Kroz povijest, konji su u suživotu sa ljudima dobivali i ljubav i pažnju no trpjeti su zajedno sa ljudima i neke iscrpljujuće stvari služeći čovjeka. Zadaci kao što su oranje naših polja, vuča tereta, ratovanje, ali jedan od najvećih tereta možda i najužasnijih imali su mali konji u rudnicima ugljena – Pit Pony.
Za vrijeme najveće eksploatacije ugljenokopa ponije su se često viđali kako pasu na farmama u blizini rudnika ugljena. Većina ovih grubih malih ponija potomci su jamskih ponija koji su korišteni za izvlačenje ugljena iz rudnika još u 17. stoljeću. Kad je ugljen prvi put iskopavan u Americi, pasmine poput srčanih šetlandskih ponija iz sjeverne Škotske uvezene su u velikom broju za rad u rudnicima Pennsylvanije, Ohija, Zapadne Virginije i Kentuckyja.
Život u rudnicima ugljena nikad nije bio lak ni za čovjeka ni za životinju. Od strane rudara rudarski konji su bili izrazito cijenjeni i poštovani i o njima se vodila briga tijekom svog radnog vijeka i odnosilo se s poštovanjem koliko je u datim okolnostima bilo moguće.
U nekim većim rudnicima – osobito u Europi – poni bi se uzgajao, rađao i pustio u rad, a da nikada nije vidio svjetlost sunca. I u to vrijeme raspravljalo se o tome je li ovo zatvaranje bilo neosjetljivo ili doista humanije.
Jeste li znali da su nekada djecu tjerali da rade u rudnicima? To je sve do tragične nesreće u sjevernoj Engleskoj, gdje je umrlo 26 djece. Poplavljena su duboka okna rudnika ugljena u kojem su radili. Taj je događaj potaknuo donošenje Zakona o rudnicima iz 1842., kojim je djeci mlađoj od deset godina zabranjen rad u rudnicima. Iako je ovo bila sjajna vijest za dobrobit djece, rudnici su odjednom trebali zamijeniti svoje male radnike. Tako su se sve više koristili ‘pit poniji’. Jamski poniji korišteni su od 18. do sredine 20. stoljeća za podzemni rad.
Ovi su poniji morali izdržati sate i sate nemilosrdnog rada u nemilosrdnim uvjetima. Vuče teška kolica u mračnim dubinama rudnika ugljena i antracita, udišući otrovnu čađu. Njihova mala veličina značila je da su mogli stati u uska rudarska okna i male tunele. U nekim su rudnicima ovi poniji živjeli na površini blizu ulaza u rudnik, dok su u drugima bili pod zemljom. Dok su neki rudnici imali nagnute tunele, bilo je drugih gdje su ponije morali spuštati u rudarska okna.
Procjenjuje se da je 1913. u britanskim rudnicima bilo više od 70 000 pit ponija. Neki manji rudnici u Sjedinjenim Državama i Europi koristili su Pit ponije sve do 1950-ih.
Sve veća industrijska potražnja za ugljenom tražila ogromne količine koje su mogle biti ispoštovane ubrzanjem proizvodnje, a to je opet uvjetovalo korištenje konja za vuču koji su bili snažniji i izdržljiviji od čovjeka. Pozitivno u ovoj priči je da su jamski konji olakšali rad rudarima, da su na nekim mjestima zamijenili djecu mlađu od 10 godina. Teško je danas zamisliti da su djeca radila u rudnicima, a još teže da su bila mlađa od 10 godina.
Zanimljivo, minijaturna pasmina američkih minijaturnih konja, visoka 86 cm ili manje, potječe od krvnih loza nekih od ovih jamskih ponija.
Možda se može povući paralela sa današnjem načinom života u kojem mnogi za zaštitu zemlje od klimatskih promjena traže prelazak na obnovljive izvore što je pozitivno, no mnogi ne sagledavaju cjelovitu sliku. Možda bi trebali ponajprije tražiti u promjene u samom sebi i svojim navikama, proraditi na smanjenju potrošnje električne energije. Kuće su nam pune potrošača i potrebnih i ne baš tako potrebnih, a mnogi potrošači rade kada to i nije nužno.
S druge strane uništavaju se šume koje se koriste kao gorivo za proizvodnju električne energije jer je to obnovljiv izvor i u pravu su to je obnovljiv izvor samo nisu rekli o kojem se vremenskom periodu radi, a svi dobro znate koliko treba hrastu, bukvu ili grabu da izraste. Da li je dobivena energija vrijedna učinjenoj šteti? Električni auti da, no što je s proizvodnjom baterija, koliko se uništava prirode da se dobiju materijali potrebni za njenu proizvodnju, nakon radnog vijeka što je sa odlaganjem? Identično se pitanje postavlja i za solarne ploče?
I mogli bi smo tako dugo u noć, zaključak je da nije sve ni crno ni bijelo, potrebno je sagledati sve segmente i donijeti razumnu strategiju koja ne podliježe industrijskom ili političkom lobiju već znanstvenom. Da li je to moguća misija? Za sada NE. Biti će moguća onog trenutka kada se zbog posljedica lošeg gospodarenje neće se moći normalno živjeti. Da li će tada biti kasno ? Tko preživi pričat će, a ako bude struje možda i nastavi ovaj tekst ……..
Izvor i foto: www.saddlebox.net, https://imh.org/, Make a Difference for Animals