Pralje, Lavandijere te vrijedne djevojke, žene, majke, bake, sapunale, prale, ispirale , sušile i glačale svoje i tuđe rublje. Mnoga svjedočanstva govore o težini posla, ispucanim hladnim rukama, bolovima u leđima, no to je bilo i mjesto razgovora, druženja. Jedan od najpoznatijih događaja vezan je za nesretnu pogibiju 16 preških lavandijera (pralja).
Priješke lavandijere (preške pralje) – U 19. i početkom 20. stoljeća mnoge su mještanke Preka zarađivale za život svojih obitelji pranjem rublja zadarskoj gospodi. O teškom životu preških pralja svjedoči i tragična smrt 16 lavandijera dana 2. studenog 1891. godine koje su stradale u prevrtanju broda kojim se u Zadar prevozilo čisto rublje spremno za isporuku njihovim vlasnicima.
Lavandijere su po rublje odlazile u ponedjeljak a opranu i izglačanu robu su vlasnicima vraćale u subotom brodovima na jedra ili vesla. Rublje se pralo u posudama (kabao, maštil) uz pomoć pepela i sapuna iz kućne radinosti. Nakon pranja u posudama rublje se nosilo do morske obale na izvor vode gdje se je ispiralo.
2. studenoga 1891. u 7 sati prevrtanjem brodića kojim su lavandijere prenosile rublje u Zadar smrtno je stradalo 16 lavandijera. Nedaleko od otočića Galevca (Školjića), brod se pod udarom orkanskog juga nagnuo te prevrnuo i potonuo na dubinu od tri metra. Od 31 putnika, sedam muškaraca i 24 žene (pralje), stradale su one pralje koje su bile u unutrašnjosti broda, zatvorene palubskim poklopcem koji je štitio njih i rublje od nevremena. Najstarija lavandijera imala je 75 godina a najmlađa 14, a među poginulim lavandijerama bile su i dvije trudnice. Poimenice poginule lavandijere su: Matija Babin, Jakova Dorkin, Ivana Dorkin, Luce Dorkin, Tomica Dorkin, Tonina Dorkin, Gašpa Jurin, Bara Jurin, Ivana Lovrić, Šimica Lovrić, Matija Markulin, Matija Martinov, Stoša Mašina, Gašpa Matacin, Tomica Matacin i Kate Mazić.
I Zagreb je imao svoje pralje,
Nedjeljom, se moglo vidjeti kako kumice i kumeki nose ili voze u Zagreb čisto rublje. Pojedine žene nosile su rublje u korpama na glavi, vozili su rublje na malim kolicima, ali i na velikim volovskim kolima.
Gotovo svaka kuća u Zagrebu imala je svoju kumu koja joj je svakog ili svakog drugog tjedna donosila oprano i ispeglano rublje, a odnosila prljavo.
Preko tjedna vrijedne žene prale su rublje. Iz svojih su kuća nosile na glavi u korpama na potok, gdje se pere i praćka. Tako su se na vodi sastajale cijele skupine žena i djevojaka po istom poslu. Ovo im je potpuno nadomjestilo sijelo , jer su se kod pranja donosile i pretresle sve novosti iz sela i grada. Govorilo se o teškim vremenima, skupoći, pala je pokoja šala da se malo nasmiju i ublaže oni uzdasi koji su se nehotice čuli od napornog rada.
U Dubrovniku i okolici nalazimo i nekoliko svjedočanstva o malim nestašlucima,
Iako je pranje robe bio posao rezerviran uglavnom za sluškinje, u Gradu je bilo žena koje su se službeno nazivale praljama i kojima se za plaću nosila roba na pranje. Susreću se osobito tijekom 17. i 18. stoljeća. Nazivali su ih lavandare i lavađerice.
Katarinu Marinovu vrijeđale su 7. travnja 1664. godine Jele Đurova. kći Martina Vuka, i Frana Jelina, lavađerica daje kurva koja je više puta rodila.
Vica. sluškinja Vlaha Caboge. istukla je 23. ožujka 1796. godine Mariju Đurovu. lavandom. Pero Kordić, puškar, “namjerio se prema vratima od korte Ivana Pilata ključara koji stoji polak prvijeh vrata na Pločama”. Vica i Marija tukle su se tako daje Marija udarila romijenčom Vicu, a Vica joj je romijenču bacila na tle. i dalje su se “drpile”, ali je Pero “pošao s Bogom’”. “
Često je dolazilo do krađe robe na gradskim fontanama kad bi popustila pažnja i žene svladao umor. Pralje su odgovarale za robu koja im je bila povjerena na pranje. Cesto su taj posao obavljale siromašne udovice kako bi zaradom prehranile obitelj. Unajmljivali su ih i Židovi. Kad je pralji Mariji udovici Đura Bošnjaka, nestala veća količina opranih odjevnih predmeta, utvrđeno je da je to ukrala Diva Hodžina s Mljeta.4″ Otkrivena je po gaćicama koje su bile vlasništvo jedne židovske žene. a kradljivica ih je obukla i potom se po susjedstvu hvalila pokazujući ih ženama. Pronađeno je u nje još mnogo tekstilnih predmeta koji su bili vlasništvo Rala Valenzina i Moise Israela Mandolfa.
Na Slunjčici:
Na Slunjčicu su izišle pralje i obavile poslove onako kako su to radile naše bake pred kojih 50-ak godina. Najprije su u vruću vodu stavljale pepeo za dobivanje “deterdženta” koji se zove lukšija. Lukšijom su zaljevale u kaci rublje koje je tako odstajalo neko vrijeme. Nakon parenja slijedilo je vađenje takvog rublja, odnošenje na Slunjčicu i pranje uz pomagala kao što su rifnjača, prakljača ili jednostavno udaranje o kamen. Tako isprano rublje odnijele su snahe na glavama na sušenje. Dakako, radi se o domaćem rublju koje su istkale vrijedne i stpljive ruke domaćica…”Krivac” za ovaj današnji događaj je g. Vlado Butina koji snima dokumentarce o običajima i načinu života naših starih. Snimci su napravljeni oko mlinice-vodenice g. Ivana Moćana koji i danas melje žito onako kako su to radili naši stari prije dolaska električne energije.
Izvor: – slunj-crkva, wikipedija, HSPD Sljeme Šestine, Vjernice i nevjernice
