Za vrijeme najdužeg dana u godini ljetnog suncostaja slavimo blagdana sv. Ivana Krstitelja s 23. na 24. lipnja. Uz spomenuti dan u narodu poznat kao Ivanuš, Ivanje ili Ivanjdan veže se običaj „Priskanja vatre“ jedan od najstariji običaja slavenskih naroda.
Naše bake i djedovi pripremali su za dana i slagali tzv. „krijes“ trudeći se da upravo njihov bude bolji od susjednog sela i susjedne ulice nerijetko se služeći i ne baš poštenim metodama nastojeći biti najbolji. Noć prije Ivanja odlazi li bi do suparničkih „Krijesova“ ili „Kula“ potajno ih rušili, odvozili, palili sa ciljem da budu najbolji i privuku što veći broj mještana, a s time i djevojaka, pokazujući svoju spretnost i snalažljivost. No nisu ni suparnici bili baš naivni, svoje su kule čuvali po noći braneći ih batinama i praćkama.
Na Ivanje zapalili bi se „krijesovi“ i preskakali njegujući stari običaj vjerovanja da će praskanje vatre učiniti da godina bude bogata i rodna usjevima, životinje plodne, jake i zdrave. Spretniji i hrabriji mladići preskakali bi vatru kada bi bila najjača krajičkom oka prateći da li im se djevojke dive. No nisu samo mladići preskakali, to su radile i djevojke i odrasli ljudi. Za one najmanje ponekad je zapaljena mala vatrica kako bi i oni mogli sudjelovati i biti dio Ivanja.
Osim preskakanja vatre, mladići bi zapalili „lile“ (klupka sačinjena od sijena i starih krpa, pričvršćene lancima) koje bi vrtjeli iznad glave imitirajući rotaciju zemlje oko sunca. Kada bi se ivanjska vatra smanjila i došla do svog žarišta, mladići bi na ražnju pekli „petrovke“, sortu jabuka koje najprije sazrijevaju.
Danas se „Priskanja vatre“ rijetko može uživo vidjeti, no ipak postoje mjesta i osobe koje i dalje njeguju ovaj stari slavenski običaj i na tome im zahvaljujemo. HKPD „Matija Gubec“ Tavankut i ove godine ispred Etnosalaša „Blažević“ čuva „Priskanja vatre“ od zaborava.
