Iz povijesti Običaji Zanimljivosti

Obrada drva

Dok su žene i tehnološki i u likovnom izražavanju suvereno vladale tekstilnim vještinama, muškarci su bili nenadmašivi u obradi drva. Drvo i drvena građa, iskonski pratitelj ljudskoga roda, mnogostruko obilježava seljačka kulturno okružje do polovice 20. st. Gotovo i nema odsječka života bez te osnovne sirovine. Njome su gradili zgrade i oblikovali pokućstvo, proizvodili posuđe i sitniji kućni inventar, sastavljali gospodarska oruđa, rukotvorske naprave i pomagala, izrađivali plovila i ostala prijevozna sredstva, pa i predmete umjetničkog izražavanja kao što su npr. glazbala. Uostalom, dva su materijalna međaša čovjekova životna trajanja bila od drva: kolijevka na dolasku, lijes na odlasku.

Vještinom osnovne obrade drva,’ kao i odgovarajućim alatom raspolagao je svaki seljak, pa je znao npr. pripremiti kolje za vinograd, izraditi držak sjekire, isplesti plot od pruća, pripremiti drva za ogrjev te štošta drugo. Znatno vještiji bili su u tome pastiri. Oni su ovladali i različitim ukrasnim tehnikama pa su bogato dekorirali preslice, različite drvene kutijice, spremnice za duhan ili nakit, čuture i druge predmete. Za neke poslove ipak su se specijalizirali pojedinci koji su postali obrtnici. Tesari, stolari, bačvari, tokari, kolari, ugljenari svoj im su proizvodima
namirivali potrebe suseljana. Neke su drvene predmete, međutim, izrađivali putujući majstori Romi. Bile su to dubene posude, različita korita, tokareni tanjuri, žlice i sl.

Ti su Cigani-koritari obilazili sela nudeći gotove proizvode ili su ih, primajući narudžbe, izrađivali na licu mjesta od seljakova materijala, a naplaćivali novcem ili razmjenjivali za namirnice. Na posljetku, bilo je sela gdje su se stanovnici u nekoliko naraštaja bavili određenom proizvodnjom, stvorivši time i neke vrste proizvođačkih središta. Sela Laz i Vidovec u zagrebačkoj okolici bila su poznata, primjerice, po izradbi svirala i dječjih igračaka.

Sirovina za drvodjelstvo bila je na dohvat ruke. Hrvatska obiluje šumskim područjima s mnogim vrstama drveća (hrast, bukva, klen, javor, jasen, brijest, bor, smreka, jela, ornorika), a za obradu su bili pogodni i orah, lipa, kesten, trešnja, kruška, vrba.

Obaranje stabla u šumi i prvu pripremu radili su također seljaci sami, obično udruženi u manju skupinu. Za daljnju obradbu debla služili su se osnovnim tehnikama: piljenjem (s manjim pilama za pojedinačno rukovanje, te većima za rad dvojice); sječenjem (sa sjekirama kupovnih željeznih oštrica, a drvenih držaka vlastite izrade); tesanjem (s bradvama); cijepanjem (klinom – prije dre-
novim, poslije željeznim – i drvenim batom, maljem); dubenjem (teslom te različitim dlijetima i dupkama): savijanjem, i to stavljanjem u kalup (npr. rogova vila) ili
kuhanjem tankoga cijepanog drva (npr. za sita i rešeta).

Toj skupini vještina pripada sastavljanje, i to: niza daščica međusobno priljubljenih i umetnutih u žlijeb dna pri oblikovanju vjedara i sličnih posuda, te učvršćenih ljeskovim obručem; dasaka umetnutih u žljebove okomitih stupova (nogu) pri oblikovanju škrinja – kobi!aša, učvršćenih drvenim klinovima; brvana ili t~sanih greda pri gradnji zida zgrada, učvršćenih na krajevima zasjecima koji oblikuju ugao.

Upravo je na drvenim predmetima seljačkoga oblikovanja došla do izražaja pučka estetika. Za očitovanje svojih likovnih sklonosti primjenjivali su različite dekorativne tehnike. Ukrase su izvodili tankim i plitkim urezima (crtež), ponajviše na preslicama, kutijama, ali i na škrinjama iz Hrvatskog zagorja; plićim ili dubljim rovašenjem (duborez) na pastirskim čašama, vodirima, preslicama, škrinjama iz primorskog i gorskog područja; izrezivanjem pojedinih motiva (na proboj) na zipkama, naslonima stolaca, prepre- daljkama, zgradama; šaranjem usijanom žicom na sviralama te sitnijim predmetima; umetanjem drugih materijala u drvenu podlogu kao što je npr. vosak ili ogledalca, ponajviše na preslicama te, rjeđe, tanke srebrne žica na gajdama, dršcima noževa i sl. Ukrašavalo se i bojenjem, o čemu svjedoče jadranske škrinje i baranjsko pokućstvo; posljednji s raznobojnim cvjetnim motivima na plavoj podlozi. Spomenimo i tokarenje, koje pripada jednako oblikovani kao i ukrasnim tehnikama. U tom je poslu, radi postizanja oblih, kružnih ploha, bio potreban tokarski stan kojim se pri obradi drvo okreće sad u jednom, sad u drugom smjeru. Njime
su raspolagali seoski tokari, izrađujući čuture, zdjele, mužare.

Uz to se u seoskome kućnom inventaru sačuvalo i pri prosto pomagalo za tokarenje, frk, običan luk, sastavljen od elastične grane i uzice, s petljom za umetanje obrađivanog predmeta. Pomicanjem luka ovamo-onamo postiže se da se drvo ravnomjerno okreće. Frkom su najviše izrađivali vretena.

Osim drvene građe u užem smislu, korpusu seljačkih vještina pripadalo je i umijeće obrade ostaloga drvenog i sličnog vegetabilnog materijala. Jedan je od njih bila kora, koja se rabila, doduše, za predmete koji nisu imali trajniju uporabu. Bile su to već spomenute posudice za skupljanje bobica, izrađene od komada kore u obliku tuljca, pričvršćene trnom, ili četvrtaste, prošivene likom na rubovima.
U proljeće, kad se zbog bubrenja sokova kora lako skida, pastiri su od kore izrađivali kratkotrajna glazbala: cilindrične svirale ili konusne trube.

Izvor:  Hrvatska etnografija

Selo hr

Autor objave je uredništvo portal Selo.hr. NAPOMENA: Sadržaj portala u velikoj mjeri temelji se na dostavljenim informacijama i fotografijama čitatelja portala Selo.hr. Ukoliko imate više informacija i smatrate da je potrebno korigirati gore navedenu objavu, molimo Vas u cilju što točnijeg informranja javnosti da nam se javite na info@selo.hr sa dokazima koji potkrepljuju Važu izjavu.

Related posts

Priča o kruhu Moslavačkog kraja

Slavica Moslavac

Proizvodnja dječih igrački

admin

Oktoberfest

Selo hr