Selo je već početkom stoljeća bilo raslojeno na bogate i siromašne obitelji, na obične seljake i na one koji posjeduju neke specifične vještine – obrtnike, trgovce, glazbenike, ljude koji su liječili i sl.
Bogati i siromašni seljaci
Siromašnoga je čovjeka moguće odrediti samo u relaciji prema prosječnim i imućnijim seljacima njegova kraja. Stoga siromašan čovjek u imućnijoj Slavoniji nije bio isto što i siromašan čovjek u drugim hrvatskim krajevima. Siromaštvu je, prema seljačkom poimanju, uz nedostatak zemlje pridonosio i velik broj djece.
Posvuda su oznake siromašne obitelji lošija kuća i krov koji prokišnjava. U jaskanskom je prigorju precizirano da su kuće siromašnih neobijeljene, da vrata nemaju kvake, a prozori malogdje staklo. Ukućani iz siromašnijih kuća poznavali su se, k tome, po zapuštenijemu, pokrpanom odijelu, a ljeti su češće nego drugi ljudi hodali bosonogi.
Sram zbog lošije odjeće i nemogućnost da se ona nekoliko puta godišnje obnovi siromašnijim je Slavonkama sužavao prostor društvenosti. One se nisu javno pokazivale, nisu drugovale s vršnjakinjama i ašikovale s mladićima, nisu čak ni odlazile u crkvu, to mjesto glavnoga izlaganja pogledima cijeloga sela i župe.
Siromašniji su se izdvajali i dnevnim, a osobito prazničnim jelovnikom na kojemu se rijetko nalazilo meso. Koliko god prehrana bila privatna stvar, zatvorena unutar četiri kućna zida, seljaci su vrlo dobro znali što se i koliko u kojoj kući jede. Osobito se to odnosi na meso, jer svinjokolje nisu mogle proći neopaženo, dijelom i stoga što je to obiteljski čin u kojemu sudjeluju i druge seoske obitelji, susjedi i rođaci.
Siromašnije su se obitelji snalazile na različite načine. Vlastitim radom a ponešto i nastojanjem zajednice, one uspijevaju uz velike napore skromno preživjeti. I muškarci i žene sezonski ili stalno, kao sluge i pastiri, rade kod imućnijih obitelji, a mnogi su na prijelazu stoljeća emigrirali u prekooceanske zemlje. Napore pojedinaca pomagala je i zajednica svojim mehanizmima međusobne pomoći temeljenim na moralnoj obvezi da se pomogne siromašnim članovima zajednice.
Siromašniji su ljudi odlazili u potrazi za poslom i u udaljenije krajeve i u obližnje gradove. U gradu su muškarci radili kao trgovački ili obrtnički pomoćnici, a djevojke su čuvale djecu ili pomagale u kućnim poslovima. U međuraću su Međimurke i Slovenke bile vrlo cijenjene sluškinje u domovima zagrebačkih gospođa. Seljakinje iz neposredne okolice Zagreba obavljale su u svojemu selu neke kućne poslove građankama. Primjerice, šestinske su pralje donosile rublje iz Zagreba, prale ga na šestinskom potoku i zatim odnosile u grad.
Sezonska ekonomska migracija bila je razgranata u smjeru jug – sjever i zapad – istok. Iz svih su područja, osim iz Slavonije, muškarci, rjeđe žene, odlazili na sezonske ratarske poslove u Slavoniju i Vojvodinu; tako su nadaleko bili poznati zagorski mlatci žita. Također, obrtnici i radnici raznih profila – zidari, drvosječe, kopači kanala, iz Međimurja, Dalmacije i Hrvatskoga primorja, odlazili su i u udaljenije krajeve međuratne Jugoslavije u potrazi za poslom. Druga razgranata sezonska migracija bila je na jugu: sezonski najamni radnici, tzv. junaci dolazili su iz dalmatinskoga zaleđa u srednjodalmatinsko priobalje i na otoke radi kopanja vinograda, berbe maslina i grožđa.
Često su godinama najamnici bili isti ljudi, pa su se preko njih širile obavijesti o potražnji za novom radnom snagom. O sezonskim radnim migracijama stanovništva u prvoj polovici stoljeća još uvijek malo znamo, no već i ovi podaci svjedoče o razmjerno velikome radijusu kretanja ondašnjega stanovništva.
Neki su članovi siromašnijih obitelji (i ne samo oni) privremeno emigrirali u prekooceanske zemlje, najviše u Sjevernu i u Južnu Ameriku. Već polovicom 19. stoljeća velika je emigracija iz Dalmacije i Hrvatskoga primorja, a u razdoblju između 1880. i 1910. godine i iz unutrašnjih krajeva, osobito Like, Gorskog kotara, pa i središnje Hrvatske. Emigrirali su uglavnom mlađi neoženjeni muškarci koji bi se, međutim, na jednom od kratkih boravaka kod kuće oženili i ponovno odlazili, a od dvadesetih godina, sve su ih češće pratile i žene.
Etnografski izvori potvrđuju da su se rijetki vratili dosta bogati da bi započeli neki veći posao. Uglavnom su ulagali u nove, veće i modernije kuće, prekidajući s tradicijskom gradnjom. Povratnici su se od ostalih sumještana razlikovali po gradskome odijelu i naglašenoj uporabi engleskih riječi, a oni koji nisu otišli u gradove, vratili su se prijašnjemu načinu života.
Sluge i pastiri
Rašireno je mišljenje da zbog velikoga broja ukućana seljačka kućanstva nisu imala potrebu za dodatnom radnom snagom te da nisu držala sluge. Muški i ženski najamnici koji su pomagali u svim poslovima, a po načinu života nisu se izdvajali od članova obitelji, drže se jednim od bitnih obilježja zapadnoga i srednjoeuropskoga oblika obiteljske zajednice. No, izvori pokazuju da su u doba intenzivnih poljskih radova seljaci u Hrvatskoj redovito unajmljivali težake – dnevne najamne radnike te da su mnogi držali stalne sluge za obavljanje kućnih i gospodarskih poslova. Nazočnost i broj slugu obrnuto su proporcionalni veličini kućanstva, a upravno proporcionalni imovini kojom ono raspolaže, osobito broju i raznovrsnosti stoke. Posebice je, pak, unajmljivanje slugu ovisilo i o općem gospodarskom razvoju koji je neujednačen u različitim hrvatskim područjima tijekom razmatranoga razdoblja. Konačno, svim tim čimbenicima treba pridodati i odnos prema njihovu poslu uopće, u čemu su postojale razlike između hrvatskih krajeva.
U odnosu prema slugama, u tome tko biva slugom, pa i u poslovima koje sluge obavljaju bila je veća razlika između panonske i dinarske kulturne zone. U panonskoj je, osobito za djevojke, bilo sramota služiti. Ponegdje se zbog toga odlazilo služiti u udaljenija mjesta, gdje osobu nitko ne poznaje. Drugdje su samo djeca i mladež odlazili u službu, ponajviše kao pastiri; u Slavoniji su siromašnije djevojke radile kao dadije i pastirice, ali ne i kao pomoćnice u kućanskim poslovima. Moguće je pretpostaviti da u nekadašnjim većim slavonskim kućanstvima u kući nije bilo potrebe za dodatnom ženskom radnom snagom. Kućni sluge su pretežno bili muškarci, mahom neoženjeni, iako su nam poznati primjeri oženjenih slugu iz Slavonije i Bačke koji su živjeli na udaljenim stanovima. Bili su mlađi i srednjih godina, između 18 i 50 godina. Unajmljivali su se obično na rok od godine dana, koji se mogao obnavljati, a nije bilo rijetko da sluga ostane u kući doživotno.
Istodobno je u dinarskoj zoni (dalmatinsko zaleđe i Lika) za mladež, i mušku i žensku, počevši već od 10 ili 12 godina, bilo sasvim uobičajeno da provede nekoliko godina, ili dulje vrijeme, pa i cijeli život, u najmu, najčešće kao pastiri ili kućni sluge. Na tom su području nerijetke djevojčice čobanice i djevojke koje pomažu ženama u vođenju kućanstva.
Pastiri su sluge specijalizirane za poslove s određenom vrstom stoke, u središnjoj i sjevernoj Hrvatskoj zvani kučiš (konjar), biruš (volar), kravar, svinjar. Bila su to muška i ženska djeca te neoženjena i neudana mladež i odrasli muškarci. Pastiri i pastirice cijeli su dan boravili uz stoku, najčešće okupljeni u društva od pet do sedam pastira. Naizmjenično su jedan ili dva pastira čuvala stoku, što je drugima omogućavalo da se šale, pripremaju jelo i izrađuju različite predmete od drva (čaše, svirale, vretena, dijelove tkalačko ga stana i sl.), pletu koševe i sl.
Djevojčice i djevojke su šivale, plele i prele kudjelju. Mnogi su te predmete prodavali pa su pastiri, za razliku od drugih ljudi, uvijek su uza se imali nešto novaca. Njihov se život odvijao pomalo po strani od seoske zajednice, jer često zbog posla nisu odlazili ni na nedjeljne mise, ni na blagdanska okupljanja. Djelovali su kao mala društva unutar seoske zajednice, uvijek u opoziciji prema drugim pastirskim društvima, iz vlastitoga i iz drugih sela.
Plaća kućnih slugu i pastira dogovarala se pri unajmljivanju, koje se najčešće obavljalo u tradicijski određene dane. Uz stan i hranu sluge su, ovisno o vrsti posla koji su obavljali te o starosti, dobivali odjeću, obuću, grlo stoke i novac. Stalni sluge živjeli su zajedno s obitelj u u kojoj su služili, no, nisu posvuda i u svemu po statusu bili izjednačeni s ukućanima. U dalmatinskom zaleđu i u istočnoj Slavoniji odjećom se i obućom nisu razlikovali od ukućana. Drugdje, u sjeverozapadnim predjelima, pa i na području srednje Slavonije, sluge su se raspoznavale po zapuštenijoj i prljavijoj odjeći. Iako su posvuda jeli istu hranu kao i ukućani, i to zajedno s njima, ipak je i pri tome moglo biti nekih simboličnih detalja koji su označavali status sluge.
U jaskanskom prigorju sjedili su na kraju stola i posljednji su jeli. Ako su zimi spavali s ostalim ukućanima, bilo je to uz poštivanje hijerarhijskih odnosa u obitelji, tj. na ležaju u zapećku (Slavonija). U dalmatinskom se zaleđu ističe kao jedina razlika najmenika i ukućana u tome što najmenik mora slušati sve ukućane, pa i djecu. Suprotno tome, udomaćeni sluga u vinkovačkome kraju zapovijedao je mlađim ukućanima: bio je, dakle, posve uklopljen u odnose starijih i mlađih članova kućanstva.
Prosjaci i glazbenici
Kad niti radom za imućnije suseljane, ni emigracijom, ni skrbi zajednice siromašni ljudi nisu mogli preživjeti, utjecali su se prosjačenju kao krajnjem i iznimnom rješenju. U pravilu siromašni nisu prosjačili u vlastitome selu, jer se to držalo velikom sramotom. Prosjaci su, uz neke iznimke, uvijek bili stranci, drugi, iz manje ili više udaljenih krajeva: u Istri su navodno prosjačili Bunjevci s Velebita; u Poljicama stanovnici sela oko Cetine i Imotske krajine; u Imotsku krajinu dolazili su duvanjski prosjaci; u Loboru u Hrvatskom zagorju prosjaci su bili iz susjednih župa i iz Like, i sl.
Prosjaci, slipci (Slavonija), bokci ili pekljari (sjeverozapadna, središnja Hrvatska) bili su siromašni ljudi koji su usto često imali neku tjelesnu manu, ili su bili nesposobni za rad (slijepi, gluhi, bogalji), ali bilo je i takvih koji su se lažno predstavljali i prosili iz lijenosti ili od zanata. Neki su prosili pod izgovorom da im je izgorjela kuća ili da im je tuča potukla ljetinu. Neki su samo prosili, drugi su pri prošnji molili i pjevali, a slijepci su obično svirali pred kućama. Seoskim su se godovima koristili kao iznimno pogodnim prilikama za prošnju, jer tada svaka kuća pripravlja obilnije jelo da ugosti rođake i prijatelje. Ljudi su ih nerado primali, no nisu odbijali da ih daruju, najčešće hranom ili odjećom. Prosjaci su se darivali iz straha od moguće osvete i zbog toga što je dari- vanje prosjaka čin milosrđa koji čovjek čini za spas svoje i duša svojih ukućana. Uz strah, ljudi su prema prosjacima osjećali i nepovjerenje, no ako bi kakav prosjak umro u nekom selu, seljaci su ga pokopali o vlastitom trošku. Osobito su ih nevoljko primali na konak iz straha od krađe, ali i iz sasvim prozaičnoga razloga da im ne ostave uši!
Prosjaci su se često lažno predstavljali, no dok se u Slavoniji samo pričalo o tome da su neki zapravo imućni te da posjeduju kuću i imanje, u Imotskoj se krajini i šire znalo za obitelji i sela iz kojih su se regrutirali prosjaci od zanata, koje je nadahnuto opisao Ivan Raos u romanu Prosjaci i sinovi.
Slijepci su prosjačili svirajući uz pratnju glazbala, gusala (pretežno u Slavoniji i dalmatinskom zaleđu), odnosno harmonike i violine (u sjeverozapadnim područjima). Stoga se oni nerijetko izjednačuju s putujućim glazbenicima. Međutim, uz njih je svuda bilo i seljaka koji su povremeno djelovali kao glazbenici, ponegdje i u skupinama.
Svirali su u svojem selu o crkvenim blagdanima ili svadbama (prisjetimo se Jožice Kičmanovića nazvanog “Zgubidan”, lika u romanu Ante Kovačića U registraturi). Neki su, na poziv ili bez poziva, putovali u okolna i udaljenija sela. Nadaleko poznati mužikaši iz Lobora u Hrvatskom zagorju išli su do slovenske granice, Karlovca, Križevaca i Bjelovara čestitati Novu godinu. Uz putujuće glazbenike dalmatinskoga zaleđa koji su bili prosjaci, bilo je i profesionalnih glazbenika koji se nisu smatrali prosjacima. Oni nisu kao prosjaci lutali od mjesta do mjesta, svirajući za milostinju, nego su zahvaljujući svojemu umijeću stekli ugled i razgranate mreže poznanstava te su na poziv i uz određenu naknadu svirali na razmjerno širokom području.
Obrtnici i trgovci
Samouki ili izučeni obrtnici bili su dio društvene strukture sela u svim hrvatskim područjima. U južnome su području i u međuraću majstori bili samouki, što je ujedno moglo značiti i ne baš dobri stručnjaci, kako to potvrđuje podatak da su od desetak – petnaestak tišljara (stolara) jednoga mjesta u Imotskoj krajini tridesetih godina 20. stoljeća samo dvojica znala napraviti bačvu tako da se sadržaj ne izlijeva! Samouki (priučeni) obrtnici – kovači, opančari, stolari, kolari, tesari, postolari – nisu živjeli isključivo od obrta. Osim onih koji su postali obrtnici iz nužde, u pravilu su posjedovali i nešto zemlje i stoke, a obrtom su se bavili kao sekundarnim zanimanjem.
Najčešće su radili na poček, tj. uz plaćanje s odgodom do jeseni, kad su ih seljaci islaćivali u naturi – u žitu, moštu, ponegdje i u mesu. Negdje su dio plaće dobivali u novcu, ili im se usluga vraćala u radu – po potrebi dužnici bi im poorali ili okopali zemlju. Kako im obrt nije bio osnovno zanimanje, tako se u dalmatinskom zaleđu ni odijelom nisu isticali od ostaloga seoskog pučanstva. No, u Slavoniji su ponegdje o blagdanima oblačili purgarsko ili civilsko odijelo. U jaskanskom prigorju i poslom su i odijelom iskazivali određenu kulturnu dvojnost: obavljajući poslove u kući odijevali su seljačku odjeću, u kontaktima izvan kuće nosili su varošku odjeću. Po ocjeni zapisivača nisu živjeli ni kao meštri ni kao muži: “ni sim ni tam”. Oni su vidljivi znak procesa raslojavanja seoske zajednice koje ima ekonomske i društveno kulturne elemente.
U krajevima u kojima se gospodarstva više otvaraju robnonovčanom tržištu, u sjevernoj Hrvatskoj, a osobito u blizini gradova, obrtnici su bili puno brojniji i raznovrsnijih specijalizacija, i u međuraću redovito izučeni majstori koji su prošli sve faze naukovanja, uključivo i obvezno vandrovanje (putovanje obrtničkog pomoćnika svijetom radi stjecanja radnog iskustva). Pojedina su područja postala poznata po majstorima određenih struka, primjerice iz okolice Jastrebarskog bili su poznati cimermani (tesari), a iz Posavine graditelji kuća; određena područja Hrvatskog zagorja davala su izvrsne i nadaleko poznate lončare, a iz Slavonije su dobar glas uživali štrikeri (pletači) i sl. Takvim je majstorima obrt bio glavnim izvorom prihoda i omogućavao je, prema opažanju u Hrvatskom zagorju još početkom 20. stoljeća, bolji život negoli obrađivanje zemlje, jer su majstori za svoj posao dobivali gotovinu.
Trgovci, vlasnici dućana ili štacuna, uz koji je obično i krčma, birtija ili bircauz, bir- cuz, tvorili su početkom 20. stoljeća mali dio seoskoga stanovništva. U selima je bio jedan, rijetko nekoliko dućana s mješovitom robom, u kojima se prodavala roba koju seljaci nisu sami proizvodili ali i roba koja je istiskivala seljačku proizvodnju: petrolej, ulje, sapun, duhan i šibice, svijeće, kava, šećer, sol, brašno, riža i tjestenina, karte, pero i crnilo, papir, tekstil. U glavnom je riječ o trgovini na malo koju otvaraju seljaci posuđivanjem početnoga kapitala ili kupovanjem robe na vjeresiju od trgovaca na veliko, ili došljaci, najčešće Zidovi i u zapadnim područjima Slovenci (Kranjci). Seljaci su im plaćali u gotovini ili u naturi – jajima, maslom, žitom ili grožđem, a nerijetko su robu uzimali na vjeru, pogotovo kada bi im odjednom zatrebala veća količina (za svadbu ili pogreb ). Prema oskudnim podacima možemo reći da su trgovci, bilo domaći bilo strani ljudi, živjeli u dobrim odnosima s ostalim seljacima.
Seoski likari
Kao i većina dosada opisanih seljaka s dodatnim zanimanjem, ni seoski likari (dalmatinsko zaleđe, Slavonija) ili berberi (sjeverozapadna Hrvatska) nisu se načinom života razlikovali od svojih suseljana. Bili su integrirani u život seoske zajednice, a liječenjem su se bavili iz nužde, radi dodatnoga prihoda koji je bio razmjerno skroman i prepušten dobroj volji bolesnika. U Dalmaciji i u Slavoniji liječenjem ljudi više su se bavile žene nego muškarci. Muškarci su pretežno liječili stoku, no u srednjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj bili su zaduženi i za liječenje ljudi. Intervencije su bile u rasponu od liječenja travama, puštanja krvi, vađenja zuba, naravnavanja udova, do bajanja. U njihovu položaju ima ambivalentnosti: zbog svojega obrta negdje su uživali ugled i čast i ljudi su više držali do njihova negoli do znanja liječnika koji su na selu još u međuraću bili razmjerno rijetki. Drugdje se može naslutiti da im likarstvo nije donosilo poseban ugled, pače zbog njega su bili u stalnoj opasnosti jer se unaprijed nije znao rezultat liječenja. Podatak da se imućniji nisu željeli baviti tim poslom govori da taj posao nije bio posebno cijenjen.
Uz siromašnije i bogatije seljake koji su se bavili ratarstvom, stočarstvom ili ribarenjem, na hrvatskom su selu u prvoj polovici 20. stoljeća živjele skupine stanovništva drugoga zanimanja. Uz iznimku putujućih glazbenika dalmatinskoga zaleđa, te, u međuraću, dijela obrtnika sjeverne Hrvatske, ondašnji su trgovci, obrtnici i likari bili primarno seljaci koji su skromne prihode dopunjavali još skromnijom zaradom u određenoj specijalizaciji. Budući da su i sami bili seljaci, izgledom se i načinom života, osim rijetko, nisu izdvajali iz seljačke zajednice.
Izvor: >>>>>Hrvatska tradicijska kultura – Zorica Vitez, Aleksandra Muraj
