli kako su bili prisutni izuzetno loši odnosi između oca, strica i djeda, koji je preferirao strica, pa se nakon smrti svoje prve žene otac oženio drugom ženom u tuđoj kući i zatražio podjelu imanja. Ovdje se, kao i kod većine dioba, radilo o »tajnoj« diobi, tj. diobi za koju državne vlasti nisu smjele znati. Potrebni su bili samo svjedoci koji bi pratili diobu, a kao što sam već spomenuo, dioba je bila po
dušama, a ne na pravedne dijelove, tako da je Mićin otac, koji u to vrijeme još nije imao niti jedno dijete, dobio znatno manje od onoga što bi mu po pravu pripalo.
Interesantan je podatak koji početkom dvadesetog stoljeća donosi Bosnić: »Ima dosta slučajeva u ovom mjestu gdje zadruga jednoglasno izabere ostarije, pametno i valjano žensko čeljade za gospodaricu, da upravlja cijelim imetkom, a gospodar već od općine namješten ide samo u općinu, sud i kotar – dočim gospodarica sama o svemu vodi računa, naređuje što će se raditi.«
(Odsjek za etnologiju HAZU)
Bosnić, Rujevac [prema Osnovi], oko 1906, SZ 124: 42).
Čapo-Žmegač piše da je u nizinskoj Hrvatskoj ostarjeli kućegospodar samo formalno ostajao na toj funkciji, a stvarno je upravljao drugi po redu najstariji muškarac (J. Čapo-Žmegač, 200I: 505). D. Rihtman-Auguštin također navodi da je sličan poredak i među ženama, prema Pilleru i Mitterpacheru koji opisuju slavonsku zadrugu: “Koja bude određena da upravlja kućom i bude majka obitelji, ta dijeli poslove među ženama: između njih naizmjence joj pomažu kod pripravljanja jela, pečenja kruha, mužnje krava itd., a dužnost joj je brinuti se da ništa ne ponestane djeci u kući ni pastirima stoke napolju. Ali je glavna briga žena da prave odjeću sebi, mužu i djeci pa udovcima, ako takvih u obitelji ima.: (D. Rihtman-Auguštin, I984: 45). ]. Čapo-Žmegač navodi kako postoji razlika u dužnostima gospodarice, odnosno u organizaciji ženskih poslova između nizinskog i gorskog područja Hrvatske (kotar Dvor se nalazi upravo na razmeđi te dvije zone). U gorskom području gospodarica je najčešće sama, ili je uz pomoćnicu obavljala sve kućne poslove. Ostale žene rade na polju. U nizinskom području većina kuća zahtijevala je da više žena istodobno preuzme teret kućanskih poslova i izdvajala jednu ženu – gospodaricu – kao organizatora ženskih poslova, a tek ponegdje kao glavnu kuharicu. Druge su žene bile reduše, kuvarice ili ižnice i smjenjivale su se tjedno ili svaka dva dana u kuhanju. U središnjoj su se Hrvatskoj pojavljivali elementi obaju sustava: gospodarice su obavljale sve kućanske poslove, prema potrebi uz pomoćnice, a u međuraću sve su se žene svakog tjedna ili dana izmjenjivale obavljajući sve kućne poslove.
(]. Čapo-Žmegač, 200I: 506).
FILIP ŠKILJAN: Iz svakodnevnog života stanovnika područja Dvora na Uni između 1900. i 1941. godine
