Stranica „Etno Selo Bocanjevci“ posvećena je događajima u Bocanjevcima, udrugama, povijesti mjesta Bocanjevci. Na svojoj stranici podijelila je priču o Sokolu (Gavranu) i njegovom vlasniku Šimi Grgiću iz istoimenog mjesta. Nepoznati detalji o jednom od najpoznatijih hrvatskih filmova „Sokol ga nije volio“ prožeti kroz priču o Grgi i Gavranu.
Nažalost Šima Grgić Etno Selo Bocanjevci Grga više nije s nama, vjerujemo da je sada ponovno sa svojim Gavranom. Obitelji, prijateljima i Grginim poznanicama najiskrenija sućut.
U nastavku prenosimo u cijelosti objavu „Etno Sela Bocanjevci“
PRIČA O SOKOLU
1988 godine završeno je snimanje jednog od najvećih hrvatskih filmova, Sokol ga nije volio. Prvijenac Branka Schmidta snimljen prema istoimenoj drami u kojoj su glavne uloge pripale velikanima hrvatskog glumišta Fabijanu Šovagoviću, Ivi Gregureviću i Filipu Šovagoviću, kojemu je to bila prva uloga, bio je poseban i jedinstven na više načina. Opisivao je život Slavonaca za vrijeme drugog svjetskog rata a ratne ucjene, križni putevi i otimanje zemljišta bilo je prvi puta javno prikazano u ovakvom obliku.
Za nas Bocanjevčane postojao je još jedan razlog zašto je film poseban. Naime, Sokol je bio naš, iz Bocanjevaca.
O ovoj predivnoj životinji razgovarali smo sa njegovim vlasnikom, Šimom Grgićem.
– Ne sjećam se najbolje svih detalja, ipak su godine učinile svoje. Kupio sam ga u jednom selu pokraj Đakova tamo krajem 60-ih, početkom 70-ih i odmah sam primjetio da ga krasi posebna građa, a malo je nedostajalo da i ne odem po njega jer je u to vrijeme vladala nestašica goriva. Kada se samo sjetim koliko vremena, truda i živaca mi je trebalo da ga učinim onakvim kakav je bio – pričao nam je Šimo.
Iako je slavu stekao kao Sokol, pravo ime mu je bilo Gavran.
– S obzirom da nikada nisam bio bogataš i nisam imao novca za traktor koji su počeli zamjenjivati konje na poljima, meni je Gavran bio sve. Nas dvoje smo prkosili strojevima. Orali na njivi, dovozili drva iz šume, spremali ljetinu, vozili pijesak iz Vučice…Dan je počimao i završavao sa Gavranom – govorio nam je Šimeta, kako ga mještani zovu, dok je prebirao po fotografijama i budio sjećanja.
Gavranova veličina nije bila poznata samo u okolici nego i šire. Gotovo da nema mjesta u Slavoniji i Baranji iz kojega bar jednom kobile nisu dovozili na parenje u Bocanjevce. Tako se za Gavrana doznalo i za potrebe snimanja filma.
– Mnogo zanimljivih detalja je bilo. U početku kada su dolazili na upoznavanje konja, Fabijan a posebno Filip Šovagović koji se zaljubio u Sokola, redovno su jeli kod nas. Kao da se sada sjećam svoje pokojne Kate kako sprema kuhanu piletinu i sos ili pak zatopljene kobasice koje su bile omiljena Filipova jela – smijao se Šimo.
Šimo je svakodnevno sudjelovao u snimanjima filma jer iako je i konj zavolio Filipa znao je tko mu je pravi gazda
– Premijeru na TV Zagreb smo gledali kod komšija jer nismo imali televizor u boji. Pucao sam od ponosa. Često su me zaustavljali ljudi i zanimali se za detalje.
Na žalost, konj koji je život proveo u radu sa svojim gospodarom, nije dobro podnosio snimanje. Jedna nesnimljena scena u Nardu kada je Sokol trebao ući u rijeku Dravu zauvijek će obilježiti njegov život.
– Sokol je osim svoje ljepote, snage i veličine bio i izuzetno tvrdoglava životinja i snimanja nisu bila nešto na što je on naučio pa smo često imali problema sa snimanjem – pričao je Šimo.
– Nakon što je sve završilo, Sokol više nikada nije bio ono što je bio ranije. Razbolio se i bolest je uzimala svoje pa sam bio prisiljen da ga se riješim. Kada su ga veterinari odveli i moje srce je puklo na dva dijela, – sa suzom u očima je ispričao Šimo.
Šimo se i nakon Sokola nastavio baviti konjogojstvom ali više nije imao sreće s konjima. Zadnjeg konja je dobio od tadašnjeg potpredsjednika sabora RH, Josipa Frišćića, koji mu je konja darivao ispred HSS-a no ni s njim nije imao sreće pa je ubrzo bio prisiljen da ga proda.
Želja nam je i cilj ove priče da idući puta kada pogledate ovaj legendarni flim, da se sjetite i životne priče Šime Grgića i njegovog Gavrana iz Bocanjevaca.
Tekst i foto: „Etno Selo Bocanjevci“
