Aktualno Priroda Zanimljivosti

Paklenica – smještena u južnom dijelu primorske strane Velebita

Ovaj nacionalni park, u južnom dijelu primorske strane Velebita, proglašen je nedugo iza Plitvičkih jezera, također 1949. g. Ali treba napomenuti da je i u ovom slučaju tradicija zaštite znatno duža: već 1928. g. Paklenica je, uz još nekoliko područja bila označena kao nacionalni park, ali nažalost to je bilo učinjeno neodgovarajućim zakonom, privremene valjanosti.
Paklenica je samo jedan mali dio najzanimljivije hrvatske planine, Velebita, ali jedan od najznačajnijih i prirodnim obilježjima najbogatijih. Koja su to obilježja i značaj? Paklenica je zajednički naziv za dvije kanjonske doline (Velika i Mala Paklenica) koje se okomito na smjer pružanja planine, usijecaju od mora do pod najviše vrhove. To su jedini značajniji prekidi primorskih padina i ujedno najsnažnije erozivne forme u Velebitu. U gornjim dijelovima ovih dolina sačuvani su opet, jedini veći šumski kompleksi na primorskoj strani ove planine, a treba imati na umu da su ove šume, u vrijeme proglašenja nacionalnog parka, bile izložene velikim pritiscima.

Turističkog prihoda tada ovdje još nije bilo, a ostali energenti – struja, nafta, plin – također još nisu pristigli, pa je lokalno stanovništvo u velikoj mjeri ovisilo o korištenju pakleničkih šuma.

Završni dijelovi ovih kanjonskih dolina nalaze se neposredno uz obalu i Jadransku turističku cestu. Utoliko bi se u ovom slučaju opravdano moglo reći i “početni dijelovi”, jer gotovo svi posjetitelji upravo ovdje ulaze u Nacionalni park. A to je prosječnom posjetitelju ujedno i najatraktivniji dio Nacionalnog parka. Ovdje su bujice Velike i Male Paklenice urezale duboke klance, čije se okomite litice strmoglavo dižu 300-400 m nad pješačkom stazom što vijuga dolinskim dnom. Preciznije, takva ugodna i čitavu godinu prohodna staza postoji samo u Velikoj Paklenici, dok je za Malu Paklenicu ipak potrebna planinarska kondicija i oprema.

Danas ovim klancima bujice huče samo za jačih kiša i otapanja snijega u zaleđu, pa se čudimo tako dubokim klancirna. Ali nije uvijek bilo tako. Za minulog ledenog doba raspadanje stijena bilo je jače, u gornjim dijelovima Paklenice nije bilo šume koja bi štitila od erozije pa je snaga tih bujica bila daleko jača od današnje. Zahvaljujući tim bujicama stvorene su jedine “nizine” uz obalu pod Velebitom, a jedino su tu i dugačka žala pod ovom planinom. Kad znamo da je sav taj šljunak stigao upravo kroz klance, tada nam postaju shvatljive i njihove dimenzije.

Veći dio Nacionalnog parka pripada slivu Velike Paklenice. Njen klanac dug je oko 2,5 km pa ga može razgledati i tko nije vičan hodanju. Dublje prema planini dolina se širi, a one upornije uskoro će dočekati i žubor stalnog potoka duž staze. Da bismo objasnili ove geomorfološke, pejsažne i hidrološke promjene, treba malo zaviriti u geološku kartu i prisjetiti se da je voda u kršu sklona mnogim zagonetkama. Uz nešto veće tektonske utjecaje (rasjede), postepeno se mijenjaju i svojstva okolnih stijena. Dok su klanci bili u čistim vapnencima i kršnicima (brečama) u višim područjima Paklenice uz vapnenac javljaju se i vodonepropusne stijene (dolomiti, škriljci, pješčenjaci i dr.) u kojima su vrela, pa nas neko vrijeme prati paradoks: idemo uzvodno, a potok je sve jači! A na dodiru s vapnencima, kao i drugdje u kršu, voda se gubi u ponorima i mreži podzemnih pukotina.

Zbog ovakvih krških procesa ovaj Nacionalni park karakterizira i obilje speleoloških objekata. Jedan od njih, Manita peć, uređen je za posjet, a odlikuje ga bogatstvo siga (visoke do 20 m) i velikih podzemnih prostora (dvorana duga 65 m, široka 40 m, visoka 32 m). Danas je Manita peć visoko iznad dolinskog dna Velike Paklenice, ali nekoć je zacijelo bila jedan od ponora ove bujice. Dubljim usijecanjem doline ponor je ostao suh i tada se u špilji počelo stvarati maštovito carstvo stalagmita i stalaktita.

Nacionalni park je nevelik, ali sadrži veliki visinski raspon: od 20-1660 m. U skladu s tim je i bogat raspon njegove flore i vegetacije, od termofilnih mediteranskih do visoko planinskih elemenata. Pod šumom su gotovo 2/3 parka, računajući i degradirane šume (šikare) bliže obali i naseljima. Najbolje očuvane šume nalaze se u gornjoj dolini Velike Paklenice a najveće površine pripadaju bukovim šumama. Osobito su lijepe bukove šume u visinskoj zoni 600-900 m. Druge su po značenju šume crnog bora, pretežno u čistim sastojinama iznad 800 m, ali često i u dekorativnim skupinama znatno niže, na okomitim liticama, doslovno “iz kamena”. U flori Paklenice botaničari poseban značaj pridaju vrstama što rastu na brojnim stijenama i siparima ovog Nacionalnog parka.
Kao što visinski raspon uvjetuje raznoliku floru i vegetaciju, tako taj isti raspon, ali sad udružen s vegetacijom uvjetuje i bogatstvo pakleničke faune. I običan posjetitelj uočit će bogatstvo ptičjeg svijeta, a poneko s dalekozorom prepoznat će u visinama najkrupnijeg predstanovnika, bjeloglavog supa (raspon krila do 2,6 m). Od sisavaca tu su medvjed, divlja mačka, divlja svinja, obje kune itd.

Blizina toplog Sredozemlja uzrokom je bogatstvu herpetofaune (gmazovi), a među kukcima pažnju plijene bogato ornamentirani planinski leptiri. Upravo je potreba za djelotvornijom zaštitom faune
jedan od razloga da će uskoro granice ovog Nacionalnog parka biti korigirane, odnosno proširene. Predviđa se uključenje cijelog prostora između klanaca, zatim geomorfološki bogata skupina kukova Bojinac, zaravan Rujno i pojas najviših velebitskih vrhova iznad Paklenice. Time će u granice
Nacionalnog parka ući pejsažno izuzetni predjeli a dobit će se i ekološki cjelovitiji prostor.

Izvor: TZ Paklenca

Selo hr

Autor objave je uredništvo portal Selo.hr. NAPOMENA: Sadržaj portala u velikoj mjeri temelji se na dostavljenim informacijama i fotografijama čitatelja portala Selo.hr. Ukoliko imate više informacija i smatrate da je potrebno korigirati gore navedenu objavu, molimo Vas u cilju što točnijeg informranja javnosti da nam se javite na info@selo.hr sa dokazima koji potkrepljuju Važu izjavu.

Related posts

Dani narodne baštine – Rujanski susreti 2015

Selo hr

Tripundanske svečanosti u Kotoru

Selo hr

Sveta Lucija od Sirakuze (284. – 303.)

Selo hr