Ulogu koju je u odijevanju dinarskoga područja imala vuna, u panonskoj kulturnoj zoni preuzima platno. Proizvedeno u seoskom domu od lana i konoplje, biljaka što u ovom području dobro uspijevaju, bilo je pogodno za izradbu nužne osnovne odjeće. Pa kad su, tijekom vremena, sve više posezali i za kupovnom pamučnom niti, platnenu su tkaninu i nadalje proizvodili kod kuće. Odjeću od platna mahom nisu krojili, nego bi je oblikovali spajanjem komada tkanine po rubovima te dodatnim stezanjem ili slaganjem u nabore dosezali željeni izgled. U tradiciji tzv. nekrojenog ruha neki su etnolozi skloni prepoznati nasljeđe koje su Hrvati prenijeli iz praslavenske postojbine.
Osim osnovnih platnenih dijelova (prtenina ), proizvoda domaće radinosti, ostali su sukneni, kožnati, krzneni, pusteni i drugi predmeti bili proizvodi seoskih obrtnika.
Temelj muške odjevne sheme čine platnena košulja i gaće koji u ljetnom modalitetu imaju istodobno svojstvo i donjeg i gornjeg ruha. Osnovnoj bi se odjeći mogao pribrojiti i prsluk koji obično seže do struka. Pojas, tkani ili kožnati, nije bio nuždan, iako su ga često stavljali. Zimski je modalitet sadržavao hlače, izrađene od tanjeg vunenog sukna, darovca, kraće i duže ogrtače, zatim krznene prsi uke ili kožuhe s rukavima te prostrane kabanice. Arhaičan dio garderobe bili su obojci od platnenog ili vunenog tkanja koje su omatali oko nogu umjesto čarapa, iako su u nekim okružjima i njima raspolagali. Kao svakidašnja obuća prevladavali su opanci, čijim su dugačkim trakama omotanima oko lista ujedno i pričvršćivali obojke. U blagdanskoj su obući često zastupljene čizme. Uobičajeno pokrivalo bili su pusteni šeširi koje su na sajmovima ili u obrtničkim radionicama kupovali od klobučara te šubare od janjećega krzna.
Navedena osnovna shema ponavlja se u muškom tradicijskom odijevanju na cijelom panonskom prostoru, a tek manjim pojedinostima izražava lokalna obilježja.
Košulja (rubača, robača, rubina) sastavljena je od jedne širine platna (jedna pola), preklopljene na ramenima, s prorezom za glavu i prsnim izrezom. Središnji dio leđa mogao je oko vrata biti nabran, kao što su i rukavi bili nabrani na ramenu, a u zapešću stegnuti orukavljem. Ove su košulje imale ovratnik, a zatvarale su se u starijim primjercima vrpcom, katkad na šiji. Prsni dio bio je u blagdanskih košulja redovito ukrašavan, pa je taj dio (krpa, poprsnica) svojom tehnikom ukrasa i likovnim motivima bio zajedničkim obilježjem pojedinih lokalnih okružja. Mogao je biti izveden raznobojnim vezom geometrijskih ili vegetabilnih motiva, bijelim vezom ili šupljikom, zlatovezom ili
ukrasnim prebornim tkanjem, ili pak samo nizanjem uskih prošiva. Isti je vez mogao biti i na rukavu, posebice na orukavlju. U nekim je selima bilo uobičajeno utiskivanje čvrstih nabora, poput plisiranja, koji su mogli biti okomiti ili vodoravni, pa bi njima bili izvedeni rukavi i donji dijelovi košulje. Košulja je dopirala do bokova, negdje je bila i duža, a nosila se preko gaća.
U izgledu gaća dolazi do izražaja priprosto oblikovanje bez krojenja, jer su se nogavice sastavljale od pole platna, bez ikakvih drugih zahvata, osim što imaju umetnuti središnji kvadratni dio (turo). U struku su ih vezali uskom, u kući tkanom vrpcom (gaćnjak, svitnjak). U sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj obično su se sastavljale od jedne pole platna i bile dugačke do gležanja te završavale resama. U blagdanskom modalitetu gaće su istovjetnim ukrasom s košuljom činile odjevnu cjelinu. Ukras je najčešće bio smješten uz donji rub nogavica, a gdjegdje (npr. u donjem Pokuplju) i uz prednji raspor. Također su mogle biti izvedene s okomitim (pokupska Rečica, jugozapadna Moslavina) ili vodoravnim ukrućenim naborima (pokupska Jamnica, sjeveroistočna Moslavina, križevački kraj). U područjima bogatima lanenim platnom nogavice gaća sastavljali su i od dviju (Posavina, Podravina), triju pa sve do pet pola (istočna Slavonija, Baranja). Takve su široke gaće ovij ale tijelo mekim bogatim naborima, a dužinom su dopirale samo preko koljena.
Muški je lik uz ove bijele odjevne predmete dopunjavao prsluk (lajbek, lajbec, prusijek, prosluk, kamizol). U zapadnom je dijelu obično bio napravljen od mod rog, crvenog ili crnog sukna s položenim ovratnikom te ukrašen našivenim suknenim aplikacijama i vunenim gajtanima. Iako opremljen kositrenim pucetima, prsluk se nosio nezakopčan. U istočnim krajevima izrađivali su ih, osim od sukna, i od crnog atlasa, satena ili baršuna. U odjeći slavonskih i baranjskih momaka bili su ukrašavani vezom sa srebrnom i zlatnom žicom.
U nekim su krajevima preko košulje stavljali pojas. Dok su se u istočnoj Slavoniji opasivali domaćom tkanicom, rjeđe kožnim kajišem, u zapadnom dijelu kožnati je remen (lašnjak) za svečane prilike bio ukrašen vezom raznobojnih kožnatih traka, s velikim motivom, natpisom (npr. IHS) i sl.
Neki su gornji haljeci bili izrađeni od tankog sukna. Takva je bila surka, surina, kraći kaput, ukrašen na isti način kao i prsluk. Boja sukna kad što je označavala lokalnu pripadnost, pa su npr. u Hrvatskom zagorju bijele nosili lepoglavski seljaci, sive trakošćanski, a smeđe stubičanski. Lijepo izrađena surka bila je i dio svečane ljetne odjeće; u tom su je slučaju nosili samo prebačenu preko jednog ramena.
U Slavoniji se nosio i kratki haljetak (rekla, špencl), izrađen pletenjem od tamnomodre vune s vrlo karakterističnom ukrasnom bordurom od crvene i bijele vune, smještenom na donjim rubovima, oko rukava i uz ovratnik. Ispletenu su reklu podvrgli valjanju, čime je pletena struktura postala gusta poput pusta. Uzreklu stilskoj su cjelovitosti pridonosile od istog materijala pletene te valjane čarape (kalčine,fusekle) s istovjetnom bordurom na grlu.
Zimske su hlače (lače) od bijelog ili modrog darovca. Vojničkog su kroja, s uskim nogavicama i gajtanskim aplikacijama na trbušnom dijelu. Pri odijevanju košulju bi uvukli u hlače, a preko nogavica navukli čizme.
U istočnoj Hrvatskoj zimi su nosili dugačak ogrtač (aijina) od mrke čohe; svečani je bio … našaran uskim crnim gajtanima, a kadgod bilom i žutom srmom navezen. U zapadnom su ih dijelu krojili od bijelog darovca. Zbog raznobojnih suknenih aplikacija, dekorativnošću je osvajala turopoljska čova, što je … nose muži i žene po svetke čez zimu.
Osim svečanih, za zaštitu od kiše, nosili su čohane kabanice bez ikakva ukrasa, ali s kapuljačom, što je osobito trebalo pastirima. A takva je bila i prostrana slavonska kabanica od krzna (opaklija) kojom su se rado zagrtali pri noćnim izlascima.
Duge krznene ogrtače s rukavima (kožuh, kožun), kao i kratke prsluke izrađivali su kožu hari od pomno ustrojene kože, optočujući ih krznenim obrubima i ukrašavajući gajtanskim aplikacijama. Krojem odudaraju slavonski pršnjaci od janjeće kože, kojima se potpuno prekrivaju prsa i leđa, s kopčanjem sa strane, a cijelom su površinom ukrašeni kožnatim aplikacijama pa i ogledalcima.
Uz opanke kapičare, kajišare dugih traka za omatanje oko nogu, nosili su se i noviji oblici na kopčanje (bmjčari). Iz opće slike izdvajaju se opanci u podmedvedničkim selima kojima je gornji dio pleten od tankih trakova. Mnogo su bile nošene i čizme krutih sara, obrtničke izradbe.
Od bilogorskog kraja, preko Podravine, do podravskog dijela Baranje u muškoj se odjeći blagdanskog modaliteta pojavljuje i pregača (fertun, pregačica). U Podravini je izrađena od modre ili crne kupovne tkanine, a u bilogorskom kraju i Baranji od domaćega platna ukrašenog prebiranjem.
U selima zagrebačke okolice momci su ispod ovratnika košulje vezali crveni svileni rubac (rubec). Istog su se običaja pridržavali i momci u SLavoniji i Baranji, vežući osim crvenog svilenog rupca i pašu od modrog ili crnog atlasa. Čini se da je baš taj dio odjeće hrvatskih seljaka preuzeo europski građanski stil odijevanja, pretvorivši pašu ili rubac u – sad već globalno raširenu – krava tu.
Počev od dječje dobi, muškarci su posvuda u panonskoj zoni glavu pokrivali pustenim šeširom (škrlak, kapa) širih krila. Momci su rado za njih zaticali kiticu zelenila ili cvijeća. Iz te opće slike izdvaja se nošnja iz sela Sestine kraj Zagreba, gdje se ustalio mali crni šeširić okrugle kalote i posve uskih krila, optočen trakom s ukrasima, identičnima onima na surki i lajbecu.
I žensku odjeću panonskog prostora odlikuje pretežito st platnenih dijelova, proizvedenih u vlastitom domu. Budući da su predstavljali i gornje ruho, u njihovo se ukrašavanje unosilo mnogo truda i osobne kreacije koja je ponajviše došla do izražaja pri izradbi tkanine te vezenim dijelovima. Stoga je ostala sačuvana u mnogim varijantama i nebrojenim lokalnim razlikama. Uzimajući u obzir značajke kroja osnovnog ruha te najvažnije odjevne sastavnice, ti se brojni modaliteti mogu prostorno sažeti u četiri do pet cjelina.
U zapadnom dijelu panonske Hrvatske osnovna se odjeća sastojala od tri platnena dijela: suknje, bluze i pregače. Kod toga je osobit kroj bluze (aplećje, apleček), jer široki rukavi dopiru do samog vratnog izreza, pa su oko njega nabrani zajedno s prednjim i stražnjim dijelom. Oplećje je do sezalo do struka ili čak u leđnom dijelu bilo i kraće, budući da se preko njega oblačila suknja (rubača), sastavljena od nabranih skuta te gornjeg dijela oblikovanog poput prsluka. Preko skuta stavljale su žene platnenu pregaču (jertun, zaslan), ukrašenu na isti način kao i oplećje. U Hrvatskom se zagorju primjenjivalo nešto grublje platno i skromniji bijeli vez, a u Prigorju je bilo protkano crvenim
ili crnim vodoravnim prugama. U zagrebačkoj su se okolici prsni dio oplećja i orukavlje ukrašavali vezom, a preko platnenog fertuna dodavao se još kupovni svileni rubac.
U krajevima oko Kupe suknja (krila) je dopirala samo do struka, bila sitno plisirana, a oplećje su krasili poprečni nabori na rukavima.
Toj je osnovnoj odjeći pripadao pojas, mahom izrađen od crvenosmeđeg sukna. Uobičajeno je bilo nošenje prsluka, kratkih do pasa ili nešto dužih do bokova, od crvenog, modrog ili crnog sukna obrtničke proizvodnje, kao i krznenih prsluka (kožulee ) koji su zbog svog dekorativnog izgleda bili sastavnim dijelom blagdanske odjeće. Poput muškaraca, i žene su nosile smeđe ili bijele surke.
Platnenu, tkanjem, vezom ili čipkom ukrašenu kapicu nosile su udane žene. Stavljena prvi put na glavu tijekom svadbenog obreda, ostala je nužnim dijelom garderobe do kraja života. Pod kapicu su stavljale i posebne podloške, pa oglavlje u nekim okružjima djeluje uglato, a drugdje u obliku jednog ili dva roga. Preko kapice su vezale još šarene kupovne rupce (u mlađoj dobi) ili bijele platnene peče (u starijoj). Dok su djevojke mogle biti gologlave, za udane žene nije bilo dostojno pokazivati kosu, pa su s kapicom čak i spavale.
Odjeću su dopunjavale pamučne bijele dokoljenice (štumfi), katkad vezane ispod koljena crvenim vrpcama, ili čarape ispletene od šarene vune (lačice) te opanci. Kitile su se ogrlicama od staklenog zrnja (đunđ), nizovima koralja (kraluš), srebrnim novcem (cvancige) te brojnim brokatnim vrpcama.
Jača povezanost s ostalim srednjoeuropskim panonskim prostorom očituje se u nošnji Međimurja. Suknja (robača) samo je do struka; upotrebljavaju se tvorničke tkanine poput markizeta ili organdija, osobito za pleček; platneni JertuJ zamijenjen je pregačom od crne svile, a pojas je od brokatne vrpce. Uski i kratki prslučić ponad oplećja jedva se vidio jer su Međimurke preko njega prebacivale veliki kupovni rubac od delena s cvjetnim uzorkom (tibet), svezan na leđima. Građanski je utjecaj primjetan i u obući; umjesto opanaka nosile su čizme ili visoke cipele na vezivanje (cakli).
Stilski istoj grupi pripada i podravska nošnja, iako je duže zadržala domaće platno u izradbi oplećja (vezenog ili tkanog na rukavima) i suknje. Podudaralo se s međimurskom varijantom u tome što rano zamjenjuje platnenu pregaču crnom, izrađenom od tvorničke tkanine, te čizmama. Također se u Podravini udomaćio i delenski rubac, nošen preko oplećja, s tom razlikom da je obrubljen duljim i vrlo gusto nanizanim vunenim resama.Tu se prslučić, tako kratak da je jedva pokrivao prsa, odijevao preko rupca.
Skupinu turopoljskih, posavskih i moslavačkih nošnji odlikuje u prvom redu fino laneno platno svilenkasta sjaja. Osnovna odjevna shema ista je kao u spomenutih skupina (oplećje, rubača, zastor), ali se za njihovu izradbu upotrebljavalo više platna (za rubaču 5-6 pola, za zastor 3-5), složenog u duboke nabore. Vanjsko prepoznatljivo obilježje je utkani ukras na rukavima, stražnjem dijelu košulje i na pregači, pretežito izveden crvenom bojom, a za posebno profinjen izgled odjeće u okolici Sunje presudan je bijeli ukras na bijeloj podlozi. Motivi su bili geometrijski ili stilizirani biljni, a zatim su, na tragu baroknih poticaja, modificirani li brojne cvjetne motive. Umjesto tkanjem, oni se izvode vezenjem, nerijetko svilenom ili vunenom niti. Jedino je žalobna odjeća posve bijela.
Karakteristično blagdansko djevojačko oglavIje bila je parta, neka vrsta dijadema od crvenog sukna učvršćenog na kartonskoj podlozi, a ukrašenog raznobojnim staklenim zrnjem; k tome nekoliko širokih brokatnih vrpci koje se lepezasto spuštaju niz leđa. Mlade su žene glavu pokrivale kapicom (paculica), bogato izvezenom, nerijetko istim ukrasom kao i ostali odjevni komplet, a sprijeda obrubljenom čipkom. Žene u zreloj dobi nosile su preko kapice rubac (peča). Izrađene od finog tankog tkanja (redina ) ili prozirne kupovne tkanine,peče su redovito uz rubove bile ukrašene ili utkanicom ili pamučnim, vunenim te svilenim vezom (po tom odjevnom predmetu i nazvanim pečki vez).
Poput cvjetnih motiva na pečama, baroknog podrijetla, i kratki prslučići od brokata nastali su pod istim utjecajem, a tome pripadaju i do bokova dugi prsluci (zabuni) od sukna, krojeni u struk. Odjeću dopunjavaju ogrlice od koralja s toliko brojnim nizovima da prekrivaju oplećje od vrata do polovice prsiju. Omiljene su bile i ogrlice od sedefnog zrnja.
Slavonske se nošnje odlikuju cjelovitom košuljom (rubina). Iako joj je gornji dio oblikovan poput svih dosad spomenutih oplećja, u struku je spojena s nabranim skutima koji dopiru do gležanja. Već od sredine 19. stoljeća Slavonke su umjesto lanenom niti tkale kupovnom pamučnom, proizvodeći platno različite fakture i izgleda. Kako su u svojoj garderobi raspolagale većim brojem kompleta,
primjena pojedinog tkanja u izradbi rubine određivala je i njezinu namjenu, prilagođenu životnoj dobi ili različitim prigodama (radnim, nedjeljnim, za manje ili veće blagdane i sl.). Rukavi su obično bili dosta široki i dugi, a kako su ih stezale uz ruku odmah ispod lakta, bogato padaju iznad ukrasno obrubljenog orukavlja. Ukras su smještale duž rukava te na stražnjoj strani skuta u okomitim stupovima između nabora. Uz primjenu raspleta i pripleta na šavovima, ukras je mogao biti tkan ili vezen, pa je pojedinoj rubini i davao ime (odnjica,vezenka,pulijanka, vuničarka i sl.), U kasnijem razvoju cjelovita se rubina ipak razdvaja u dva zasebna komada – oplećak i skuti. Opa avši se vunenom tkanicom, preko rubine su odijevale suknenu pregaču (zapreg), otkanu s vunenom potkom i srmenim žicama te opremljenu s tri strane podužim vunenim resama. Obično bi je s jedne strane zadigle i zataknule za pojas. Komplet je dopunio bijeli ili šareni rubac (zejtinka), preklopljen na prsima. Zimi se toj osnovnoj odjeći dodaje krzneni kožušak, ukrašen aplikacijama i ogledalcima, ili duži kožuh s rukavima te – kao i u muškaraca – suknena aijina ili vunena rekla. Na nogama su vunene, ukrasnim bodom ispletene čarape te široki opanci. Glavu su pokrivale, uz kapicu, relativno velikim rupcem, bijelim ili u kući otkanim kockastim, a vezale su ga pod bradom ili mu okrajke zadigle na tjeme.
Najsvečanije ruho izrađivale su od vrlo tankog pamučnog platna ili domaćeg svilenog tkanja. Na tankoj su podlozi ukras izvodile zlatnom i srebrnom žicom ili šarenom svilom. Zlatom vezenoj rubini bili su sukladni i ostali odjevni dijelovi: pregača, vrat ni rubac i oglavlje. U nekim modalitetima pregača i rubac bili su od domaće žućkaste svile, drugdje je pregača od crnog atlasa a rubac od baršuna. Na istovjetan je način ukrašena i kapica te rubac za glavu (zavoj, šamija, zlatara). Kao i drugdje, djevojkama je bila vidljiva kosa, počešljana u čitav niz malih pramenova prepletenih u široku pletenicu, podignutu na zatiljak. Kosu su rado kitile cvijećem. Omiljen je nakit bila ogrlica od malih ili velikih dukata.
Od brojnih varijeteta slavonske ženske nošnje osobitim se izgledom izdvaja odjeća valpovačkog kraja. Zbog nekoliko slojeva uškrobljenih kraćih podsuknji, preko kojih se stavlja kraća suknja – sva ukrašena šupljikavim vezom, jednako kao i mala platnena pregača – odjeća poprima zvonast izgled. Oplećje vrlo širokih rukava dopunjeno je uškrobljenim i bogato nabranim ovratnikom, pa cijeli izgled podsjeća na odjevni stil rokokoa. Usprkos djelomičnim podudaranjima sa slavonskom nošnjom, niz samosvojnih obilježja odvaja baranjsku nošnju u posebnu prostornu grupu. Pa i unutar nje razlikuje se podunavska i podravska varijanta. Među srodnim elementima je rubina, slična slavonskoj vezenki, iako je ovdje izrađena od lanenog platna. Na rukavu je ukrašena prepletom, a na njedrima, leđima i krilima okomitim nizovima veza u crvenoj, modroj i crnoj boji.
Prema primijenjenoj tehnici ukrašavanja, Baranjke su u svojoj garderobi razlikovale rubine raspletene (s pripletom), šite (vezene), prosicane (izrezivanog ukrasa), jasprene (s apliciranim kovnim pločicama) i dr. Posebnosti pridonose vuneni dijelovi odjeće, tkani na raznobojne pruge, s geometrijskim i cvjetnim uzorcima, kadšto i zoomorfnima. Od takva je tkanja u podravskoj varijanti izrađena široka, u nabore složena suknja te uska pregača (pregačica) koja se oblači preko rubine. U podunavskoj inačici oblikovanje je arhaičnije; dvije se ravne, široke pregače (ponjavka, obojak) pripasuju s prednje, odnosno stražnje strane. Crvena boja, koja prevladava u vunenom tkanju, pojavljuje se i na oglavlju udanih žena – kapici, dok su djevojke stavljale oko glave svitak crvene vune (upletač).
Vuna je u Baranji našla primjenu i u čarapama, pletenima raznobojnim uzorkom, te laganoj obući u obliku papuča (čarapke), također raznobojnog pletiva, kojima su žene stopalo opšile potplatom od debljeg domaćeg tkanja ili kože.
Tijekom 20. stoljeća cijeli je taj raznoliki kompleks odjevnih predmeta izvrgnut propadanju. Duboko ukorijenjen u način života predindustrijskog doba, u novim je povijesnim i društvenim okolnostima postao neprikladnim, pa i neizvedenim. Promjenom organizacije obiteljskoga života ponestalo je vremena za preradbu tekstilnih sirovina, predenje, tkanje i vezenje. Suvremeni su se kupovni materijali pokazali praktičnijima i prilagođenijima novim životnim potrebama. Nestali su i stari obrti, proizvodi kojih su dopunjavali odjevnu cjelinu. U drukčijem vrijednosnom sustavu imetak se ne iskazuje više odjećom i nakitom, već za to postoje drugi načini.
Pa ipak, narodna nošnja više od i koje druge pojave iz tradicijske kulture živi neki drugi život. Postala je kostimom pri izvođenju folklornih plesnih i glazbenih izražaja, pa se zbog naraslih potreba rekonstruira prema sačuvanim starim primjercima i ponovno proizvodi. Već je u uvodu rečeno da je od svega ostalog kulturnog nasljeđa upravo nošnja jedno od najizražajnijih sredstava za iskazivanje lokalne, regionalne i etničke pripadnosti. I tako smo se suočili s na izgled paradoksalnim stanjem. Izdvojena iz cjelokupnog kulturnog i društvenog konteksta u kojemu je nastala i zajedno s drugim odsječcima života funkcionirala, nošnja u posve promijenjenom okružju i nadalje
zrači kao simbol nacionalnog identiteta.
Ulomak iz knjige: Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj
