U organizaciji Kulturno–povijesnog centara Sisačko moslavačke županije čiji je privremeni ravnatelj prof. Ivica Valent održano je predavanje „Pokladni običaji u Hrvatskoj“ Ivane Plavec.
Ivana Plavec, diplomirani etnolog i polonist. Područje interesa joj je proučavanje materijalne i nematerijalne baštine sisačkog kraja, s posebnim naglaskom na narodne nošnje i tekstil.
Predavanje o pokladnim običajima na području Hrvatske sa naglasak na samom značenju pokladnih običaja i etimologiji istih te vremenskoj odrednici. Tijekom predavanja I.Plavec istaknula je i ulogu poganskih običaja koji su duboko ukorijenjeni u slavensku prošlost, a koji su usko povezani s današnjim pokladnim običajima. Putovanje pokladnim običajima kroz cijelu Hrvatsku i vremenska razdoblja nazočnima je dalo pregršt novih saznanja vezanih za pokladne običaje, maškare, buše, pokladne lutke i njihovu egzikuciju.
Zanimljiv je bio dio predavanja o pokladnim običajima tj. maskirnim skupinama s područja Hrvatske koje se nalaze na UNESCO-vom popisu svjetske kulturne baštine.
Po završetku predavanja članovi KUD „Posavina“ Budaševo izveli su predstavu na temu mačkara te uprizorili običaj svadbe ali s izmijenjenim ulogama po spolu, s elementima humora i groteske.
O prikazu fašnika, odnosno “mačkara” kako se izvorno kaže u Budaševu:
Još od davnina Budaševčani su voljeli ići u “mačkare”. Razlikuju se dva običaja mačkara. Prvi nestaje 50. godina prošlog stoljeća. Tu su mačkare bile maskirane u staru odjeću, isprane ili dotrajale nošnje koje se više nisu koristile za svečano odijevanje, te su izrađivali “struke”, na konopac nanizane “tuline” od kukuruza kojima su u većoj ili manjoj mjeri prekrivali gornje dijelove tijela. Za ovaj običaj smo od kazivača saznali nedavno te pripremamo pomnije istraživanje i nadmo se da ćemo ga uprizoriti do sljedećeg fašnika.
Drugi običaj je svadba. To je zapravo bio detaljan prikaz svadbenih običaja ali s izmijenjenim ulogama po spolu, s elementima humora i groteske. Mačkare također nose dotrajale dijelove svečanih nošnji ili dijelove svagdanjih, radnih nošnji, uz korištenje i modernijih materijala građanskog utjecaja. Specifičnost je odijevanje u odjevne elemente suprotnog spola i igranje uloga suprotnog spola. Tako se muškarci odijevaju u žene, a žene u muškarce. Mladenka je muškarac , a mladoženja žena, a i ostali sudionici svadbe su ovisno o svojim ulogama također tako odjeveni. Izvorno se svadbena povorka kretala selom pješice, a mladenci su se često vozili u svečano okićenoj konjskoj zaprezi, identično kao i pravi svatovi. Povorka bi se kretala selom uz pjesmu, a ponekad i uz tamburaše. Navraćali bi kod imućnijih mještana (gazdi) gdje bi mlada običavala moliti gazdu za miraz. Domaćini bi mačkare častili rakijom, krafnama (“kraflinima”), poderanim gaćama, a često su mladu darivali jajima, pređom, kobasicama, špekom i slično. U kolima bi se često vozio i “fašnik”, lutka ljudske fizionomije načinjena od slamom punjene stare odjeće. Njega se pred završetak ophoda spaljivalo na obali bare Tišine (“pod bregom”) jer se on smatrao zlom i krivcem za svo zlo u selu.
KUD uprizoruje ovaj običaj već više od 30 godina, gotovo svake godine.
