Godine (1715) navalio je Turčin s ogromnom vojskom na Sinj. Franjevci moradoše ostaviti novosagrađeni samostan i crkvu pod Kamičkom. Jedni pođoše u Split, a sedmorica od njih, uzevši sa sobom i Svetu sliku spremljenu u jedan sanduk, sklone se u tvrđavu, koju je branila mala kršćanska posada. Juriš je počeo 8. kolovoza i ponavljao se često slijedećih dana. Kršćanska je posada hrabro odbijala navalu. Uz njih je bila i zaštita nebeske Kraljice. Kad u gradu saznaju da je među njima sv. Slika, bi naređeno da se ona stavi na oltar sv. Barbare u crkvi sv. Mihovila. Branitelji se tada mnogo uzradovaše i utekoše se Majci Božjoj molitvama i zavjetima. A Marija je dala takvu jakost hrabrim borcima “da se viteški braniše i obraniše”. Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš koji je trajao 3 sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad, koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom Slikom za pomoć. Neprijatelj je bio odbijen, svladan. Suvremeni povjesničar Filipović potpuno je uvjeren da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. On veli: “Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumlje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu grada jednu ženu u velikoj svitlosti.” Te su se GOSPOĐE strašili i zato su pobjegli. Branitelji Sinja – a s njima cijela kršćanska Dalmacija – bili su također uvjereni da im je Majka Božja pomogla pobijediti Turčina. Vojnički časnici iz zahvalnosti skupiše među sobom oko 80 cekina i dadoše skovati zlatnu krunu kojom će okititi Marijinu Sliku. Kruna je iskićena cvijećem, anđeoskim glavicama i drugim ukrasima. Pri dnu je natpis: In perpetuum coronata triumphat – anno MDCCXV = Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715. Tom krunom svečano je Sliku Majke Božje okrunio splitski nadbiskup Cupili 22. IX 1716. Za tu prigodu skupio se na gradu silan svijet. Nadbiskup je najprije držao svečanu Misu i propovijed, a onda je postavio krunu na glavu presvete Djevice. Zatim se držao svečani ophod oko grada s Marijinom Slikom. Sliku su nosili najuglednije ličnosti, a pratila ju je četa vojnika. Kad se procesija vratila na tvrđavu, nadbiskup je Slikom blagoslovio pobožni puk, pa ju je stavio na oltar u crkvi sv. Mihovila, gdje će ostati još 4 godine. A borba što se vodila prigodom prenosa Slike u novu crkvu vrlo će dobro pokazati u kakvoj je cijeni Slika tada bila.
Nakon slavne pobjede nad Turcima, franjevci su uz teške žrtve ponovno pokrili i ponešto uredili novu crkvu pod Kamičkom pa su onda (1721) htjeli u nju prenijeti Sliku Majke Božje iz tvrđave. Ali časnici i vojska u tvrđavi ni da čuju o tome. Ne pomažu sva uvjeravanja ni dokazivanja. I kad ništa nije pomoglo, redovnici pošalju fra Pavla Vučkovića do samoga dužda u Mletke. Saslušavši razloge, dužd izda naredbu na generala Dalmacije Dieda da se Gospina Slika preda redovnicima. Ovaj odmah pisa sinjskom providuru Semitecolu da se ima izvršiti duždeva odluka. Diedovo pismo donio je iz Splita u Sinj fra Lovro Šitović (Ljubušak). Pratio ga je fra Brne Pavlović i dva dijaka, od kojih je jedan bio fra Petar Filipović, koji je sve ovo u kronici opisao. Nakon borbe, oklijevanja, pregovora… konačno je redovnicima dopušteno da uzmu Sliku. Najprije se u tvrđavi pjevala sv. Misa, a onda uzeše sv. Sliku pa je u procesiji ponesoše u novu crkvu. Dolje je opet ispjevana sv. Misa, preko koje je o. Šitović izrekao pohvalni govor u čast Majke Božje, u kojem je istakao kako je Bog po našoj prevelikoj Odvjetnici “od tolike turske srdžbe ovi grad i ovo misto, o komu, može se reći, sva Dalmacija visaše, oslobodio”. O. Filipović, koji je bio prisutan kad se Slika nosila iz tvrđave u novu crkvu, veli: “Da je tada vidit plač i oni, koji bijahu u gradu, i onoga puka, koji biše na dvoru, prvi plačući od žalosti, a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao.” U procesiji su redovnici pjevali duhovne pjesme, a puk je plakao i Bogu zahvaljivao “da ji biše opet utišio”. Časnici u tvrđavi nisu mirovali, nego su htjeli sv. Priliku ukrasti pa su svojim vojnicima davali novaca da je ukradu. Pa iako je general naredio sinjskom providuru da ne smetaju redovnike, ipak bi je – ističe o. Filipović – bili ukrali, da redovnici nisu za više od tri mjeseca “noćne straže pomljivo čuvali”. Tako je Marijina Slika g. 1721. prenesena u novu crkvu u kojoj se i danas nalazi.
Ne znamo kakav je bio onaj prvi oltar u novoj crkvi na koji je postavljena. Slika Majke Božje. Čini se da on nije bio dolično prijestolje Nebeske Kraljice. Zato ne mnogo vremena poslije, iz zahvalnosti, dobroj Majci bi podignut novi drveni (g. 1733), a onda krasni mramorni oltar.
Ni onaj drveni pozlaćeni okvir nije bio doličan ures bezgrešnoj Djevici, pa je zato – kako će se niže reći g. 1748. napravljen novi lijepi srebrni okvir u koji je postavljena sv. Slika, nakićena zavjetnim darovima, okrunjena zlatnom krunom, da preko nje Majka Božja prima poklone svoje djece, sluša vapaje onih koji su u potrebi, pritječe u pomoć onima koji su u nevolji. Od sada pa unaprijed, sa svojega kraljevskoga prijestolja u Sinju dijeli Majka Božja sve obilnije milosti ne samo vjernicima iz Sinja i okolice nego i onima koji dolaze iz drugih krajeva naše lijepe Domovine. Njezino je ime već u prvoj polovini 17 stoljeća, osobito nakon one slavne pobjede nad Turčinom, čuveno po svim hrvatskim krajevima. To je ime još uvijek službeno “B. D. Marija od milosti”, ali neslužbeno se, bez sumnje, već u 18. stoljeću njezina prilika zove “Gospa Sinjska”. Tako su je po svoj prilici prvi prozvali njezini štovatelji koji žive dalje od Sinja. Primivši mnoge milosti preko slike Bl.Djevice u Sinju, pobožni vjernici stvore mišljenje, koje Majku od milosti proglasi “Čudotvornom Gospom Sinjskom.”
