Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti različit od “prostog” kukuruznog do “pisanog” (svetečnog, blagdanskog) kruha.
Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.), svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice) te prohe ili proje zatim od miješanog ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok se za razne svetkovine koristilo bijelo pšenično brašno, ječam je također, doduše u rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije rado prihvaćen. U obiteljskim zadrugama koje su egzistirale do početka 20. stoljeća vladala su stroga pravila ponašanja, a naročito pri stolu. Hranili su se dosta oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane, rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne: grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune, za večeru isto tako.
Pored tolikih krava bili su često željni mlijeka. Goveda su držali više radi stajskog gnojiva, a volove radi oranja.
Žene su u zadruzi radile vrlo teško, osobito reduše (poreduše) koje su se smjenjivali” na poslu dnevno ili tjedno. Žene, osobito neke, radile su vrlo mnogo i izvan kuće. Osim rada na zadružnim njivama, sadile sulan ikonoplju, stupale, prele, tkale i spremale miraz ili “ruvo” za svoje kćeri udavače.
Reduša ujutro ustaje prva, podoji krave, skuha mlijeko, priredi doručak svima (froštuk), a pastiru ili ćerdaru vrgne u torbu užinu, kuha ručak, pazi na sitnu djecu, nosi užinu težacima, navečer priređuje večeru, muze krave, salijeva mlijeko u tegle, zatvara živad, prije svakog obroka napuni vrčeve pod stolom, liježe posljednja u kuci (hiži).
U đružinskoj sobi za stolom su sjedili samo muškarci, a žene su stajale iza njih te grabile hranu iz zajedničke zdjele-padele, drvenim žlicama. To je stari zadružni običaj kojima je određen drugorazredni položaj žene u hijerarhiji složene obitelji.
Inače pripremanje hrane i ostali kućanski poslovi spadaju u domenu ženina rada. Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga svake domaćice. Za razliku od onih naših gdje se svakodnevno pekao kruh na otvorenom ognjištu pod pekom ili pod sačom, Moslavini kruh se pekao u krušnim pećima i to u većim količinama, a višak je ostajao kao zaliha za narednih nekoliko dana, tako da se nikad nije konzumirao svježi, već tvrdi, osušeni kruh.
Predviđeni višak kruha se pohranjivao na suhim i zračnim mjestima, u ostavama zvanim komore, komorek, na posebno načinjene drvene stalke – križanice. Do danas su se sačuvali različiti nazivi: reme ili remeki (Ilova, Batina, Husain), krušanica (Osekovo, Podgarić, Čaire), krušnjak (Kajgana, Klokočevac, lomašica), lotrice (Potok), križ ili križi (Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica (Trnovitički Popovac, Trnava), lebnica (Rogoza, Veliko Vukovje) itd. Pripremanje kruha i trošenje kroz više dana vraća nas ka prvobitnoj ekonomici agrarnog društva. Sam naziv kruh proizlazi iz pradavne upotrebe tvrdog, koji put već suhog kruha, koji se lomi i krši i zatim moči u vodi da bi se mogao sažvakati. Sve to nas vodi do poznavanja prvobitnih proizvodnih odnosa kad je tvrdi kruh, uz vodu i meso ulovljene životinje još u sabiračkoj privredi bio glavna hrana čovjeka”.
Žito pripremljeno za kruh spremalo se ili u posebno spremnice, slamnate pletnjake ili drvene škrinje, smještene u ostavama – komorama i u zasebnim objektima (h)ambarima, a u pradavna vremena za to su služile žitne jame.
Svakodnevni kruh bez obzira da li |e bijeli, miješani ili kukuruzni, pekao se pomoću kvasa. Domaći kvasac pripremao se tako da se određena količina već pripremljenog, zamiješanog tijesta odvajala u posebnu, drvenu posudicu (grovačicu) i ostavljala do slijedećeg pripremanja kruha. Radi zadržavanja vlage u tijestu kvas se mogao premazati i solju.
Nekad su žene radile i kiseli kvasac koji nastaje od vrenja grožđa, a dođavalo bi mu se brašno i voda (podatak iz sela Osekovo). U selu Vukovje kiseli kvasac radio se pomoću pjene, koja nastaje kod vrenja šljiva”.
Za pečenje kruha žena je morala pripremiti, taj osušeni, domaći kvasac i to tako da je djelomično gornji sloj (Podgarić) odstranjivala ili je cijeli kvasac stavlja u brašno, prelijevala mlakom vodom, dodavala soli i ostavila nekoliko sati da se razmoči i uzavre. Kvas se mogao i izmrviti, lako da prije omekša.
Pripremljeno brašno za kruh stavljalo se ili u drveno Korito zvano mesitje korito ili naćve (Pođgarić, Miklouš Gornji, Vukovje, Popovac), koje je počivalo na drvenom stalku zvanom naćvenice ih križnice.
Kruh se mogao mijesiti i u velikim drvenim posudama kopanjama ili grovačama. Ukoliko se mijesio kruh od kukuruznog brašna najprije se morao preliti vrućom vodom (poturiti, šuriti, pošuriti), te se onda u ohlađeno brašno dodavao kvasac i sol, a mijesio se toliko vremena dok se ne prestane lijepiti za prste. Dobro pripremljeno tijesto formiralo se u manje količine i ostavljalo da se diže ili u simplama (pletenie košarice od slame) ili manjim grovačama u kojima se tijesto “groha” tj. trese, čime mu se daje oblik.
Pomoću drvene lopate ili lopara, kruh se stavljao u krušne peći koje su bile sagrađene ili kao samostalni objekti ili u sastavu kuharni, a za pečenje kruha temeljito su pripremane i zagrijane, zbog toga se uz peć nalazio i potreban pribor kao popečak, duga motka za razgrtanje vatre, grnjača, (z)greblica za izgrtanje žara i (o)melo za čišćenje poda, pomagala načinjenog od motke na čijem jednom kraju je učvršćen svežanj kukuruzne komušine ili kupusa.
za portal Selo.hr – Slavica Moslavac