U Hrvatskoj, kao i drugdje u svijetu, djeca su se igrala i zabavljala najrazličitijim stvarima i predmetima. Običan kameni oblutak, komadić drva ili pruta, gruda ilovače, oguljeni klip kukuruza i bezbroj drugih materijala dječjom se maštom pretvaraju u igračku za jednokratnu ili višekratnu uporabu. No, ovdje upozoravamo na sustavnu djelatnost kojom su odrasli seljaci u nekim hrvatskim područjima (Hrvatsko zagorje i Prigorje, Dalmatinska zagora) proizvodili igračke namijenjene i prodaji. Riječ je, dakle, o nekoj vrsti poluobrtničke djelatnosti, započete u drugoj polovini 19.stoljeća i održavane s različitim intenzitetom tijekom 21.stoljeća. S obzirom na uporabljenu sirovinu, razlikuju se dvije osnovne proizvodnje: izrada drvenih i izrada keramičkih igračaka.
Drvene su igračke većinom pravili seljaci u široj okolici Zagreba, izrađujući ih ručno. Muškarci su ih oblikovali, a žene oslikavale. Najčešće su to bile svirale s jednom ili dvije cijevi, štap s gornjim dijelom u obliku sjekirice te igračka u obliku ptice na kotačima kojoj se pri vožnji pokreću krila. Izrađivane su uglavnom od vrbova drveta, a ukrašene geometrijskim ornamentima, dobivenima paljenjem drvene površine.
Proizvodnja ovog tipa igračaka povećana je u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata, kad se izrađuju još i glazbene igračke u obliku violončela i trubice, a nakon godine 1945. u obliku čekića, tamburice, pištolja, ribe i kokota. Koloristički se ta vrste igračke upotpunjuje oslikavanjem na žutu podlogu s novim geometrijskim motivima zelene i crvene boje. Sad se u asortiman sve više uključuju i životinjski likovi, ponajprije konji s kolima, volovi s jarmom, patke, ptice, zečevi i lisice.
Majstori izrađuju i malo kuhinjsko i sobno pokućstvo ukrašeno ornamentima koji se nalaze i na narodnom vezu, potom vlakove, tramvaje i sl.
Drvo, i to ono iz neposredne okolice, ponajprije vrba, lipa, bukva i javor, rabi se kao osnovni materijal u izradi, koje nakon sušenja tešu, a zatim s pomoću drvenih ili kartonskih šablona posebnim alatom režu i oblikuju.
Nekadašnja raznovrsna proizvodnja nastavlja se i u novije doba, premda s oskudnijim asortimanom. Najčešće se danas izrađuju figurice konjića raznih veličina, leptira, plesača, zatim svirale i namještaj za lutke, koje majstori prilagođavaju današnjim potrebama djece. Tako primjerice
izrađuju zipke da bi u njih stale suvremene lutke tipa “Barbi”; usto i moderna prometala kao što su automobili ili zrakoplovi. Uz vrtuljke izrađuju se i druge pokretne igračke kojima se dijete s pomoću štapa ili konopca može lako koristiti za igru.
Karakteristični su floraini i geometrijski ukrasi izvedeni živim bojama koje se nanose na žutu, crvenu ili plavu podlogu. Umjesto nekadašnjeg politiranja, danas se više upotrebljava žuta ili narančasta prirodna boja na koju se, kada se osuši, nanosi ukras, i to najčešće crvenom, crnom ili zelenom temperom. Sve se više u bojenju rabi višebojni flomaster. U najnovije se doba, uz tradicionalne motive, pojavljuju i hrvatski državni simboli – grb i trobojnica.
Glazbene igračke prolaze sve faze ugađanja instrumenta i još imaju važnu ulogu u početnoj glazbenoj naobrazbi djece na selu.
U prvoj polovici 20. stoljeća te drvene igračke prodavane su ne samo diljem Hrvatske nego i u brojnim europskim zemljama, pa čak i u Australiji.
Na osnovi bogate tradicije lončarstva razvila se i izrada keramičkih igračaka. Centri te proizvodnje smješteni su u selima uz prirodna nalazišta lončarske zemlje. U pojedinim dijelovima Hrvatskog zagorja gdje su od davnina izrađivali predmete za svakidašnju upotrebu -lonce, zdjele, tanjure, vrčeve – poneki bi lončar izradio i glinene figurice – dječje igračke. Najbrojnije su bile zviždaljke u obliku ptičica koje se još uvijek proizvode.
Među raznim drugim životinjskim likovima najčešći su zec, kokoš, pas i mačka. Za djecu su izrađivali i umanjene lončiće i vrčeve. Raznolika umijeća u izradi minijaturnih igračaka, glaziranih smeđom
ili zelenom bojom, oslikana šarama i potom pečena bila su mala remek-djela hrvatskih lončara. Danas se sve manje izrađuju jer za njih nema većeg interesa. Ipak, obje se vrste dječjih igračaka još prodaju na raznim proštenjima, sajmovima, tržnicama. Neke od njih postupno dobivaju i novu
funkciju, pretvarajući se u lokalni ili regionalni suvenir.
Ulomak iz knjige: Umijeće izrade drvenih tradcijskih igračaka s područja Hrvatskog zagorja – Iris Biškupić – Bašić
