Prehranu kakva je u većini seoskih kućanstava na tlu Hrvatske prevladavala u razdoblju od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, odlikovala je zamjetna jednostavnost. Ona se očituje i u odabiru namirnica i u postupcima pripremanja jela, a prati je oskudnost kuhinjskoga i stolnog pribora te relativno priprosta prehrambena kultura. No, određena sklonost konzervativnosti toga odsječka narodnog života nije bila preprekom prihvatljivosti za različite utjecaje i kulturna strujanja koja su ga prožimala, šireći se iz susjednih prostora. Svjedoči o tome, među ostalim, i prihvaćanje namirnica neeuropskoga podrijetla, kao što su kukuruz, krumpir, grah; udomaćene do 19. stoljeća svugdje gdje su to prirodni uvjeti dopuštali, postale su nezaobilaznom sastavnicom svakidašnjih jelovnika.
Razumije se, seoska se prehrana najvećim dijelom sastojala od proizvoda domaćega poljodjelstva, a samo su manji broj namirnica nabavljali kupnjom ili razmjenom. Stoga je, na neki način, bila i prijepis vlastitih resursa. Ima li se na umu raznolikost prirodne konfiguracije Hrvatske, s različitom prevagom poljodjelskih grana, nedvojbeni su posljedak tome znatne regionalne razlike u prehrani. Pridonijeli su im još i utjecaji susjednih – mediteranskih, srednjoeuropskih, panonskih, balkanskih – tipova kuharstva, prepoznatljivih i u nekim uređajima i u nazivima postupaka ili pojedinačnih jela.
Kao složena kulturna pojava, prehrana obuhvaća nekoliko aspekata. Uz izbor namirnica, proizašao iz gospodarske djelatnosti, relevantan je način pripremanja jela, i to prema primijenjenim kuharskim postupcima, kuhinjskim uređajima te prostoru u kojem se obavlja. Etnološki je jednako važan i način konzumacije, i to s obzirom na vrstu i sadržaj obroka te njihov tjedni i sezonski ritam, zatim stolno posuđe i pribor, prostor u kojem se jede kao i ponašanje uz jelo. Pozornost još privlače jela priređivana uz posebne životne prigode, primjerice uz svadbu ili pogreb, kao i jela uz određene
kalendarske svetkovine, kao što su Badnjak, Božić, Poklade, Uskrs. Zbog toga što su se obvezatno pojavljivala u sklopu tih običaja, prerasla su u svojevrsne simbole. Ne treba, uz to, zanemariti ni visok stupanj individualnoga odabira, sklonosti ili odbojnosti pojedinca prema određenim namirnicama ili jelu, što složen u sliku prehrambenih tradicija čini još zamršenijom. Stoga preostaje tek da se u ovom kratkom pregledu toga kulturnog fenomena nebrojeno mnoštvo varijacija uopći u nekoliko modela najčešće prakse.
Jadranska kulturna zona
Za jadransku je kulturnu zonu tipično da se jelo pripremalo u središnjoj kućnoj prostoriji (kužina, ognjenica) na otvorenom ognjištu. Taj je posao, kao i svugdje drugdje, pripadao ženskim zaduženjima. Izravnim ugledanjem u majčinu i bakinu praksu, žene su još od djetinje dobi stjecale znanje o izboru i sastavu namirnica, postupcima preradbe, primjeni pomagala te, ne kao posljednje, o podešavanju odgovarajuće temperature i prilagođavanju vatre pojedinim kuharskim namjenama. Osim nekih jela koja se jedu prijesna, poput salata, voća, morskih pužića, priljepaka i dr., hranu se najvećma kuhalo u
keramičkim ili metalnim loncima obješenima okomoštre, a pirjalo u plićim posudama postavljenima na tronožni stalak. Za pečenje su u ovom području raspolagali metalnom rešetkom (gradele) koju bi postavili nad žar. Tijesto su pekli u već spomenutim krušnim pećima, odnosno manje količine na ognjištu ispod pekve. Mesne su odreske također pekli na gradele, a veće su pečenke (janje, jare, ovca, koza) vrtjeli na ražnju.
Zajednička je odlika prehrane jadranskog podneblja prevlast laganih jela, u prvom redu biljnih. Dnevno se priređuju juhe ili jušni složenci od raznovrsnog povrća (maneštre) te variva pripremljena na lešo, tj. samo kuhana i začinjena maslinovim uljem.
Osim povrća iz vlastitih vrtova, posezali su i za samoniklim biljem kakva je npr. šparoga, žućenica (vrsta radiča) ili mišancija (razne trave ubrane u vinogradu).
Važan je također udio ribljih jela. U seljačkim se kućanstvima najčešće jeo brudet, pripremljen pirjanjem manjih komada riba uz dodatak začinskog bilja. Frigana riba priređuje se, uvaljana u pšenično ili kukuruzno brašno, prženjem na tavi, a pečenu na gradelama mazali su maslinovim uljem pomiješanim usitnjenim češnjakom i peršinom.
U primorskim su naseljima veću količinu riba, mahom srdela, konzervirali soljenjem, pa su slane ribe bile među najzastupljenijim jelima. Dapače, u korizmeno su doba danomice bile na stolu.
Od mesnih jela najviše se konzumirala ovčetina ili kozletina, svježa ili suha – kaštradina, također konzervirana soljenjem; priređivana je kao gulaš (zvacet) ili kuhana na lešo. Goveđe ili juneće meso bilo je na jelovniku rjeđe. Omiljeno je goveđe jelo pašticada, pripremljeno pirjanjem uz dodatak začinskoga bilja, suhih šljiva i slanine. Svinjsko se meso uglavnom prerađivalo, najprije natapanjem u salamuri, a zatim dimljenjem iznad ognjišta te sušenjem na otvorenom. Pritom su zimske bure osobito pogodovale u proizvodnji kvalitetnih butina (pršut) i slanina (panceta). Uobičajeno je bilo i nadijevanje crijeva, pa su od tankih pravili mesne kobasice (luganige), a od debelih (kao i od eluca) kulin, sastavljen od krvi, loja, pšenične prekrupe, mirodija, ili pak olita, punjena brašnom, kuhanim suhim smokvama, grožđicama. No, meso većinom nije bilo na svakidašnjem jelovniku, nego se konzumiralo nedjeljom i blagdanom.
Češće se jeo ovčji sir, sušen na zraku. Mnogi su ga još dodatno konzervirali, zalivši ga domaćim uljem pa je, pohranjen u kamenicama ili žarama, ostajao svjež i duže vrijeme. Suhi su sir jeli u kriškama kao samostalno jelo, ili su ga ribanog dodavali tjestenini.
Kruh su priređivali od miješanog brašna (pšeničnog, ječmenog, kukuruznog), ali ne svakodnevno, nego jednom tjedno. Pri miješanju u drvenim naćvama (kopanja) dodavali su domaći kvas, spravljen od osušenoga sirovog tijesta, a u nedostatku soli tijesto su mijesili morskom vodom. Uz kruh, pečen u krušnim pećima, ponegdje su odmah pripremali i dvopek, pa bi ga kasnije jeli omekšanog vodom, čajem ili vinom.
Kruh umiješen samo od pšeničnoga brašna (od cvita) pekli su jedino za osobite zgode. U hitnoj potrebi umijesili su neslane, beskvasne pogače te ih pekli položene izravno na ognjište i oklopljene
pije toga dobro ugrijanom, a zatim još vrućim pepelom i žeravicom pokrivenom pekvom.
U jadranskom su području rado pripremali tjesteninu od pšeničnoga ili ječmenog brašna, najčešće u obliku rezanaca (lazanje ), krpica (kerpice) ili cjevčica, oblikovan ih oko vretena (!uži). Udomaćeni su i valjušci od krumpirova tijesta (njoki). Ipak, najviše konzumirano jelo bile su kaše koje su se priređivale ponajviše od kukuruznog brašna ili krupice. Razlikovali su ih kuhane u rijetko (skrob) ili u gusto (palenta), a začinjali uljem ili ovčjim lojem.
Uobičajene slastice su uštipci prženi u ulju, i to: obični od beskvasnog tijesta (prspaije); od kvasnoga tijesta s grožđicama i drugim voćnim dodacima (pršurate,fritule, mlinci); od tijesta s jajima (hrstule, kroštule). Ostala slatka peciva bila su namijenjena posebnim prilikama: kruh od pšenično ga brašna u obliku prstena (kolač) za Božić; mliječno pecivo s voćnim dodacima, izvana premazano jajetom i ukrašeno trokrakim ili križnim urezom (pogača, simica, pinca) za Uskrs; pletena peciva s utaknutim cijelim kuhanim jajetom (koluba, karitula) također za Uskrs, ali namijenjena djeci, kao i hljepčići (kraka vice ) za Sve svete, s gornjom površinom ukrašenom utiskivanjem npr. ključa.
Uz svakidašnje se obroke pilo razvodnjeno vino (bevanda), a samo u svečanim prilikama pravo domaće vino. Iznimnim je zgodama bio namijenjen prošek, slatkasto vino proizvedeno od suhoga grožđa dugim vrenjem. Od destiliranih su pića pili rakiju (tropica, travarica, orahovica). Omiljeni osvježavajući napitak bila je tekućina preostala pri proizvodnji sira – sirutka (presnica), zatim skuta, dobivena kuhanjem sirutke, a kadgod i mješavina kozjega mlijeka i vina (bikla, smutica).
Uobičajena su bila tri dnevna obroka, jutarnji, podnevni i večernji; gdjekad i četvrti, prijepodnevni. Jutarnji, kate, dobio je naziv po glavnom napitku – kavi, kuhanoj od prženog i smljevenog ječmenog zrnja, čemu bi pomiješali (kozje) mlijeko. K tome bi jeli kruh ili kukuruznu kašu. Takav je zajutrak bio namijenjen ženama i djeci, a muškarci su dan započeli s nekoliko suhih smokava i čašicom rakije. Njima kao da je više odgovaralo da jedu nešto kasnije, pa su između 9 i 10 sati uzimali marendu, sastavljenu od kruha i sira ili dvopeka s vinom ili ribe i sl.
Sadržaj podnevnog obroka (obed) ovisio je o godišnjem dobu, jer se većinom sastojao od variva. Ljeti je prevladavao bob, blitva, grašak, mahune, tjestenina, krumpir, salata, a zimi bi jeli kiseli kupus, broskvu, grah, repu, leću, sočivo, slanutak. Mnoge su radne dane proveli na polju, noseći objed sa sobom. Nerijetko je to bila slana riba s palentom ili kriška pršuta i sira s kruhom, pečeno jaje i masline i sl.
Nastojalo se da najkrepkiji obrok bude večera, pa se priređivala maneštra, frigana riba s palentom, gdjekad kuhana ovčetina i dr.
U jadranskim se kućama blagovalo u kuhinji. Stariju praksu da se posjeda uz ognjište napustili su nakon što su u kućni namještaj preuzeli visoki stol oko kojega se okupljaju odrasli članovi obitelji. Svojim stalnim mjestima za stolom očitovala se i obiteljska hijerarhija, jer je čelno mjesto bilo predviđeno za gospodara ili najstarijeg ukućana. Ali pri samoj konzumaciji teorijski su svi bili izjednačeni. Jelo se, naime, nije posluživalo pojedinačno na posebnim tanjurima, nego su svi uzimali iz jedne zdjele. Na stolu je stajao i vrč (bukaleta, bukara ) s pićem, iz kojega su svi odrasli ukućani izravno pili. Jedino bi se djeca za vrijeme obroka smjestila na rub ognjišta, također jedući iz zajedničke zdjele.
Nešto obilniji jelovnik, ispunjen mesnom juhom, tjesteninom, bakalarom ili boljom pečenom ribom, kadšto i uštipcima, bio je nedjeljom, blagdanima i za većih agrarnih radova kao što je vršenje žita, berba grožđa ili mljevenje maslina.
Jadranska kulturna zona
Dok su u svakidašnjoj prehrani jadranskog područja prevladavala laganija jela, u dinarskoj su kulturnoj zoni bila mnogo krepkija. Izbor namirnica proizlazi od proizvoda pašnjačkog stočarstva te regije, a potreba za kaloričnijim jelima prilagodba je pučanstva oštroj gorskoj klimi. Stoga je u prehrani dinarskoga područja zamjetljiv udjel mliječne hrane, ali je također sastavljaju i mesna i teža biljna hrana.
O mliječnim jelima bilo je već govora u poglavlju o privređivanju uz stočarstvo, pa ovdje samo podsjećamo na to da su redovito konzumirali kuhano kravlje, ovčje i kozje mlijeko (varenika) te ukiseljeno (kiselina), zatim razne vrste sireva kao što su svježi škripavac, posebno cijenjen od kozjega mlijeka, suhi sir, urda (od sirutke pomiješane s mlijekom) te basa (mješavina kuhanoga te zasoljenog, nekuhanog mlijeka).
Veliku je primjenu u začinjavanju mnogih, osobito posnih jela imalo mas1o. Uz ovčetinu i kozletinu, u jelovniku je bila zastupljena svinjetina i govedina, pa čak i sušeno meso puhova, a kokošje je meso bilo u prvom redu namijenjeno priređivanju juha.
Izrazita je bila sklonost raznim kašama. Mogle su biti jednostavne, kuhane od prosa ili ječma (prga) te od kukuruza (pura), ili složenije poput krumpirašice (sa sitno izrezanim krumpirom, kuhanim s ječmenim ili kukuruznim brašnom, pa zatim zalivenim maslom) te cicvare (pšenična kaša s jajima, kuhana na maslu uz manju količinu vode).
Grah, krumpir, kupus, osobito kiseli, riban urezance, bili su namirnice od kojih su se spravljali svakidašnji obroci.
Prostor za pripremanje jela i blagovanje nije na cijelom dinarskom području bio istovjetan. U Lici se duže nego drugdje zadržalo u uporabi otvoreno ognjište, pa su se i mnoga jela kuhala (varila ) u loncima obješenima o verige ili se pekla ispod pekve. I blagovalo se u kuhinji za niskim okruglim stolom, sjedeći na tronošcima.
U stolnom su posuđu, uz keramičko, bili zastupljeni i drveni tanjuri, zdjele te žlice. Upravo zbog drvenih zdjela koje su sa sobom nosili čobani, sačuvalo se u tim krajevima sjećanje na arhaičan način kuhanja. Naime, zbog nemogućnosti da drvenu zdjelu (s mlijekom npr.) stave nad otvorenu vatru, dosjetljivi su pastiri u oganj položili kamen; kad se dobro ugrijao, očišćen bi uronili u posudu s
tekućinom. Zbog isijavanja akumulirane topline, već nakon nekoliko minuta mlijeko bi u drvenoj zdjeli zavrilo.
U ostalim krajevima ove zone kuhanju je bio namijenjen prostor ulazne kućne prostorije u kojem je u kutu bio smješten otvor sobne peći s pretpećkom, a blagovalo se za visokim stolom u sobi. Na takvom poluzatvorenom ognjištu i pribor je bio donekle drukčiji. Kako se kuhalo nad vatrom u dubini peći, raspolagali su rašljama na dugačkom dršku (rogulje, burklje) kojima su zahvaćali i po micali keramičke lonce, nerijetko još opletene žičanom mrežom. Budući da su tijesto ili meso pekli u peći, zatvorivši u toj prilici otvor metalnom pločom, nije više bilo potrebe za pekvom i sličnim uređajima.
Tri su dnevna obroka i u dinarskom području bila prehrambenom paradigmom. Jutarnji se ručak sastojao od kukuruzne, prosene ili ječmene kaše prelivene kuhanim ili kiselim mlijekom, ili začinjene maslom. U vrijeme agrarnih poslova, nakon ustajanja u svitanje tek bi popili čašicu rakije šljivovice ili šalicu soka od kiselog kupusa (rasol) uz zalogaj beskvasne pogačice, a obilnije bi jeli na polju, časteći se sirom i pršutom uz kruh pečen od smjese ječmenog i raženog brašna.
Za po dnevnu užinu posluživao se kupus kuhan s ovčetinom i krumpirom, grah sa suhim svinjskim mesom, kiseli kupus sa svježom svinjetinom, kupus i grah sa suhom puhovinom i sl. U posne su dane jeli varivo, začinjeno maslom, od graha s tjesteninom ili s ječmenim zrnjem, katkad sa žutom korabom te, uz to, kuhani krumpir.
Večera je bila nešto laganija. Kombiniralo se kuhano mlijeko s kruhom, kiselo mlijeko s kuhanim krumpirom, krumpir pečen u ljusci (pole) sa slaninom ili basom i sl.
Među slatkim jelima osim uštipaka, umiješanih od brašna, jaja i vode i prženih na masti, pripremali su i kolače nadjevene sirom. Beskvasnu savijaču od sira (povitica) pekli su pod pekvom, a kvasni su štrokalj najprije ispekli, a onda još kuhali u uzavreloj vodi te prelili vrućim maslom.
Svakidašnje je piće bila obična voda, a uz teže poslove pili su i rakiju. Uz već spomenuti rasol žeđ bi utažili kiselim mlijekom ili sirutkom, sokom pripremljenim od divljih krušaka (turšija ), a pastiri u proljeće i sokom s javorova debla (musa).
Blagdanski su jelovnici bili obilniji, dopunjeni kokošjom juhom s rezancima, mesnom pečenkom s ražnja, kruhom od bijeloga brašna (pogača), suhim kolačem sa sirom (prisnac) i sL, a uz to se pilo vino.
Panonska kulturna zona
U području panonske kulturne zone prehrana se također oslanjala na prirodne izvore i proizvode domaćeg poljodjelstva. Iako na cijelom području pokazuje manje razlike, nekoliko je zajedničkih odlika povezuje u isti kuharski tip. To je u prvom redu pre teži to st mesnih jela (smok) i jela od tijesta, a mliječni su proizvodi (bijeli, bili smok) mnogo manje zastupljeni. Jedna je od odlika i primjena zaprške pri kuhanju juha i variva. Osim mesnih, juhe se pripremaju od povrća, među inim i od bundevinih koštica (koščičenka), ali i od brašna, pa je poznata prežgana juha. Među varivima (kuhilo u kajkavaca, kuvanje u ikavskih štokavaca) najviše se jeo grah, kupus, svježi i
kiseli, repa, bundeva. Pretežit začin bila je svinjska mast, a pri spravljanju salata rabili su suncokretovo ili bučino ulje.
Uz živad i govedinu najčešće su konzumirali svinjetinu, u svježem ili suhom stanju, a u kući su pripremali i suhomesnate proizvode: krvavice, mesne kobasice (češnjovke, devenice), nadjeveni i tlačeni želudac ili debelo crijevo (kulen, švargla), šunke, slaninu (nerijetko premazana ljutom paprikom). Od slanine i sala pravili su čvarke koje bi pomiješali u mast, dopunjujući time začin mnogim jelima. I inače su pečeno meso konzervirali zalijevajući ga mašću.
U selima kraj većih rijeka pripremali su i ribe, osobito za posne dane. Kuhali su ih, pržili u masti ili pekli na ražnju, a veće ulovljene količine znali su i sušiti na suncu ili dimu.
Iako su u svakidašnjoj prehrani prevladavale tjestenine (rizanci, trganci, tarana, krpice,valjušci), i ovdje su, poput drugih hrvatskih područja, jeli i kaše od zrnja ljuštenog u drvenim stupama ili mužarima. Osim kukuruznih žganaca, kao naj učestalijih, pripremala se i ječmena ili prosenajagia, a u sjeverozapadnim dijelovima i kaša od heljde.
Kruh od miješanog brašna (smesni kruh) rabio se u svakidašnjoj seljačkoj prehrani, a kruh od pšeničnog brašna (cipov) držan je blagdanskim. Osim domaćeg kvasa od sušenog tijesta, umjeli su pripremiti i kvas od pjene nastale pri vrenju mladoga vina ili šljiva, dodane mekinjama. Dok se u istočnom dijelu panonskog područja također mijesilo u naćvama (mesitje korito), u zapadnom su dijelu imali korito ugrađeno u posebnu vrstu stola (mentruga) koji je činio dio sobnog mobilijara. Peklo se u sobnim pećima ili krušnim pećima sagrađenima na dvorištu. Kad je tijesto, ostavljeno u slamnatoj ili drvenoj posudi (pejarac, grovača) dosta nabujalo, domaćice su najprije u peći razgrnule žar drvenom greblicom, očistile dno od pepela omelom (svežnjem komušina na dugačkom dršku), a zatim posebnom drvenom lopatom (lopar) unijele tijesto u peć.
Ispečene hljebove spremali su u ostavu, a mnogi su raspolagali visećim napravama s ukriženim prečkama za odlaganje kruha (krušnica, krušnjaki). Pekli su i kukuruzni beskvasni kruh (proja), rado ga jedući još topao, preliven vrućom masti.
U krušnoj su se peći dogotavljala i slatka tijesta od kojih su najpoznatije gibanice, bazlamače. To kvasno slatko tijesto nadijevali su orasima, sirom ili makom, savili te pekli u okrugloj keramičkom zdjeli (medenica). U zapadnom dijelu područja razlikuju takvu debelu gibanicu od tenke, koja je od beskvasnog tijesta, nadjevena sirom i izvana premazana jajem. Od beskvasnog tijesta, razvaljanog u tanke listove, priređivali su i savijače, a mogle su biti kuhane i pečene (štrukiji) ili samo pečene, npr. bučnica, nadjevena naribanom bučom pomiješanom sa sirom ili makom. Pripremali su i razne sitnije kolačiće. Među najpoznatijima su slavonski paprenjaci, slikovitog reljefnog izgle-
da, postignuta oblikovanjem u posebnim drvenim kalupima.
Nasuprot dvama dosad spomenutim područjima s prevagom ovčjeg mlijeka, u panonskom se konzumiralo kravlje. Od njega su izrađivali mekani sir koji su često jeli u kombinaciji s vrhnjem; zatim sir sušen na zraku u posebnim košarama ili mrežama (sirnica) te, posebice u Podravini, pomiješan s češnjakom ili paprikom, uobličen u male stošce te sušen na dimu (prga). Običavalo se također maslac pretopiti u maslo.
Preostaloj tekućini pri pravljenju maslaca (stepka) ili sira (sirutka) prikuhali bi još svježega mlijeka i kukuruznog brašna, dobivši time novo jelo. Dosta zastupljeni sastojak u mnogim jelima panonskog područja bilo je vrhnje. Jedno je od takvih jela i zlevanka, kolač od kukuruznog brašna pomiješanog s mlijekom, jajima, maslom i vrhnjem.
Budući da ovo područje obiluje voćem, mnogo su ga jeli svježe, a šljive, kruške i jabuke običavali su i sušiti. Od šljiva su kuhali i pekmez.
U proljeće, poslije kiše, djeca su se zabavljala skupljajući puževe koje bi im domaćica nakon čišćenja ispekla na masti. Gljive, skupljene u šumi, priređivali su pirjanjem na masti i luku, dodavši kadgod i jaje.
Osim svih uobičajenih pića – vode, vina, rakije, voćnih sokova – rado su konzumirali i alkoholno piće proizvedeno od meda (medovina, medica, gvirc).
Poput susjednog dinarskog, i u panonskom se području hrana pripremala u pretpećku u kuhinji, a blagovala u sobi. Osim stalnog smještaja ukućana za stolom, za kojim su ranije u velikim obiteljima sjedili samo muškarci, a žene stajale iza njih, bilo je i drugih pravila. Tako je, primjerice, meso i kruh rezao samo gospodar kuće, dijeleći ih ostalim ukućanima; prije no što je započeo s rezanjem, učinio je nad kruhom znak križa.
Za jutarnji se obrok (jroštuk, fruštik) u zapadnom dijelu obično jedu žganci, i to u kombinaciji s mlijekom, kavom (od ječmenog zrnja), čvarcima ili preprženim lukom; često prežgana juha ili juha od bundevinih koštica; katkad pečena jaja umućena s brašnom (pražetina). Obed se sastojao od juhe, variva i eventualno mesa, a za večeru bi jeli ostatke od obeda ili suhi sir sa žgancima, sirutku, stepku i sl.
U Slavoniji i Baranji jutarnji je obrok (ručak), osim žganaca ili rezanaca u mlijeku, bio izdašniji. Mogao se sastojati od čorbe (napravljene od krumpira, od jabučica, od rasola, od riba ili sl.), variva s mesom, hladetine ([učenje). Za podnevni obrok (užina) tome bi dodali i rezance, valjuške ili trganee, a za večeru su također jeli ostatke od užine.
Nedjeljni je jelovnik ljeti kadšto bio obogaćen kuhanim mesom peradi, a zimi kuhanim suhim mesom.
Pri okopavanju vinograda, žetve, košnje, berbe i drugih velikih poslova jelo se u polju. Obično su najmlađe snahe imale zadaću da donesu jelo, i to u košari prekrivenoj stolnjakom na glavi, sa zemljanirn vrčem (stucka, krugla, koršov) pića u ruci. Ili bi ručkonoša o posebnu obramicu, položenu preko ramena, objesila s jedne strane svežanj s hranom, a s druge vrčeve s pićem. Sjedeći na zemlji i blagujući jela smještena na rasprostrti stolnjak, težaci bi ujedno i predahnuli od posla. Kako su za tu priliku domaćini nastojali pripremiti što kvalitetniji obrok, ne štedeći pritom ni šunkom ni
kolačima, težaci bi (u zagrebačkoj okolici) nazdravili:
Bog poživi kuće domaćicu
koja peče sira gibanicu.
Živeći u okružju u kojem ratovi i neimaština nisu bili rijetki, ovi su ljudi povremeno zapadali i u ljutu oskudicu. Boreći se protiv gladi, posezali su za sredstvima iz najbližeg prirodnog okružja. Tako je bilo uobičajeno da se kuha varivo od divljeg luka (crijemuš), a da se brašnu za kruh pridoda zrnje sirka, hrastova kora ili kukuruzni klip, smljeveni u prah. Neki su samljeli i osušeni trop te ga primiješali krušnome brašnu, a drugi su osušene i smljevene plodove česmine dodavali kukuruznom brašnu za palentu. U trenucima nestašice i u ljudskoj su prehrani rabili osušen i smljeven hrastov žir.
Iako se tijekom vremena prehrana na selu u mnogome izmijenila, izbor namirnica proširio, uređaji modernizirali, a kuharski postupci osuvremenili te je razina prehrambene kulture znatno porasla, neka stara kuharska iskustva nalaze svoju primjenu i u današnjici. Za njima se poseže zbog opće težnje globalnoga svijeta povratku što prirodnijoj prehrani. Ali također su dobro poslužila i u nemilim uvjetima ratne svakidašnjice.
Prisiljeni u Domovinskom ratu da duže vrijeme proborave u kućnim skloništima napadanih naselja, ljudi su se prisjetili prakse svojih baka. Kad se zbog prekida napajanja strujom rashladni uređaji nisu više mogli rabiti, konzervirali su meso zalijevanjem u masti, korjenasto su povrće zatrpavali u svojevrsne trapove u podrumskim kutovima, a kruh mijesili kvasom od sasušenog sirovog tijesta. I tako su prkosili ratnim nedaćama.
Hrvatska Etnografija – Jasna Čapo Žmegać, Aleksandra Muraj, Zorica Vitez, Jadranka Grbić, Vitomir Belaj
