Lutkarstvo
«Na ovom svijetu bića su samo lutke nasuprot čistim i nepromjenjivim idejama višega svijeta kojega su samo blijeda slika», kazao je Platon.
Lutke kao slika ideja višega svijeta poetiziraju zemaljski svijet i kao takve nužno prate čovjeka kroz povijest jer i čovjek može biti doživljen kao lutka u rukama božanskog animatora. Stoga ne čudi da se lutkarstvo javlja na pragu razvoja prvih svjetskih civilizacija. Prvi materijalni dokazi geografski i povijesno situiraju ishodišnu točku lutkarstva u Indiju u 4000. godinu p. n. e. odakle se ono širi u dva pravca: na istok u Kinu, Japan i na Javu, ta na zapad, prema Egiptu i Grčkoj. Međutim, ne može se apsolutno govoriti o jednom izvorišnom prostoru, osobito stoga jer je materijalnih dokaza malo s obzirom na propadljivost materijala od kojega su lutke izrađivane.
Korijene lutkarstvu treba tražiti u odnosu čovjeka s božanstvom opredmećeno kroz magijske obrede i rituale koje podrazumijevaju masku. I dok u helenističkom svijetu lutkarstvo cvjeta, srednjovjekovno ga je društvo pod strogim Crkvenim patronatom pokušalo stigmatizirati. Takav stav srednjovjekovnoga klera ne treba čuditi jer «udahnjivati dušu», kako glasi prijevod latinske riječi anima u kojoj nalazimo korijene riječi animiranje, jest zabava rezervirana za Boga, za Stvoritelja, što čovjek Srednjega vijeka nije smio biti.
Međutim, lutkarstvo je preživjelo u narodu, na sajmovima, ulicama i trgovima dokazavši da čovjek jest stvoritelj. Ondje je ono uz svoju zabavnu funkciju imalo i funkciju društvene kritike. Lutke su uvijek na strani ljudi, jer bez njih ne postoje. Bez čovjeka lutka je mrtva forma, a tek je animator oživljuje oblikujući joj prirodu i dušu.
Iz okrilja putujućih lutkara u Europi 16. i 17. stoljeća raste lutkarstvo kao specifična grana umjetnosti koja svoje prve umjetničke vrhunce doseže u razdoblju romantizma.
Lutkarstvo «službeno» postaje umjetnost, a prestaje biti isključivo zabava, te su u 19. stoljeću utemeljena i prva lutkarska kazališta.
Početak 20. stoljeća za lutkarstvo, kao i za umjetnost u cjelini, označava raskid s normom. Ustupa se mjesto slobodi izražavanja, simbolizmu, apstrakciji.
U Hrvatskoj se lutkarstvo u institucionaliziranom obliku počinje javljati pedesetih godina 20. stoljeća, kada se u svim većim urbanim središtima osnivaju kazališta lutaka.
Lutka kroz povijest
U pretpovijesnim razdobljima, u periodu dugom gotovo 5 milenija, izbor pribora za dječju igru relativno je skučen. U to vrijeme igračke su u većem broju bile načinjene od materijala organskog porijekla- drveta, slame, trske, kože, tekstila i dr. tako da nam se one nisu mogle sačuvali, nego igračke načinjene od trajnijeg materijala kao što su kosti, keramika i metal, ali moramo priznati i one su veoma rijetke i malobrojne.
Sudeći prema velikom broju nalaza, najčešće korišteni materijal za izradu igračaka bila je glina. A razlog je tome što je u prirodi ima u izobilju, vrlo je podatna za modeliranje, a čvrsta je i otporna nakon pečenja.
Od nje su najčešće izrađivali raznovrsne figurice životinja, ali i one koje u neobičnim kombinacijama sjedinjuju elemente više životinjskih likova, što je prvenstveno, ovisilo o mašti i kreativnosti stvaraoca. U manjoj mjeri nailazi se na modele ljudskih likova u formi lutaka, a brojne su i igračke tipa zvečke raznih oblika i dimenzija.
Drevnim Grcima i Rimljanima lutke su bile omiljen oblik zabave, a koristile su se za prikazivanje legendi i narodnih priča.
Gotovo da nije potrebno naglašavati da su upravo djevojčice, tijekom stoljeća, najradije se igrale lutkama koje su bile načinjene od različitih materijala, drveta, keramike, kosti, voska i slično. Lutke su mogle biti ili vrlo kvalitetno oblikovane, ponekad s pomičnim udovima, dok su neke bile sasvim primitivne obrade na kojima se jedva nazire ljudski lik, pa je logično pretpostaviti da ih je izradila nevješta dječja ruka.
U srednjem vijeku grad igračaka postao je Nürnberg. Utemeljen je 1050, u njemu već sredinom 14. stoljeća počinje proizvodnja bijelih glinenih lutkica veličine prsta. Bile su to lutke malih žena i muškaraca, malih konjanika, redovnika i iznimno malih beba. U Europi, jedino su strasbourške lutke iz trinaestog stoljeća starije od onih nürnberških. Nakon glinenih, u 16. stoljeću prave se i drvene lutke. Kasnije, pojavljuju se lutke od alabastra, voštane lutke i krpene lutke, pojavljuju se i one obojene i odjevene po modi vremena u kojem nastaju. Uz lutke, naravno, kreće proizvodnja igračaka općenito. Pa tako se pojavljuju kuće za lutke s kompletnim pokućstvom, kuhinje za lutke s kompletnim pratećim priborom, minijaturne trgovine i dr. U osamnaestom stoljeću, takozvani Papirdockenmacheri prave lutke, životinje i maske od papir machea, ili pak samo dijelove tijela koje potom lijepe ili prišivaju na punjena kožna torza. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća obitelji Hilpert, Ammon, Heinrichen, Allgeyer i Lorencz diktiraju proizvodnju kositrenih lutaka. Trgovine i dječje sobe preplavljene su egzotičnim kositrenim životinjskim svijetom, mitološkim ličnostima i srednjovjekovnim vitezovima. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću, tvrtke Trix, Schucho, Bub, Fleischmann, Arnold, Plank, Schoenner i Bing postaju sinonimi za atraktivnu i traženu igračku.
Godine 1824. mehaničar Mëlzel napravio je prvu lutku koja je mogla govoriti riječi: «tata» i «mama». Oko godine 1840. izradba lutaka postigla je zavidno savršenstvo: tada su glave lutkama počeli izrađivati iz porculana. U isto vrijeme počeli su izrađivati i pomične udove, pa su lutke davale izgled života.
Dodavanjem raznih mehanizama u tijelo, lutke su počele stupati, govoriti, plakati, otvarati i zatvarati oči i usta, pjevati…No, pored lutaka od kartona, porculana i drva – ima ih mnogo i od celuloida, gume, a brojne su one od raznih tkanina, nekada smještene na krevetima kao ukras stana, sve do današnjih, najpopularnijih tkz. barbika.
