Oružje kao dodatak muškoj narodnoj nošnji nalazimo u dalmatinskom zaleđu i u susjednim krajevima gorske Hrvatske. Ondje je ta pojava posljedica doticaja stanovništva s Turcima, dugotrajnim osvajačima i vladarima zemalja unutrašnjeg Balkana. Tursko, osmanlijsko oružje na ovim je hrvatskim područjima prihvaćeno kao svoje i bilo je na vrlo visokoj cijeni. U najvećem je broju slučajeva bilo obrtnički proizvod poznatih oružarskih centara u Bosni (Travnik, Foča, Sarajevo), Crnoj Gori (Herceg NSlVi, Kotor, Risan), Srbiji (Užice, Prizren) i Makedoniji (Skoplje). Odatle su primjerci dolazili i u hrvatske krajeve gdje su se usto izrađivale i lokalne kopije.
Budući da je bilo cijenjeno kao materijalna i duhovna vrijednost, mnogo se staroga oružja zadržalo u vrlo dobrom stanju i do današnjih dana. Tome su pogodovali vrlo solidna izradba te kvalitetan materijal od kojega je oružje izrađeno.
Ukrašavanje je bilo vrlo raznoliko. Kovine su se na mjestima predviđenima za nanošenje ukrasa izjedale kiselinom ili se, u pripremljene žljebove, ukucavala zlatna, srebrna ili mjedena žica. Ukrasi su u obliku valovitih linija, vitica ili biljnih motiva. Znalo se emajlirati, umetati zrnca dragoga
ili poludragoga kamenja, posrebrivati ili pozlaćivati.
Drveni su se dijelovi ukrašavali intarzijom, ukucavanjem zlatne, srebrne ili mjedene žice te ugrađivanjem mjedenih pločica.
Razlikuje se hladno i vatreno oružje. Od hladnog su oružja najzastupljeniji jatagani – noževi s duljom zakrivljenom ili ravnom oštricom i drškorn s “ušima” koja podsjećaju na raširena leptirova krila. Oštrica je s unutrašnje strane.
Držak je mogao biti od žute kosti, crnog roga, srebra ili mjedi. Na jataganu su posebno zanimljivi natpisi, čiji se raspon kreće od pukog bilježenja autora i godine proizvodnje do pravih poetskih iskaza.
Jatagan je postao nacionalno oružje, a preuzet je od turske vojske koja se njime obilato koristila na ovim prostorima u 17. i 18. stoljeću.
Zatiče se za pojas s parom pištolja i manjim nožem. Noževima pripada i handžar. Dok je jataganu oštrica samo s jedne (unutrašnje) strane, handžar je dvorezni nož s oštricom s obiju strana. Usto, handžar je za trećinu kraći od jatagana.
Kama je još jedna vrsta oružja koja se često identificira s jataganom i handžarom, no, za razliku od njih, pripada grupi ravnih bodeža. I kamu su na prostore južne Europe donijeli Turci, no, u Hrvatskoj nije znatnije rasprostranjena. Ima dvobridnu ravnu oštricu, koje se pri vrhu sužava.
Uz jatagane, važan su dio naoružanja noževi (jednobridne oštrice) i bodeži (dvobridne oštrice). Svi su ti raznovrsni noževi i bodež i bili opskrbljeni koricama od drva, srebra ili mjedenog lima, ovisno o kvaliteti oružja. Austro-Ugarske su vlasti godine 1878. zabranile proizvodnju jatagana i noževa na prostoru koj i su nadzirale, pa su oni sve više počeli dobivati obilježja dijelova nošnje i suvenira, a sve manje uporabnoga oružja.
U starijim izvorima i literaturi spominju se i pale. Većina autora smatra da je to vrsta dugoga noža slična jataganu. Osnovna je razlika što pala ima ravnu jednobridnu oštricu.
Hladnom oružju pripadaju topuzi i buzdovani, oružje za udaranje.
Topuz ima glavu prekrivenu trnovima, a buzdovan glavu s perima. Glava je ovome oružju, u pravilu, izrađena od kovine, a držak od drva.
Druga značajna grupa jest vatreno oružje. Sastoji se od pištolja i pušaka raznih tipova. Pištolji (kubure) mogu biti na kremen ili na kapslu. Česta je pojava da je mehanizam za okidanje stariji od samoga pištolja (i često zapadno-europskoga postanka), što govori o tome da su mehanizmi bili vrlo cijenjeni i ugrađivani sa starijih na novije pištolje.
Pištolji znaju biti okovani srebrnim ili mjedenim limom (odatle većinom proistječe i njihova vrijednost, opća datacija te područje nastanka) i ukrašeni natpisima, viticama, arab es ka ma i dr.
Najvrijedniji i najstariji su primjerci srebrni i, u pravilu, rad su jedne od poznatih balkanskih obrtničkih radionica; slijede mjedeni pištolji, nastali na prijelornu 19. u 20. stoljeće, često rad domaćih oružara; te na posljetku drveni, kao ogoljeni i rustični primjerci najmanje vrijednosti među vatrenim oružjem (osim ako ni u industrijski rad, a onda podliježu drukčijoj valorizaciji).
Postojali su različiti tipovi pištolja čiji su centri izrade bili Boka kotorska, Albanija, Kosovo, Makedonija. Pištolji su, zajedno s jataganima i noževima, bili uobičajeni dodatak muškoj odjeći.
Puške većinom potječu iz 19. stoljeća. Kao i kod pištolja, ima ih s mehanizmima za okidanje na kremen i na kapslu (ovi su na kremen, u svakom slučaju, brojniji). Mehanizam na kremen mediteranskog je tipa (franc. miquel, ta!’ micheletto ili cl, la morlacca), koji potječe iz Španjolske, a upotrebljavao se na Sredozemlju, Bliskom istoku pa i na Kavkazu. Kundaci su drveni, ukrašen i sedefom i mjedenim limom. Na drvenim se kundacima pojavljuju urezani likovi jelena ili psa, glave orla, vepra, bradata čovjeka. Na ostalim su dijelovima puške ukrasi od mjedenog ili srebrnog lima,
a na cijevima su vitičasti, arabeskni i slični ukrasi od umetnuta srebra ili gravirani. Većinom su puške dosta dugih cijevi. Puške kratkih i širokih cijevi koje se šire poput trube (karabin, tromblon), nisu bile velikoga dometa pa su se upotrebljavale za borbe na blizinu. Kao pripomoć pri pucanju iz velikih pušaka bili su i jatagani. Naime, jatagan bi se zabio u zemlju, a “uši” na dršku služile su kao naslon za cijev puške. I puške, bilo one dugih cijevi bilo one kratke, danas su nezamjenjiv dio muške nošnje sudionika viteške igre – Sinjske alke.
U pomoćni pribor za vatreno oružje ubrajaju se i šipke za nabijanje baruta, rog i drugi spremnici za barut, spremnici za municiju, kutije za ulje i za hamajlije. Šipke za nabijanje zrna i baruta sadrže većinom i mašice, a datiraju u 19. stoljeće. Glava šipke napravljena je u najvećem broju slučajeva
od mjedi. Katkada su ugrađene ispod cijevi ili su se nosile s ostalom opremom. Za spremanje baruta uobičajen je bio rog, jednokraki ili dvokraki, vrlo lijepo ukrašen graviranjem ili paljenjem. Ostale spremnice za barut najčešće su ovalne posude od mjedi.
Ulje za podmazivanje držalo se u srebrnim ili mjedenim kutijama. Slične kutije, ali veće, namijenjene su pohranjivanj u municije. Napravljene su od srebra, mjedi ili kože; dok su one od srebra vrlo bogato ukrašene graviranjem, kožnate su vrlo rustične i ukrašene olovnim zrncima.
Ovoj skupini pripadaju i kutije za hamajlije. Srebrne su, lijepo ukrašene, ispunjene zazivima protiv ranjavanja, koji su ispisani na komadiću papira. Obješene o srebrne lančiće nosili su ih oko vrata.
Postojale su i uložnice za nošenje pištolja, napravljene od kože.
Oružju pripadaju i prikladni dijelovi muške odjeće. Tako je neizostavni, široki kožnati pojas ukrašen olovnim zrncima i drugim ukrasima na prednjoj strani. Takav pojas štiti trbušni dio od ranjavanja, a budući da sadrži mnogo džepova, pregrada, u njega se stavljaju pištolji, noževi i
jatagani. Oblači se preko košulje, a ispod gornjih dijelova odjeće. Neki su primjerci vrlo bogato urešeni. Isto tako obvezan dio “ratničke” odjeće jest prsluk od čohe, s prednje strane prekriven metalnim pločicama (roke). U novije vrijeme toke služe isključivo kao ukras, iako su u prošlosti,
sigurno, imale i zaštitnu funkciju prsnoga dijela, te su uz široki pojas mogle učinkovito zaštititi ratnika sprijeda. Toke su izrađivali domaći zlatarski majstori (kujundžije), kao uostalom i sav ostali pribor vatrenoga oružja. Kožne dijelove su izrađivali kožarski majstori (sarači).
Ulomak iz knjige: Oružje: od uporabe do ukrasa -Silvio Braica // Hrvatska tradicijska kultura
