1.siječnja 1897. godine u Novim Mikanovcima rođen je: dr.sc. SLAVKO JANKOVIĆ, pravnik, sudac, pjesnik, novelista, dramski pisac, sportski radnik, novinar, skladatelj, dirigent Hrvatskog pjevačkog društva “Reljković”, sakupljač šokačkih napjeva, glazbeni pedagog.
Po ocu Janković iz Gundinaca po majci JEMRIĆ “KELJIN” iz ŠIŠKOVACA. Pučku školu završio u Cerni 1907., školovali ga djed i baka jer mu se majka preudala. Klasičnu gimnaziju je pohađao u Vinkovcima od 1907. do 1915. Studirao je pravo u Zagrebu. Zbog rata i «španjolske gripe» više boravio u Vinkovcima nego u Zagrebu. Kako je kao dječak, gimnazijalac i student volio igrati nogomet, dao je ideju tadašnjim gradskim ocima za osnivanje HGŽK «Cibalia» (1919.). Bio je prvi kapetan i stalni igrač, odigrao je 50-ak nogometnih utakmica za «Cibaliu». Osnivač je Šahovskog kluba Vinkovci i prvi predsjednik kluba.
Pravo je završio 1921. u Zagrebu. Stjecajem okolnosti nije mobiliziran u Prvi svjetski rat, a i slučajno je izbjegao služenje starojugoslavenske vojske. Radio je dugo vremena u Vinkovcima kao sudac. U to je vrijeme pokretao sveukupnu kulturnu i sportsku aktivnost u gradu. Bavio se glumom, režijom, vodio je pjevačke i tamburaške zborove (HPGD «M.A. Relković»), pisao humorističke članke i pjesme, objavio jednu dramu, tri knjige «Šokačkih pismica», ali je najviše dao kao muzikolog. Skupio je oko dvadeset tisuća dvostiha, komponirao skladbe na temelju izvornog narodnog melosa, a proslavio se kao autor «Svatovca» ili «Slavonskog bećarca» (danas svima poznati svatovski bećarac) koji je izveden u završnoj slici njegovog dramskog komada »Generalna proba« 1932. u Vinkovcima.
Tijekom službovanja kao sudac premještan od strane vlasti iz Vinkovaca u Pregradu, kod Zagreba, potom u druge službe gradskog poglavarstva Zagreba (1946.). Bio je i nastavnika tamburanja na učiteljskoj i Višoj pedagoškoj školi. Umirovljen je 1959. Dobio je Nagradu AVNOJ-a. 1970. za svoj muzikološki rad. Kaže da je preturio pet careva – kraljeva, ali ga, nažalost, nisu poznavali.
Imao je više izuma. Poznate su Jankovićeve tambure koje su danas u uporabi i Šuplje šahovske figure koje nisu u uporabi, te Bećarac kao zapis kojeg danas svi pjevamo u svatovima i drugim prigodama.
Kao umirovljenik živio je u Zagrebu i na moru, dolazio u Vinkovce od prvih «Vinkovačkih jeseni», obilazio je stare prijatelje i svoje Šiškovčane. Rado se sjećao svojih gimnazijskih dana.
Umro je u Delnicama 29. lipnja 1971. godine.
za portal Selo.hr >>>> Dražen Matijašević
