Možemo pokušati razumjeti što je sastajanje na plesu značilo za omladinu i sve one koji su bili na neki način vezani uz nju. Možda će primjer iz Divuše odgovoriti na većinu postavljenih pitanja.
»Kad mi idemo pa se pitamo đe ćemo, oćemo li u Donju Oraovicu ili ćemo u Četanoviće (Cvjetanoviće) Čokulu i Stani. To su djevojke. Samo su onda bile, kako smo mi žvali, najkulturnije za nas muške. Nisu se odupirale. Naročito kad Šokci dođu. Jer mi smo uvijek imali svoju svirku. Onda su one bile sigurne za igranje od devet do tri poponoći. Samo jel’ smo došli:
– Šen!
– Jebi ga babo, nosi!
– I šapće.
Dok u drugim selima uvatimo se posamo igrati, moramo biti rastavljeni jedno od drugoga da može još jedno proći između nas, da ne bi u sise dirnuo. Ruke njezine ne smiju padati mušku točno na rame, neg većinom za misnice. I kada se okreću, jedno od drugog okrenu glavu kao Simo od križa.
Ako mi, na primjer, dođemo u strana sela, računamo da smo bolji igrači, poneki i oštapler se nalazi među nama, onda su nas većinom volile djevojke. A muški se skupe u kuću đe se prelo nalazi. Ako nam ništa ne mogu, onda makar svaki drugi unese džogan (kolac). Pa nije manji od metar i po. I metne ga sebi međ’noge. I sedi. A mi počnemo igrati. A on onaj kolac baci između nas tako da se moramo rušiti ili stati tvrdo, pa mu kazati:
– Nemoj pobro. Kaži mi je li tvoja djevojka i ja ću odma odustati.
A on kaže:
– Nije to ništa, kume!
A onda pođemo kući. Na rastanku oni nas zaposjednu na tri mjesta, četiri kud prolazimo. Malo koji da nema kuburu za pašom. A cure kažu nama:
– Vi nikuda bez nas!
Jer zato što svaka cura ima pratioca, ili babu, ili strinu, ili majku. I usto svaka lampaš nosi. I nas metnu među sebe i mi odošmo popreko. A kad oni osjete, samo kubura za kuburom.
– Dum, dum.
Bilo je to prsa u prsa.
Šesnajst je nas bilo gdje se potuklo u Oraovicama. Malo je ko sa šeširom kući došo.«
Kolovođe i plaćanje plesa
Na Baniji i u Pounju nije postojao klasični zapovjednik plesa koji bi vodio kolo i upravljao njime. 0 plaćanju plesa, evo i nekih detalja sa čehanje perja u Graboštanima. Isto važi i za svadbu.
»Kad on plati solo, to je i na igranki i tud na raskršću, onda igra jedan par, svig ga gledaju. Sad se plaća po sto (1960), po dvesta, a neko i petsto da. A prije se plesalo po deset dinara, šest. Inače se ništa nije plaćalo sviraču.«
Kolovođe i plaćanje plesa
Na Baniji i u Pounju nije postojao klasični zapovjednik plesa koji bi vodio kolo i upravljao njime. 0 plaćanju plesa već smo ranije govorili, a evo i nekih detalja sa čehanje perja u Graboštanima. Isto važi i za svadbu.
»Kad on plati solo, to je i na igranki i tud na raskršću, onda igra jedan par, svig ga gledaju. Sad se plaća po sto (1960), po dvesta, a neko i petsto da. A prije se plesalo po deset dinara, šest. Inače se ništa nije plaćalo sviraču.«
Tko pleše i kada se počinje plesati
U Donjem Javornju nekada su djevojke išle u kolo sa 15-16 godina, a 1960, u vrijeme ovih terenskih istraživanja, sa 17-18.
»Negdje ne daju do 20 godina dok joj sve pripreme za udaju. Kad joj sve pripremi, onda je šalje na zborove i na igranku. Na vanjske zborove idu već djevojke za udaju. Nosi gerdan oko vrata. Ima fertun i nosi. Na taj fertun do koljena tu su napravljeni ko džepići pa se tu meću hiljadarke po 300.000, po džepovima, po 500.000. Muški počnu ići i ranije, a negdje otac ne da dok nije za ženidbu.«
»U Unčanima su oženjeni rijetko išli u kolo. Mica Grbarević iz Gvozdanskog je sa osamnaest godina počela ići u kolo. Onda se je počela »djevojčin«.
U Graboštanima su djevojke ulazile u kolo već sa šesnaest, a udavale su se sa devetnaest, dvadeset. U Mračaju na Mladi Božić plešu i starci. Napiju se pa plešu za lan. Tada plešu svi. I žene i djeca. U Majuru većinom su plesali neoženjeni. Oženjeni su im se pridružili prilikom većih blagdana. O Božiću, Novoj godini i na Tri kralja i ovdje plešu i stariji ljudi. Malo se napiju pa udu u kolo. Djevojčice počinju plesati čim se malo razviju. Obično sa šesnaest, a neke već i od četrnaest godina. U Prnjavoru mala se djeca skupljaju oko kola, gledaju i zasebno plešu.
»Šepaj, i više nikako.«
U Utolici netko pleše ovo, netko ono, ali sitno kolo izvode svi.
»To je kod nas zvalo se sremica. To igraju svi. I muško i žensko. Najprije se djevojke uhvate. Četiri djevojke, šest. Četiri manje ne mogu. Onda se vataju i djevojke i snaše i ljudi. I oženjeni ljudi igraju. Da vi sada vidite, o Božiću sada, kako ja razvijem kolo. Brez mene neće da idu.
Kaže se:
– Ajmo igrati!
I u paru se zove igrati. Sad su više okrenuli vikati plesati. Bome sam se naigrala.«
U Mračaju plesalo se udvoje:
»Igralo se dva a dva. Ženska je stavila ruke na ramena, a muški desnu ovako oko pasa, a lijevu na ramenu.
U kolu smo igrali ovako. Ženske pjevaju i igraju. Već sam sad i zaboraila. Pjevali smo:
– Draga dušo moja, milo janje moje.
Plesali su dečki i cure. Uf’atile bi se prvo cure u kolo, a momci idu u kolo unutra. Koji oće do koje stat, tako i stane. A uvate i muški sami svoje kolo. To je jedno kolo, kao i žensko. Pjevaju muški ka i ženske. Onda se ženske opet uvate među njih u kolo. E tako.«
Majur
»Kad se uvate muški u kolo i igraju i pjevaju, onda ženske također igra¬ju, ali ne pjevaju. To je onda muško kolo. Uvate se đe ko oće. Samo pjevači su jedan do drugoga, tako da im ne smeta nitko u pjesmi. Jedni pjevaju, drugi otpjevavaju, ostali igraju i podvikuju. Obično ih pjevaju i otpjevavaju po tri, a može i četiri. Obično kolo. Uvati se muško i ženske u kolo. Muški pjevaju i vode kolo bilo po ulici, bilo u cintoru, bilo u kući. Naprijed koji vodi kolo, ne pjeva. Ja sam vidla pred petnaest godina u cintoru i ne znam da li to samo muški igraju ili ženske. Samo znam da muškarac raširi ruke pa poleti.«
Red na plesnoj zabavi
Na plesnim zabavama i u kolu vladao je tradicijom utvrđeni red. Znalo se što se smije što ne smije. Omladina se i šalila i te su šale imale svoju granicu. Najveće bi nevolje nastale pri preuzimanju partnerice.
Eto podataka iz Donjeg Javornja.
»Da bi se stvorila vrsta šale i zadovoljili oni momci koji stoje po strani, a nemaju djevojke s kojom da igraju, svira se taj zgrabac. Kada svirač dadne znak igrači se puštaju i grabe drugi parovi. Red bi bio da se muškarac samo okrene udesno i sačeka djevojku, koja i dalje igrajući ide iza njega. Muškarac nju hvata i sa njom dalje nastavlja plesati sve dok svirač ne da drugi znak. To bi bio taj red. Ali tu se umiješaju i ti sa strane koji nisu do sada igrali pa iskoriste tu gužvu, zapravo prekid, pa oni ugrabe sebi djevojku. Istina je da onaj koji ostane, bude malo i sramota. Dogodi se da neka djevojka namjerno iz šale ne želi zaigrati sa slijedećim momkom pa ugrabi drugoga. S tim nastane još veća neugodnost tome momku. To se događa samo kod djevojke koja je šaljiva, da otkaže taj red. Ali ima slučajeva gdje momak i djevojka dulje vremena ne govore, u zavadi su. pa kada dođe u toj igri red na njih nekad bježe, ali često puta ne, već zaigraju. To im je kao prva prilika za pomirenje. Ja znam da je bilo meni isto s mojom sadašnjom ženom dok je bila djevojka. Na istu melodiju vrši se ples stolčić.«
U Divuši, napetost pred odlazak na prelo:
»Subota navečer. Prelo mora biti, a ćerka šapće majci:
– Oćeš me pustit u prelo?
– Pitaj ćaće!
– Ne smijem, tuć će me.
– Neće. Samo bud’pametna. Nemoj se keserat (ceriti). Nemoj da ti oči igraju. Kad igraš, obori oči u cipele. Nemoj da šapćeš.
To je sramota. Nemoj da stojiš kad ideš kući ni s kim. Odma leti u kuću. Ako ćeš biti dobra, poćudna, ići ćeš svuda. Ić će i maja s tobom.
– Šipka uz bubanj mora!
A mi muška kažemo izmeđ sebe.
– Dobra mala. valja Carigrada. Al’ da nije stare, možda bi se dalo nešto uškakiljat. Jer kad je pudljiva. Samo pruži prst, mam bježi. A muško kolo svakog većeg praznika: Seta s’Marko Kraljeviću. Djevojke pjevaju kolo svoje. Mi dečki stojimo tamo oko kola i gledamo đe ćemo se uvaliti. Koja j’djevojka bolja, koja ima dukata pa se uvatimo do nje. Onda igramo to kolo. Onda ćemo se rastavit, rastavit kolo, povatat će svak svoju djevojku i igrat š njom posamo. To je udvoje, ili polku ili drmeš. Jedan muškarac skuplja muške i kaže:
– Ajmo igrat muško kolo.
Mi ćemo tri a tri, jedan vodi, trojica ga prate. Na jednoj strani. A na drugoj strani na isti način otpjevavaju. Kod nas je obično bio završetak u kolu:
– Oj djevojko sad je dosta, Još mi jedna pjesma osta. Ovo malo iz torbe ispalo, Što j’ostalo ne b’u vreću stalo.
A evo podataka iz Majura.
U plesu čak momak i djevojka nijesu smjeli razgovarat. Ako se zaljubu, onda je on češće puta i povlači igrat.
Dolazi se na vrata. Desno stoje djevojke, a lijevo momci. Svirač stoji pred dečkima i dogovaraju se da jim svirač svira. Svirač se makne u jedan kraj i na svom mjestu svira. Dečki polaze prema djevojkama i sad uvati koju ko oče. Pruži joj desnu ruku i ona njemu i povuče je na prazninu onu dje će plesati. I tu more plesati jedno šest-sedam pari. I onda ako ima još više dječaka ne more se plesati. Onda oni idu drugi plesati. Ovi koji su sada plesali prestanu, puste djevojke. Odu na svoja mjesta među druge djevojke, a dečki među dečke. I sada dogovaraju se da idu drugi plesati. I onda i jopet ima drugi svirač pa se i oni zamijene, a samo je jedna svirala. Djevojka mora prihvatiti da pleše sa svakim. Zato je došla u prelo. A koja neće plesat, ne smije doć u prelo. Ili je ovaj smije pljusnit, ili ne smije s nikim te večeri igrat.«
Lijepo i ružno pri plesu
Seljaci su jasno dijelili dobre plesače od loših, ono što je lijepo, odnosno ružno pri plesu. Glas o izuzetnim plesačima širio se i dalje od njihovog sela da bi zaplesali s Dragicom ili Marijom Karanović. U Mračaju je bila najbolja Eva Marinić. Tamo pijance nisu voljeli vidjeti u kolu a ni pri svatovskom plesu. Nitko s njima ne bi zaplesao.
»U svatovima igra jedan sam kad je pijan. Ako je neki pijan, onda se uvati sam. Neće š njim nitko.«
Običaj je da svatko zamoli najprije svoju rodbinu za ples. U svatove se i poziva najviše svijeta.
»Sad je neko rašljavo kolo. Ja sad i ne bi išla u ovo kolo. Znam sve al u mozgu mi se vrti.«
U Majuru se, također, do dobrih plesača i pjevača drži više nego do prosječnih ljudi.
»Koji je bio pjevač i igrač mogo se oženiti sa dobrom djevojkom, bogatom, a tako isto i djevojka. Ako je bila pjevač i igrač, mogla je dobiti bogatu kuću i dobrog dečka.«
U Prnjavoru se posebno gledalo na držanje u kolu, a pogotovo pri plesu.
»Igrala su se kola, a igra se je i drmeš: dva i dva. Nije se više ništa igralo. I to daleko jedno od drugoga. Koliko su ruke dugačke.«
Rekla mi je majka:
– Budi ozbiljna i pametna. Nemoj ni u koga gledati. Poklopi se dijete i preda se gledaj. Nedaj nikom oči. Nemoj bit budala. Bolje pošten glas, nego svilen pas. Ajde ti sama kući. Nemoj da ko s tobom sprovodi.«
Zato je men’ mati i učila ovu pjesmu:
Majka Peru na uglede sprema,
Ajde Pero, biraj djevojaka.
Sebi ljubu, svojoj majki slugu.
Ne pazi joj zlata oko vrata,
Nit joj pazi uz košulju veza,
Već joj pazi oda i pogleda,
Već joj gledaj suda vodenoga,
Jel joj reste za obručom trava.
Pa bi nastavila:
– Treba ‘odat pametno. Ne vrcat i motat sobom. I ajkavat. Zijevat okdo u svakoga. Neskromno. Po povratku s plesa, kad bi mi se spavalo, onda me je majka korila i odma bi dodala pjesmu. Kad bi joj ja rekla:
– Dremlje mi se, spavala bi ja majko!
– Spavaj ćeri da se ne prenula,
Ne znaš jadna da si isprošena.
Ne znam majko, ne zno ni bog za to.
Znadeš ćeri Ivu govedara,
Da sam loza ja bi se razvila,
Oko dvora Ive govedara.
Da sam ruža ja bi se rascvala,
Za šeširom Ive govedara.«
U Divuši su nekad igrali živo i temperamentno.
»Uvati me kod blaga i dobro moraš desnom nogom drapnuti. A sad možeš spavati i igrati.« Mi podignemo u drmešu djevojke od zemlje. Ona samo leprša po zraku. To još i sada o poklade igraju. Bit će i ove godine još. Da dođete?«
Izvor: ulomak iz knjge – Ivan Ivančan “Narodni plesni običaji Banije i Pounja”