lako su Turci osvojili Jajce 1463., bilo je to nakratko. Naime, iste godine kralj Matija Korvin protjerao je Turke i osnovao tzv. jajačku banovinu koja se odupirala turskim navalama sve do 1528. kada su Turci konačno ušli u grad i ostali u njemu sve do 1878. godine. Od 1521. godine grad s dosta uspjeha brani jajački ban Petar Keglević iz slavnog roda Keglevića, koji od Zrmanje pomalo postaju vlasnici mnogih gradova u okolici Zagreba i po Hrvatskom zagorju. Po gradu Bužinu dobivaju i pridjevak – Bužinski. Petar Keglević ušao je u hrvatsku povijest i kao važna politička osoba. Bio je varaždinski župan, komesar kraljevine Hrvatske i Slavonije, prijatelj cara Ferdinanda Habsburškog itd. Isticao se i kao sposoban i spretan, lukav ratnik u borbama protiv Turaka, posebno kao jajački ban. Iz tih brojnih ratnih epizoda posebno se ističe ona kako je sa ženama Jajca, kao mamcem Turcima, obranio grad i porazio tursku vojsku.
Taj je događaj postao i legenda, a zapisao ga je dubrovački pjesnik i kroničar Ludovik Crijević, koji je u to vrijeme, početak 16. stoljeća, jedno vrijeme živio na dvoru kralja Korvina. Glavno Crijevićevo djelo “Komentari o vlastitom vremenu” pisano je na latinskom jeziku u 11 knjiga. U V. knjizi on piše i o tom događaju kod Jajca. Izbor iz njegovih djela objavila je Matica hrvatska u prijevodu Vedrana Glige (Hrvatski latinisti 1969.. “Pet stoljeća hrvatske književnosti”). Isti događaj prepričavao se i među autohtonim hrvatskim stanovništvom Jajca i okolice.
Zapovjednik hrvatske posade u Jajcu bio je Petar Keglević, Dalmatinac, vrlo smion mladić koji se nije dao lako uhvatiti u turske zamke jer je od najmlađih dana naučio ratovati s Turcima. Turci su zaprijetili gradu Jajcu te su se njihove ćete polako i lukavo prikradale okolnim mjestima i šumama kako bi u odlučnom trenutku napale, opsjele i osvojile ovaj tvrdi grad. Ni Keglević nije mirovao, slao je okolo svoje uhode da izvide da ne bi Turci spremili kakvu iznenadnu zasjedu. I kada mu je bilo javljeno gdje se sve Turci nalaze, odluči Keglević da on njima napravi zamku i protjera ih što dalje od Jajca. Sazvao je svoje zapovjednike, izrekao im svoj naum te poslao iz grada stotinu konjanika koji su u sumrak zaobišli dolinu u kojoj su se skrivali Turci i potajno im došli s leđa. Bilo je dogovoreno da tu čekaju dok iz grada ne čuju znak za napad, a onda neka navale na Turke podigavši stoje moguće veću buku. Pred zoru sam Keglević zapovjedi djevojkama i mlađim ženama Jajca da zaplešu kolo izvan grada te da hrabro nastave i onda kad ugledaju Turke, uvjeravajući ih da će im priskočiti u pomoć u pravo vrijeme.
Istodobno, istu noć Turci su se pripremali za napad na grad, ali nikako da dovrše ljestve bez kojih ne bi bio moguć uspon na jajačke zidine. I kada su već odustali od svoje namjere, primijete djevojačka kola pa odlučiše, ako već ne mogu ugrabiti grad, da ugrabe djevojke. A upravo je Keglević to i čekao – da na taj ženski mamac privuče Turke. Kada Turci krenuše prema djevojkama, Keglević sa svojim konjanicima izleti iz grada te smjesti djevojke iza konjanika. Navali na Turke, davši znak i onima koji su bili skriveni iza brda, pa i oni napadnu Turke iza leđa. I tako su Turci svi do jednoga bili ubijeni ili zarobljeni, samo je ostavljen jedan kao glasnik poraza.
Izvor: ulomak iz knjige Legende puka hrvatskog autora Tomislava Đurića
