Krećući se po svijetu u manjim ili većim skupinama, u dužim ili kraćim karavanama vozeći se na kolima, jašući na konjima, magarcima ili hodajući, Romi su stizali s nešto svojih osobnih stvari i skupinom pasa oko sebe u razne zemlje Europe i svijeta. Razvili su svoje čerge i pronašli privremeno taborište. Drugačiji, tamne boje kože i mršavi, tijekom 15. st. posve su se raširili Europom.
Nažalost došljake u šarenim odorama i dronjcima domaćini europskih zemalja nisu prihvaćali ni gledali sa simpatijama. Novi narod pristigao u Europu starosjedioci su u pojedinim zemljama tijekom povijesti (i danas) nazivali u duhu njihova jezika, prema pojmu riječi Ciganin. Danas naziv Rom obuhvaća različite romske plemenske skupine širom svijeta pri čemu svaka od njih ima svoje dodatno ime. Tako postoji romska skupina rumunjskog podrijetla:
· kaldaraši, izrađuju i popravljaju kotlove;
· lovari su kovači, potkovači i trgovci konjima;
· koritari su Bajaši i izrađuju drvena korita, kuhače, zdjele i dru. posude;
· kaloperi su najamni radnici, sakupljači i trgovci otpadom;
· čergari su trgovci, pocinčarači i kovači posuđa;
· ursari su krotitelji: životinja;
· džambasi su trgovci stokom; aurari su ispirači zlata;
· lautari su pjevači i svirači:
· drzari su sakupljački dronjaka i sitnih stvari itd.
Povijesnim seobama Roma na hrvatskim prostorima razvile su se, održale i razdvojile dvije velike autentične skupine Roma. Svaka od njih, uz hrvatski, ima i vlastiti jezik, običaje, folklor,tradiciju, vjersko opredjeljenje, shvaćanje i svoje organizacije. Velika skupina Roma koja za sebe kaže da je autohtona i domiciIna tj. udomaćena na hrvatskim prostorima (prvi pisani zapisi o Romima u Međimurju datiraju iz 1688.g.) zajednica je Roma Bajaša. Potječu iz Rumunjske i Mađarske i pretežno govore bajašklm dijalektom starorumunjskog jezika ili ljimba d’bajaš romskim jezikom.
Njihova osnovna djelatnost tijekom povijesti bila je izrada drvenih korita, zato su prozvani koritarima. Smatra se da danas Roma Bajaša u Hrvatskoj najviše ima u Međimurskoj županiji, Baranji i Valpovštini,Sisačko-moslavačkoj županiji, Kutini. Mađarski Romi Bajaši ispjevali su svoju himnu Paduri verđi (Zelena šuma), koju su preuzeli i usvojili (za sada neslužbeno) i hrvatski Romi Bajaši, ona se razlikuje od službene himne Gjelem, gjelem (Đelem, đelem).
Prema neslužbenim podacima danas u svijetu živi oko 12 milijuna Roma. Iako nemaju svoju državu, domovinu, opstali su kao narod stoljećima. Okupljeni su pod zajedničkom himnom .Đelem, đelem” i plavo-zelenom zastavom, na kojoj plava boja predstavlja nebo, zelena travu, a u sredini je crveni kotač kao simbol romske tradicije nomadskog života i putovanja. Romi obitavaju u Hrvatskoj još od 14. stoljeća. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001.g., u Hrvatskoj ima oko 9500 Roma, no neslužbeno se procjenjuje da ih je između 30-40 tisuća u Hrvatskoj. Vlada RH donijela je 2003.g.
Nacionalni program za Rome te Akcijski plan Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015., putem kojih su pokrenute brojne aktivnosti u svrhu poboljšanja života pripadnika romske zajednice u Hrvatskoj: od rješavanja statusnih pitanja, odgoja i obrazovanja, zdravstvene zaštite, zapošljavanja, socijalne skrbi, zaštite obitelji, materinstva i mladeži, do prostornog uređenja i stanova np. U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina, a sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, socijalna pravda, te poštivanje prava čovjeka, među najvišim su vrijednostima njenog ustavnog poretka (članci 3. i 15. Ustava Republike Hrvatske).
Člankom 14. Ustava propisano je: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.” Na tim ustavnim odrednicama temelji se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i sustav zakonodavstva u Republici Hrvatskoj kojom se štite ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Vasilica
Vasilica se slavi zbog legende, koja se prenosi između Roma generacijama; U legendi se govori da su u davnim danima, Romi bježali od ljudi strave osvajača gdje su došli do “velike vode”, i jedini spas je bio preplivati vodu kako bi dosegnuli zemlju. Ali, kako ih je većina bilo žena, djece, i starijih ljudi, koji nisu znali plivati, bio je veliki rizik da bi se utopili. U to vrijeme, Bog da bi ih spasio od ove situacije, poslao im je guske, koje su ih uspjeli spasiti od utapanja, i odveli su ih na drugo mjesto u drugoj zemlji. Kao rezultat tog dobročinstva, Romi svake godine slave Vasilicu kao njihov veliki tradicionalan praznik. Na taj dan, oni izraze svoju veliku zahvalnost prema Bogu i veliko poštovanje prema guski. Obično, tradicionalno je da svake godine, 12. siječnja, se kolju guske i do 14 siječanja, svatko tko nije član obitelji ne može uči u njihov dom (obično ljudima kojima pričamo o ovoj legendi, pitaju nas zašto Romi kolju guske kada su ih one u ono vrijeme spasile). Kao što kaže romska mitologija, puno puta se pozivaju na takva uvjerenja, da Romi kolju guske zato što im treba izvaditi srce i jetra (tradicionalni običaj) kako bi ostala sreća što je nekada bila među njima. Oni vjeruju u tu sreću. Taj ritual je učinjen na dan kada se kolje guska, i obitelj priprema jelo samo od srca i jetra guske. Zorom, na 14 siječanj, rodbina i obitelj koja slavi Vasilicu, otvaraju kućna vrata, i toj kući dolazi u posjetu osoba koju Romi nazivaju polaznikom (taj čovjek je od prije poznat obitelji, domaćin kuće će reći tko je taj čovjek i oni vjeruju da će donjeti mir i sreću). Zato on sa sobom donosi novac i pšenicu, i dok ulazi u kuću, on baca u zraku i govori: “Neka vam je sretna Vasilica” , «Neka Vam bog da sreće, zdravija te blagoslov», «Ove godine malo, a dogodine više.»
Zatim polazniku prostru stol sa obilnom hranom i pićem i kao specijalitet on je poslužen s pašu (otprilike mesni žele), koji je napravljen od češnjaka, glave, vrata, krila i noge guske. Paša je
pripremljen na specifičnom načinu. Nakon što se ono ohladi ono se promijeni od tekućine prema krutom tijelu. Ova promjena paše od tekućine na kruto simbolizira spašavanje Roma od utapanje “Velike vode”, i njihovo dosezanje na zemlji). Polaznik okuša prvi pašu poslije toga domaćin. Paša je simbol velikog povjerenja prema guskama što su ih u davno vrijeme izvadili Rome iz vode da se ne bi utopili.
Nakon polaznikove posjete mogu svi rođaci i prijatelji posjetiti obitelj da proslave i čestitaju ovaj tradicionalan praznik. Tijekom slavlja ovog praznika, Romi se organiziraju u grupe i posjećuju svaku kuću i probaju pašu, čestitaju jedu i piju. Ova organizacija je zato da tradicija i povjerenje pokazuje da se treba Romi povezivati sa guskinim duhom i da nađu svoje jedinstvo.
Romi slave ovaj praznik četiri dana. Romska tradicijska odjeća Romska tradicionalna nošnja u Republici Hrvatskoj je kao i u ostalom Balkanu, najčešće su takozvane Dimije ili Shalvare. Oni se razlikuju od kraja do kraja pored “tkiva” od kojeg su napravljeni razlikuju se na način na koji su napravljeni. U zapadnom dijelu Republike Makedonije, Ćintijane su obilne i ukrašeni su vezom zlatnim kolor koncem. Prsluk je napravljen od zlatnog kolor konca, i obično ima aplikaciju za ruke koja je napravljena od zlatnog kolor konca i baršuna. Ispod prsluka one prikazuju posebne košulje čiji stil je ovratnik i kraj rukava, ukrašen je s tako nazvanim oje, čipke koje su izrađene ručnim radom s posebnim koncem. Oko struka, stavlja se srebrni ili zlatni pojas (kolan). One su specifično napravljeno za Ćintijane sa zlatnim kolor koncem i baršunom. U zapadnoj Makedoniji je natrunjena tradicionalna nošnja Albanaca i Turčina koji žive u tom dijelu države, i imaju skoro istu tradicionalnu nošnju.
U Skopju istočnoj Makedoniji, posebna pažnja je upućena prema materijalu Ćintijane od kojega su napravljene: obilne su, ukrasni materijal u raznim bojama i drugim sjajnim detaljima. Materijal sam po sebi je svečan i nema kukičan rad sa zlatnim kolor koncem. Prsluk može biti napravljen sa zlatnim kolor koncem, ili oni naprave takozvani mintan od istog materijala kao što su i dimije. Mintan je
vrsta prsluka s bujnim plisiranim ovratnikom i širokim rukavima, koji na kraju imaju gumilastiku tako da se mogu podići prema laktima, tako da bi nabor imao naglas na haljini. Ćintijane su tipični samo za Rome koji su nastali živjet na Balkanu.
Romska tradicionalna oprema se razlikuje od sela do sela gdje su se Romi nastanili živjeti. Oni su prihvatili detalje tradicionalnih nošnji koje su tipične za zemlju gdje oni žive. Ali, jedna stvar je tipična za sve Rome iz cijeloga svijeta . To je da su sve nošnje koje su napravili drugačijih boja i nacrta, platna imaju velike nabore na haljini i čeznu prema gležnjevima; ukrasni rupci, sve žene su ukrašene s biserjem, zrno naniže, narukvice, prstenjima, zlatnicima i vrlo velikim naušnicama, itd. Muškarci nose, bijele ili plave košulje. Preko košulje, nose crni prsluk, također nose hlače crne boje s čizmama do koljena. Remen oko struka i šešir su važni detalji. Romi nemaju istu tradicionalnu nošnju jer preci kako su putovali po svijetu i tamo gdje su nastavili živjeti pokupili su detalje iz tog kraja.
Može se reći da Romi ne znaju u biti koja je njihova prava nošnja i tako svi Romi iz cijeloga svijeta imaju neke detalje slične ali ipak su različite te su posebne na svoj način . Odjeća Roma u kutinskom kraju, najčešće odudara od odjeće ostalog stanovništva. Romi nose odjeću najrazličitijih boja, duge suknje, marame, pojase, prsluke. Odlikuje se šarolikošću boja, neusklađenošću detalji, pohabanošću i kićenošću, orijentalnim elementima, učestalošću crvene, ružičaste i zlatne boje, te mnoštvom narukvica i prstenja.
Slavica Moslavac
