Osobe muškoga i ženskoga spola samo su u djetinjstvu zajedno provodile vrijeme – u igri, zabavi, na paši; čim su malo odrasle, mjesta su druženja bila ograničena i kontrolirala ih je šira zajednica. Segregacija spolova započinjala je vrlo rano, što je bilo vezano uz rani početak obavljanja poslova koji su spolno diferencirani, a zatim, u adolescentskoj dobi, i uz društveno normirano odvajanje mladića i djevojaka. Mladići i djevojke imali su odvojena društva, sastanke i zabave, no dopuštalo se i međusobno susretanje. U Hrvatskom primorju i Dalmaciji mladići bi se pridružili djevojkama na plesu ili u šetnji mjestom, ili bi im došli u posjet i na udvaranje – na fraj. U dalmatinskom zaleđu i Lici bili su institucionalizirani i vrlo slobodni susreti mladića i djevojaka u dobi sklapanja braka, tzv. gonjanje ili šićarija. I velika sloboda u druženju mladića i djevojaka u Slavoniji zapravo se društveno regulirala različitim oblicima radnih okupljališta ili proslavama blagdana.
Kontakti između osoba suprotna spola, osobito između mladića i djevojaka između kojih postoji simpatija, bili su ponegdje suzdržani. U Hercegovini, Konavlima i u Poljicama još početkom 20. stoljeća mladić se nije usuđivao izravno pristupiti djevojci, nego je to činio preko njezine prijateljice ili rođakinje, i obratno; a i u Slavoniji je prijateljica posredovala između prijateljice i njezina mladića. Kontakti s nepoznatim, starijim osobama i s osobama suprotnoga spola i drukčijeg bračnog stanja također su bili oprezni: u dalmatinskom se zaleđu očekivalo da pri susretu s oženjenim muškarcem djevojka pokaže čednost i suzdržanost. Tek je odraslima, oženjenim muškarcima i udanim ženama, komunikacija s osobama suprotna spola olakšana.
Međutim, unatoč mogućnosti slobodnijega komuniciranja, nakon ženidbe, odnosno udaje, druženje osoba različita spola bilo je i nadalje suženo. U pravilu su muški i ženski prostori bili izrazito odijeljeni: nedjeljni su razgovor muškarci i žene vodili u odvojenim skupinama, odvojeno su hodali u sprovodnoj povorci i u procesiji, odvojeno su išli na proštenje pa i nedjeljom na svetu misu, došavši pred crkvu držali su se odvojeno, a odvojeno su sjedili i u crkvi. Odvojenost se ponavljala i u obitelji, kako smo to već opisali.
Zbog razmjerno strogog podvajanja ljudi prema spolu i prema dobi, nastajale su posebne, manje ili veće, neformalne ili formalne skupine osoba istoga spola, osobito važne u mladenačkoj dobi.
Društvenost s obzirom na spol
U gotovo svim hrvatskim krajevima, a osobito je to bilo tipično za panonsku kulturnu zonu, mladići su i djevojke sklapali bliska prijateljstva s osobama istoga spola, a u priobalju su nastajala i društva mladića. U dinarskoj su kulturnoj zoni prijateljstva bila potvrđena i učvršćena sklapanjem pobratimstva i posestrimstva, ponekad i većega broja ljudi.
Nije bilo mladića ili djevojke bez druga ili druge (sjeveroistočna Hrvatska), pajdaša ili pajdašice (sjeverozapadna Hrvatska), jarana ili jaranice (Bosna, Hercegovina, Konavli). U Slavoniji, druge su zajedno odlazile u crkvu i na proštenje, međusobno su se češljale i igrale, jednako su se odijevale, a jedna su drugoj bile posrednice u kontaktu s mladićima. Da bi se mogle jednako često ponoviti odjećom istoga izgleda i otprilike jednake vrijednosti, prijateljice su morale biti podjednakoga ekonomskog statusa, na što su pazile njihove majke. To je osobito bilo važno u Slavoniji, gdje su gospodarske prilike dopuštale djevojkama da se najviše gizdaju. Počevši od dvanaeste ili trinaeste godine, pa sve dok se ne udaju, djevojke su se ponegdje i do deset puta godišnje novile.
Riječ je o svojevrsnom natjecanju djevojaka (i njihovih majki) u tome koja će ljepše i bogatije izgledati, te privući najviše prosaca. Koliko je to bilo moguće, nijedna djevojka nije smjela zaostati za drugima. Bogate su djevojke dugo godina mogle obnavljati odjeću pa su bile izbirljivije pri odabiru prosaca. One manje bogate snalazile su se na razne načine, posuđujući dukate u zamjenu za besplatnu nadnicu, ručni rad ili novac.
Dobre su prijateljice bile solidarne i međusobno su izmjenjivale odjeću. Djevojačka je solidarnost bila ograničena na dobre prijateljice, prema svima drugima vladalo je natjecanje, pa i nepoštenim sredstvima. Podmićujući župnika ne bi li im odredio mjesto u prvome redu u crkvi mnoge su djevojke u vinkovačkome kraju izazivale bijes i plač ostalih koje su držale da svojim znanjima (čitanjem, pjevanjem) više zaslužuju smještaj na istaknutom mjestu u crkvi.
Iako su se prijateljice ponekad posejale, izmijenivši o Ivanju narukvice, njihovo je druženje uglavnom prestajalo poslije udaje. Među ostalim je razlozima za prekid prijateljstva i taj što s udajom nestaje osnovna funkcija takvoga prijateljstva. Ono je karakteristično za određen dobni razred i predbračno stanje te funkcionalno samo u tome razdoblju života, jer nudi prijateljstvo preko kojega se djevojka integrira u svoju dobnu skupinu i komunicira s potencijalnim bračnim partnerima. Udane žene, pak, sklapaju prijateljstva u neposrednom susjedstvu. Takva su prijateljstva funkcionalna u njihovoj dobi i bračnome statusu obvezama koje oni nameću: susjeda će susjedi priskočiti pričuvati dijete, ili ga čak podojiti, posuditi nešto, navečer će se sastati i uz neki rad popričati o dnevnim brigama i sl. No, ipak, neke druge prijateljuju i nakon udaje, te nastoje sprijateljiti svoju djecu, nose žalobnu odjeću jedna za drugom ili pak za prijateljičinim djetetom.
U sjeverozapadnim krajevima (Podravina, Međimurje) manje znamo o društvenim funkcijama prijateljstva, a više o njegovoj običajno-ceremonijalnoj strani. Ono je u tim krajevima javan čin koji se obavlja u domu jedne prijateljice i sklapa izmjenom uskrsnih jaja ili miješanjem krvi, ponegdje uz posebne formule koje izgovaraju prijateljice – matke ili sestre. Na taj način potvrđeno prijateljstvo održava se do smrti, a često se obitelji iz kojih su posestrime povezuju kumstvom.
Poseban oblik bratimljenja u sjeverozapadnim krajevima nastaje kad dva muškarca, ukrstivši ruke, ispiju kupicu vina te postanu napitni brati. U srednjoj Slavoniji, pak, i u okolici Bihaća, pobratimstvo je bilo privatan čin, pače skriven od očiju javnosti, do kojega dolazi nakon što je jedan muškarac (ili žena) usnuo san da ga je drugi spasio iz neke životno opasne situacije.
U dinarskoj kulturnoj zoni (u Lici, na Zumberku, u dalmatinskom zaleđu) te u dijelu jadranske (u sjevernodalmatinskom priobalju) dva prijatelja istoga, rjeđe različitoga spola također su sklapala doživotno prijateljstvo. Sklapanje posestrimstva ili pobratimstva obavljalo se javnim crkvenim obredom koji nije bio propisan te se razlikovao od kraja do kraja. Zajednički elementi su ipak posvuda bili isti, a obuhvaćaju, među ostalim, paljenje svijeća, blagoslov i ljubljenje pobratima.
Do bratimljenja je dolazilo među pripadnicima istoga društvenog sloja, ali i među slojevima; na otocima je zabilježeno češće bratimljenje svećenika sa seljacima. Kad se sklapa u prilici u kojoj skupina ljudi, otprilike iste dobi i interesa, zajedno prolazi kroz određenu životnu fazu, primjerice odlazi u vojsku, pobratimstvo ima, kao i prijateljstvo djevojčica u Slavoniji, i neke oznake dobne skupine ili naraštaja.
Pobratimi i posestrime se obvezuju na međusobno doživotno pomaganje i odanost. Zbog svoje začuđujuće požrtvovnosti odnosi su pobratima, kao zahvalna tema, ušli u hrvatsku književnost (primjerice, Vjenceslav Novak koristio se tim motivom u romanu Pod gorka ). Istraživači često ističu kako je pobratimstvo isto kao krvno srodstvo, pače da je čvršće od njega. Nazivi koji vežu dva prijatelja ili prijateljice prenose se i na članove njihovih obitelji. Međutim, to tobožnje rodbinstvo na sjevernodalmatinskim otocima nije onemogućavalo ženidbu članova dviju obitelji, dok je to u zaleđu bila češća prepreka. No, uzrok tome može biti i taj što u dalmatinskom zaleđu pobratimstva češće sklapaju pripadnici različitih vjerskih (i etničkih) skupina, o čemu će još biti riječi.
Društva mladića i društvena kontrola
U malim seoskim zajednicama neposredne komunikacije u kojima svatko svakoga poznaje, ponekad do u detalje, znajući što se zbiva u drugim obiteljima, granice između privatnoga i javnoga postaju nejasne: malo je toga što čovjek može sakriti pred zajednicom. A ova, pak, sve komentira, ponekad i zlobno, i o svemu sudi. Osobito voli javno upozoravati na prekršitelje moralnih normi jer, kažnjavajući prekršitelja, priopćuje drugima što im se može dogoditi ako i sami prekrše pravila prihvatljivoga ponašanja.
Sredstva ili akcije kojima se obeshrabruje neprikladno ponašanje članova jesu ogovaranje, javna kritika i neke vrste kazna i rituala. Ogovaranjem i javnom kritikom kao sredstvima društvene kontrole služe se starije osobe obaju spolova, a neke kazne provode udruženja mladića.
Društva mladića, u Istri zvana fantovska društva, čvršće su ili slabije organizirana udruženja mladića cijeloga sela ili užih područja u selu. U kontinentalnim područjima društva mladića su neformalne skupine bez čvršće organizacije. U Istri, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Gradišću (Austrija) društva mladića su formalnije organizacije, s posebnim obredom primanja novih članova.
Obred primanja u društvo u Istri sadrži neke elemente krštenja: budući su članovi odjeveni u bijelo, svaki ima kuma koji ga nosi na rukama, polijevaju ih vodom i nadijevaju im novo ime. Obred završava time da novi članovi časte vinom. Zadatak je članova društva “braniti i čuvati ponos sela”, tj. paziti da nitko ne povrijedi javni red i moral. Usto, društvo mladića organizira i obnaša seoske zabave, neke običaje (maškare, koleda), a jedino oni imaju pravo posjećivati djevojke – ići na fraj.
Seoski mladići, bilo da su organizirani u društvo ili tek ad hoc okupljeni, gotovo u svim hrvatskim krajevima intervenirali su u život zajednice u istim trenucima. Jedan je takav trenutak, koji bilježimo od otoka i dalmatinskoga zaleđa i Istre, preko Gorskoga kotara i nekih hrvatskih krajeva u Bosni do u sjevernu Hrvatsku (Podravina i Slavonija), trenutak kad mladić zalazi u drugo selo na ples i udvara se ili prosi djevojku u drugom selu. Držeći da oni imaju pravo nad djevojkama svoje zajednice, mladići iz djevojčina sela na različite načine pokušavaju obeshrabriti udvarače iz susjednoga mjesta: našale se s njima, potjeraju ih a nekad i pretuku, a ako je vjenčanje već u tijeku, traže simboličan otkup od svatova prepriječivši put svadbenoj povorci. Riječ je o tome da svojim postupkom javno pokazuju kršenje norme seoske endogamije, tj. sklapanja braka unutar mjesta, i makar je ne mogu spriječiti, barem žele pokazati da je riječ o pre-kršaju. Kako mladići sankcioniraju svaki događaj koji se tiče njihove dobne skupine, oni će intervenirati i kad se brak sklapa po pravilima. Tada će ponegdje otežati prenošenje djevojčina miraza (sjeverozapadna Hrvatska, Istra). U Istri je mladoženja mogao nastaviti put tek uz otkup, ili je bio osramoćen. Otkup time što pićem časti seoske mladiće posljednji je iskaz njegove pripadnosti momačkome društvu – kumpaniji – u nju je bio primljen time što je počastio sve članove, krug se sada zatvara na isti način – ovaj put čašćenje simbolično znači izlazak iz društva mladića.
Mladići su djelovali i kao čuvari morala u zajednici. Primjerice, u Istri i Hrvatskom primorju sprečavat će mlađe mladiće koji još nisu postali članovi društva i time stekli to pravo, da noću izlaze i posjećuju djevojke. Udovcima i udovicama, osobito onima koji se ponovno žene djevojkom ili udaju za mladića, priredit će buku ispod prozora – tzv. klapačiju, mačju deraču ili batarelu, a u srednjoj Dalmaciji bučenju će pridodati i krepanu mačku ili magare ispred vrata, u Poljicama uz viku: “Stari starče, šta će ti divojče?”.
I djevojku koja ostane u drugom stanju prije vjenčanja, ili pak bračni par koji živi nevjenčano (dalmatinsko zaleđe) mladići će kazniti nekim oblikom javnoga ruganja.
Društva mladića su, dakle, osim što im je funkcija bila da organiziraju društvenost muškaraca određene dobi, sudjelovala u društvenoj kontroli unutar zajednice. Vidjet ćemo da je udruženja s tom funkcijom bilo i na temelju drugih obilježja.
Izvor: Ulomak iz knjige: Izvor: Hrvatska etnografija
