Aktualno Iz povijesti

Roditelji i djeca, stari i mladi

Treći član obiteljskog trokuta su djeca. Pretežni dio podataka o djeci odnosi se na kontinentalne, dinarske i panonske krajeve, za koje raspolažemo i s podacima o obiteljima općenito.
Djeca, pogotovo muška, u seljačkom su poimanju blagoslov Božji, a usto su omogućavala produženje obiteljske loze te pomagala ostarjelim roditeljima.
Neplodnost se često držala najtežom kletvom, a krivnju je zajednica najčešće svaljivala na žene, a ne na muškarce. U nekim su se okruženjima ljudi rugali neplodnoj ženi, no, tridesetih se godina u cijeloj Hrvatskoj neplodnost prosuđuje indiferentno ili čak izričito pozitivno.
Indiferentnost, dapače pozitivan stav prema obitelji bez djece pretežu u Slavoniji. To je ujedno i jedina hrvatska regija u kojoj se u 19. stoljeću u većoj mjeri nastoji ograničiti broj djece na jedno ili dvoje. Sudeći po Relkovićevoj osudi takvih nastojanja, ograničavanje poroda bilo je poznato i ranije.

Uzroci bijele kuge, naziv pod kojim je ta pojava bila poznata u Slavoniji, gospodarski su, no uključuju, prema današnjim kriterijima, izrazito moderan stav žena, naime shvaćanje da je važnije kakav život roditelji mogu pružiti djeci nego koliko će djece imati: “Grij je, kažu, [misli se na pobačaj] a zar ni grij rodit desetero pa ni za jedno kruva nemaš, već gledaš kako rastu za lopove i propalice … Nisam ja nerazumna, koja će narodit dice, pa posle kako im Bog da. Već sam ja mater prava mater”, bilježi Nada Sremec kazivanje žena u županjskom kraju. Odluku o broju djece nisu uvijek donosili budući roditelji ili buduća majka, nego i šira zajednica u kojoj su živjeli; osobito su svekrve utjecale na snahe glede broja djece.

Istraživanja pokazuju da se broj poroda ograničavao abortivno, a manje preventivno. Coitus interruptus, tada jedina poznata preventivna metoda, traži suradnju bračnih partnera, a kako svjedoče Slavonke, muževi nisu kooperativni i ne žele žene “pričuvati”. Stoga žene same rješavaju taj problem, bilo tako da ‘zazivaju sterilnost, bilo da abortiraju. Iz velikoga dijapazona sredstava koja su se rabila navodimo neka: guščje pero.igla za pletenje, korijen sljeza, vreteno, čajevi od vrbove kore, parenje, masiranje i sl. Zene su abortirale same ili uz pomoć majke, svekrve ili primalje, no zbog nepoznavanja anatomije i nužnosti sterilnih uvjeta operacije mnogi takvi pokušaji završavali su pogubno. Bogatije su trošile dukate ili novac zarađen prodajom domaćih proizvoda za plaćanje liječnika. Znanje o abortusu, kao i znanje o tome tko ga je sve učinio, bilo je ženska tajna.

Djeca su tradicionalno dobivala imena djedova i baka. Taj je običaj mogao počivati na predodžbi o svijetu kao sukcesiji naraštaja i istodobnoj nazočnosti i svih mrtvih i živih članova obitelji koja gubitak člana u jednom naraštaju nadoknađuje nadijevanjem njegova imena novorođenom članu u trećem naraštaju.
U najranijoj dobi majke, a u proširenim obiteljima i druge žene, brinu se o djeci. Majke su dojile djecu do oko godine dana, ponegdje do rođenja drugoga djeteta, što bi značilo i do dvije-tri godine. Zena doji dijete sama, no ako nema mlijeka ili ako je zbog kakva posla duže odsutna od kuće, nije neobično da se dojenče dade nekoj ženi, susjedi ili jetvi, da ga privremeno ili čak duže vrijeme doji.
Siromašnije su se žene time bavile profesionalno, primjerice u srednjoj Dalmaciji, u Istri, u okolici Zagreba. Nema podataka o vjerovanju da bi djeca dojenjem nasljeđivala osobine dojilja; sisanje istoga mlijeka nije prepreka niti za sklapanje braka, osim gdjegdje u dinarskoj zoni, ako su
djeca istodobno sisala.

Unatoč brizi majki za djecu, smrtnost je dojenčadi i djece do pet-šest godina starosti bila visoka sve do Drugog svjetskog rata. Do 1930. godine prosječno je u prvoj godini života u panonskoj Hrvatskoj umiralo 200 od 1.000 djece, a u Dalmaciji i Istri taj je prosjek bio za otprilike 50 promila niži. Nada Sremec objasnila je visoki pomor dojenčadi u Slavoniji višestrukim obvezama žena, ali i neznanjem i lošim higijenskim uvjetima života te općenito visokim morbiditetom stanovništva zbog raširenosti tuberkuloze i malarije.

Odgajanje djeteta središnji je dio procesa inkulturacije, tj. prenošenja kulture s naraštaja na naraštaj, kojim djeca usvajaju temeljne kulturne vrednote i obrasce ponašanja određenoga društva. Koliko o tome možemo suditi na temelju šturih opisa, odgoj djece ponajprije je roditeljska, odnosno majčina briga, no u njemu sudjeluju i članovi proširene obitelji,jetrve ili svekrva, ako muž i žena stanuju virilokalno. Modeli ponašanja koje nudi obitelj nisu brojni i dobro su definirani – spolom, dobi, bračnim statusom. Tek se nakon Prvoga svjetskog rata u inkulturaciju seoske djece u većini hrvatskih krajeva sustavno uključuju profesionalne institucije kao što je škola.

Majka se brine o maloj djeci bez obzira na spol i o odraslijoj ženskoj djeci, a otac samo o odraslijoj muškoj djeci. Očevi rijetko uzimaju malo dijete u ruke, nespremni da ga zadrže i presvuku ako se pomokri. Oni, zapravo, ne znaju što bi radili s malom djecom, jer briga o maloj djeci nije tradicijom ustanovljen muški posao. Da bi izbjegli javno izrugivanje njihovoj muškosti (“nu ti onog ženskonje”, reći će mu u Poljicama), muškarci najčešće izbjegavaju bavljenje djecom ili to čine potajno.

Bez obzira na to govore li djeca roditeljima ti (Slavonija, dinarska kulturna zona) ili vi (sjeverozapadna panonska i jadranska kulturna zona), posvuda se odnose prema roditeljima s poštovanjem, a prema ocu i sa strahom. Možda dugotrajniji odnos majke i djeteta može objasniti i razliku što je djeca pokazuju u odnosu prema majci i ocu.
Odnos s majkom je prisniji, a ona djeluje i kao posrednica između djece i oca. U dinarskoj je zoni odnos muškoga djeteta i oca znao biti gotovo ritualizirano suzdržan, bez trunka pokazivanja osjećaja. Djeca su na različite načine roditeljima iskazivala poštovanje. Između ostaloga, nisu pušili niti konzumirali alkoholna pića u njihovoj nazočnosti, osobito pred ocem. U nazočnosti roditelja i općenito starijih ukućana mladi bračni par u dinarskoj zoni nije smio iskazivati osjećaje: nisu se smjeli gledati, niti smijati, a kamoli poljubiti. To se držalo povredom kućnoga reda i starijih ukućana koji su, uostalom kao i općenito stariji ljudi u drugim područjima života, postavljali pravila ponašanja u obitelji.

Djeca su vrlo rano započinjala obavljati određene poslove u kućanstvu. Ponegdje se u Slavoniji već u trećoj i četvrtoj godini očekivalo da dijete bude korisno, pa makar tako što čuva mlađega brata ili majci pridržava pasmo pređice. Od pete, šeste godine dijete je sve više sudjelovalo u određenim poslovima, a tada se počinju razdvajati zadaci muške i ženske djece. Djevojčice su učile ženske poslove i model ženskoga ponašanja i rada, a dječaci muškoga, što je pratilo i unošenje razlika u njihovo dotada manje-više jednako odijevanje. Dječji je rad bio važniji u smislu poučavanja djece o nužnosti i vrijednosti rada i radnim ulogama koje im s obzirom na spol pripadaju, negoli kao stvaran prinos kućnome poslu. To je osobito vrijedilo za veća kućanstva početkom stoljeća u kojima zbog puno radne snage djeca nisu morala toliko priskakati u pomoć ukućanima kao u manjemu kućanstvu, temeljenom na nuklearnoj obitelji, u kojem je veliki teret padao na leđa samo jednoga muškarca i jedne žene. U nuklearnim obiteljima djeca su odmalena puno više radila. Njihovo iniciranje u kućne poslove u ranoj dobi bilo je manje simbolično i odgojno, a više nužnost i predstavljalo je stvaran prinos.

Muška djeca u virilokalnom sustavu proširenih obitelji ostaju i nakon ženidbe živjeti s roditeljima, no tim se činom izuzimaju od autoriteta roditelja iako i nadalje podliježu autoritetu koji obnašaju stariji ukućani. Tamo gdje je starosno načelo bilo u osnovi upravljanja kućanstvom, uloge oca i gospodara mogle su se preklopiti, pa je sin i nakon ženidbe morao slušati oca, kao i uopće starije muškarce. Ondje gdje starost nije bila osnovno načelo postavljanja gospodara, mladić je ženidbom postajao ravnopravan svim odraslim muškarcima, bez obzira na dob: tu je bilo moguće da je otac morao slušati sina ako je ovaj postao gospodarom.
U jadranskoj kulturnoj zoni s nuklearnim obiteljima i s naglašenom moći oca nad svim članovima, otac je, rekli smo, imao veći autoritet nad djecom. Ako su nakon ženidbe živjela s ocem, djeca su morala biti poslušna. U protivnome, morala su otići i zasnovati vlastito kućanstvo, a ovisilo je o volji oca hoće li im već tada prepisati dio nasljedstva koji im po zakonu pripada, ili će ga dobiti nakon njegove smrti.

Bez obzira na moguće razlike u odnosu i autoritativnosti roditelja prema djeci, djeca su posvuda dužna pomagati ostarjelim roditeljima. U protivnome bi bili osramoćeni, ili čak prokleti. Bilo je to naravno očekivanje u kulturi u kojoj dobne razlike igraju važnu ulogu u društvenoj hijerarhiji i u kojima djeca odmalena uče da je starost kulturna vrednota.
Dužnost poljičke djece da do hrane i pokopaju roditelje treznije je objasnio Frano Ivanišević: djeca se boje da će im jednoga dana njihova djeca vratiti isto ono što su oni pružili svojim roditeljima. U tome objašnjenju susrećemo predodžbu o zatvorenome svijetu u kojemu različiti naraštaji mogu očekivati ponavljanje istih stvari te stoga valja pripaziti na vlastito ponašanje.

Time smo završili dva dijela poglavlja o seoskoj društvenosti. U seljačkim obiteljima početkom i u prvoj polovici 20. stoljeća svi su članovi imali svoje točno određeno mjesto. Ono je tijekom cijeloga života bilo određeno spolom, no to je određenje bilo promjenjivo zahvaljujući drugim načelima organizacije te najmanje društvene jedinice – dobi i bračnome statusu. Iako spolna diferencijacija predstavlja zadanu i nepromjenjivu konstantu, dob je često bila presudnim čimbenikom definiranja odnosa među članovima kućanstva. Dobne razlike valja promatrati iz perspektive onoga vremena i prisjetiti se da je starost relativan pojam: zbog kraćega životnog vijeka tada su se starima držali već ljudi u dobi od pedesetak godina.

Ulomak iz knjige “Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj”

Selo hr

Autor objave je uredništvo portal Selo.hr. NAPOMENA: Sadržaj portala u velikoj mjeri temelji se na dostavljenim informacijama i fotografijama čitatelja portala Selo.hr. Ukoliko imate više informacija i smatrate da je potrebno korigirati gore navedenu objavu, molimo Vas u cilju što točnijeg informranja javnosti da nam se javite na info@selo.hr sa dokazima koji potkrepljuju Važu izjavu.

Related posts

Takmičenje risara – Dužijancija 2022.

Selo hr

Tradicijski vezovi na crkvenom ruhu

Selo hr

Od pjesme do himne – Lijepa naša domovino

Selo hr