Bilo je poželjno da svaki mještanin sklopi brak, a roditelji su posebice nastojali udati žensku djecu. Glavni je razlog tome bilo siromaštvo. Život je bio težak te su obitelji ženidbom i udajom uvijek nastojale sačuvati, ali i povećati imanje. Gotovo uvijek se unutar iste obitelji pazilo da se udaju i žene starija djeca jer se strahovalo da djevojka ne propusti priliku i ne prijeđe najpoželjniju dob. Samo je u iznimnim slučajevima mlada kćer imala prednost pred starijom (primjerice ako bi djevojka zatrudnjela prije braka ili ako je za onu mladu postojala bolja prilika za brak). No to se događalo rijetko jer djevojke prije braka nikamo nisu smjele same bez pratnje. Dob je za ženidbu muškaraca u prosjeku bila od 18 do 20 godina, a za udaju djevojke od 16 do 18 godina. Brakova u kojima je žena bila starija od muškarca je bilo, ali su rijetkost, uglavnom su udovice u drugom braku bile starije od supružnika. Prilikom odabira bračnog druga posebna se pažnja pridavala bogatstvu, a i savjeti su roditelja prilikom odabira uglavnom bili usmjereni na materijalnu stranu odabranika.
Mještani su se uvijek najčešće ženili unutar vlastitog sela, ali je bilo i brakova sklopljenih iz drugih sela. To je posebice bilo izraženo za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. Mnogi se muškarci nikada nisu vratili iz rata, „selo je zdošlo” pa su se mnoge djevojke počele udavati i u druga sela. U Palanjku nisu voljeli da im se djevojke udaju u druga sela. Mještani Palanjka za svoje selo kažu kako je bilo izrazito tradicionalno, ali i dosta bogato selo, što su vjerojatno glavni razlozi zašto nisu željeli dijeliti svoje bogatstvo, zemlju i miraz. Hrastelničani su se najviše ženili iz Tišine Leve i Boka, a cure su se najčešće udavale u Palanjek, Tišinu i Setuš. Nerado su išle u Bok zbog loše prometne povezanosti, a i zato što su mještani Boka slovili kao ljudi iznimno teška karaktera; „svaka se bojala tu udati jer će joj gospodarit, a još nije ni došla”. Ako su roditelji pak saznali da u drugom selu ima neka bogatija djevojka (Preloščica je također slovila kao bogato selo, op. a.), znali su savjetovati sina: „Odi tamo na zabavu, tamo su bogate cure, tam bu’š našel neku”. Iako je srodstvo bila zapreka za brak samo do trećeg koljena, takvi su se brakovi nastojali izbjeći jer se po selu pričalo i vjerovalo da djeca neće biti baš zdrava. Iz istoga razloga nije bio poželjan brak između kuma i kumčeta. Bilo je slučajeva da neoženjeni muškarac uzme udovicu svoga brata, pogotovo ako je ona imala dijete jer bi se lakše othranilo, a i ona sama nije morala nikamo iz kuće. Bilo je i slučajeva da je čovjek znao uzeti, nakon ženine smrti, njezinu neudatu sestru. Najveća je zapreka za brak mladima bilo bogatstvo jer je velika uvreda bila uzeti sirotinju.
Budući su se bračni drugovi upoznavali na crkvenim proslavama, na zabavama („balima”). Pri upoznavanju momka i djevojke sudjelovali su prijatelji i rodbina. Iako se to službeno nije smatralo snubokima, već sutradan se znalo tko je kome izrazio simpatije. Iako se svaki muškarac nastojao oženiti, a ne „priženiti”, i dovesti ženu u svoju kuću, muškarac bio prisiljen otići iz svoje kuće u ženinu. No pritom se pazilo da mu i kod žene u kući bude dobro. Takvog se muškarca nazivalo priženec. On se kod ženine obitelji morao prvo dokazati kao vrijedan i sposoban, a ako ga je ženina obitelj prihvatila i ako im je bio dobar, tako se onda i cijelo selo odnosilo prema njemu. Kad je prihvaćen, ima jednaka prava kao i svi drugi muževi te žena uzima njegovo prezime.
Ukoliko bi mu žena umrla, njezini roditelji su mu morali dati pristanak za drugu ženu. Kad je pak u obitelji bio samo jedan sin, nasljednik cijelog posjeda i nosilac imena, bila je sramota da se priženi u drugu kuću. Udovci i udovice su često, nakon smrti supružnika, sklapali novi brak. Udovica u kući muževih roditelja nije ostajala ako je bila jako mlada i nije imala djecu. Imala je pravo ostati samo u slučaju da je imala djecu, a oni su znali prihvatiti i njezinog novog muža, ako je bio dobar i vrijedan.
Terensko istraživanje na temu svadbenih običaja u selu Hrastelnica, Zagreb, 1986.
>>>> citat iz kataloga “Cure udaju dukati i ledina” Ivana Plavec
