January 27, 2023
Aktualno Iz povijesti Zanimljivosti

Sluškinje u gospodara

sluškinja

Dio dubrovačkih sluškinja, shvaćajući da koliko god se trudile ne mogu udobrovoljiti svoje gospodare da s njima postupaju ljudski, očajnički su bježale iz njihovih kuća vraćajući se kući, na selo u dubrovačkoj okolici ili su pak, što je bilo rjeđe, napuštale Dubrovačku Republiku odlazeći kojim stranim brodom u Mletke. Držičeva omakala nije bila ni prva ni jedina sluškinja koja je zbog zlostavljanja napustila dom svojih gospodara. Arhivski zapisi bilježe bjegove ženske posluge i u srednjem vijeku. Nerijetko bi pritom i opljačkale gospodarovu kuću odnijevši kakve vrijedne predmete. Gospodari bi u tim slučajevima pokretali tužbu i potragu za djevojkom i organizatorima njezina bijega. Odbjegla sluškinja u ranijim je razdobljima bila izložena na stup sramote, sprovedena po Gradu na magarcu, a potom išibana ili je pak žigosana usijanim željezom po čelu i obrazima, odsijecao joj se nos i usne školjke da bi zatim doživotno bila prognana izvan Republike. Tradicija odnosa prema sluškinji kao prema robu nastavlja se i u kasnijim stoljećima kada gospodari, neovisno o novim društvenim trendovima i dalje uspostavljaju isti odnos prema njima. U anonimnoj komediji s kraja 17. odnosno početka 18. stoljeća, naslovna junakinja Mada tuži se na očevo ponašanje optužujući ga: . .držiš me justo kako jednu robinju; ne da sam ti kći nego najgora godišnica”.

Djevojka, stiješnjena između strogih radnih obveza koje je morala ispuniti, napastovanja i prijetnji unakazivanjem, nije mogla računati ni na kakav drugi izlaz iz situacije, osim bijega. O tome govori slučaj Marice Pavlove iz Smokovljana. sluškinje Mata Marinova Menze, koja je pobjegla iz gospodarove kuće na Konalu 19. srpnja 1671. godine. Uhićena je na Montovijerni dok je bježala put Gruža (iz Gruža je namjeravala poći svojoj obitelji u Primorje). Brnja Antuna Giorgi, koji joj je prijetio osakaćivanjem ne ugodi li njegovim seksualnim prohtjevima, osuđen je na 50 dana radne obveze u tvrđavi Revelin i 100 dukata, dok je Marica Pavlova okrutno kažnjena tako što je imala biti provedena kroz grad na magarcu, izložena sat vremena alla berlina, išibana sa 25 udaraca bičem, ponovno odvedena u tamnicu, a otamo protjerana iz Grada zauvijek.

Ključna svjedokinja Marija Vlahova s Konala rekla je sucima kako je vidjela Brnju na konju a Maricu na medi kako ga moli: “nemo me obrezat…” Prepoznavši mladog plemića, viknula mu je: “Poznala sam te, imam ti činit na punjalu”, srce izvadili!…’ Mladić je odmah pobjegao a nesretna Marica počela je plakati i moliti Mariju da ništa ne kaže gospodarima, a ona joj je bešćutno odgovorila: “Zla ženo, zašto neću rijeti, znaćeš…”

Ova okrutna denuncijacija djevojke izložene ucjeni mladog plemića i represiji gospodara bila je bez sumnje uvjetovana i činjenicom što se prema sluškinjama vrlo strogo postupalo.

Nisu dobro prolazili ni oni koji bi sluškinjama na koji način priskočili u pomoć kada su bez dopuštenja napuštale kuću svojih gospodara. Vuko Radonjić iz Konavala pomogao je dvjema sluškinjama u bijegu 1703. godine. Bile su to Katarina, koja je služila u Sara Bone, i Stanula Ivanova, također iz Konavala, sluškinja Mata Pozze. Katarina se prva odlučila na bijeg pa je putem do Ploča srela Stanulu, koja je upravo išla na propovijed, i nagovorila je da pode s njome. Na Pločama su srele Vuka koji je nosio “barjelac” vode i molile ga da ih ukrca na brod za Cavtat kojim su upravljali Peraštani. Brodari su ih najprije odbili, ali su ih djevojke ipak uspjele nagovoriti slagavši da ih njihove gospode šalju u Cavtat. Uhićene su u Cavtatu, sprovedene u Grad i zatvorene. Na pitanje sudaca zašto su bježale, Stanula je odgovorila: “Zašto mi se ovdje nije biklo, to sam htjela otit k materi”. Katarina se, pak, odlučila na bijeg, jer ju je gazdarica zlostavljala. “Bili smo otišli za otit u Konavle po suhu… sovala me gospoda, to sam htjela otiti u Konavle u nje đardin i postat pet šest dana dokle bih vidjela bi li mi gospoda poslala barabante na kuću i ja sam govorila doma babi i djevojkam da ću otit i prije neg sam otišla rekla sam im prije dva dni.” Vuko je osuđen na dva mjeseca tamnice i troškove sudskog postupka, a djevojke vraćene gospodaricama.

Sluškinje su u svojih gospodara uglavnom nadničile za hranu i odjeću. Premda su ih odijevali u skromno ruho, gospodari su, i kad bi im otpustili bijeg, tražili povrat odjeće u koju su djevojku obukli. Anicu Tomaševu iz Luke Šipanske prebila je 13. veljače 1722. gospodarica Kata Snovalja. Zbog toga je pobjegla, ali su je soldati vratili kući da gospodarici vrati haljine. Gospodarica joj je Listo dala takvu zaušnicu da joj je ispala kurđelica s glave.”

Petru Ruskoviću iz Pijavičina pobjegla je sluškinja i pošla služiti u kuću Milovanovića, u Trstenik. Budući daju je obukao. Rusković je tražio da mu se ta roba vrati. Odlazak od jednog gospodara drugome, zbog boljih uvjeta života, bila je česta pojava. Jozu Careviću iz Grude pobjegla je sluškinja i pošla služiti u Petra Kresalje u Potomje: “… i otoleka me primuzuvjero i nagovarala da dođem u njega služiti, ma ja nijesam tila…”

Unatoč tome što su bjegovi sluškinja često bili strogo sankcionirani, nisu bili rijetki zbog neizdržljivih uvjeta života kojima su neke dubrovačke sluškinje bile izložene. Bilo je. dakako, i onih koje su. ovisno o okolnostima, zna­le iz situacija u kojima su se slijedom okolnosti našle, izvući i ponešto za se­be, pa urediti svoj život po humanijoj mjeri poput, primjerice Mione iz Držićeve komedije Grižula, koja je vedra, sigurna u sebe, lukava i superior­na. Jedna zgoda iz mladosti pjesnika Šiška Menčetića, mladića strastvene naravi, sklonog tučama, govori o mladoj sluškinji Vladislavi koja se hrabro oduprla njegovoj silovitosti, štoviše, prijavila ga sudu zbog čega je zaradio šest mjeseci zatvora.” No, to je bila iznimka a ne pravilo gradske svakodnevice.

Ipak, kao vrijeme odmiče, poboljšava se život dubrovačkih sluškinja. Sa­mosvjesne su, bolje žive i ne žele više samo raditi za hranu i odjeću što, kao prihvatljivi princip društvenih odnosa prema kojem za svaki rad treba biti i adekvatnom plaćom nagrađen, zastupa i anonimni autor jedne komedije.

“Kako ti sad ove godišnice nejmaju u šaci za moć kupiti ali tkanicu ali košulju ali cendalinu. ali crevlje… A imaju i razlog, zašto svaki trud ište platu.” No, za svaku štetu učinjenu u kući odgovornost je snosila sluškinja. “Tokaće te imat pomnju od svijeh kupa i gostara, ako se koja razbije, da se ima odbit od tvoje plate; i ako bi se što drugo izgubilo, sve ću ja od tebe iskat. A utoliko svu ćeš kuću izmestit od praha, ma avertiška’, ne upiri jako tla se roba ne fruga!”, upozorava svoju sluškinju Andro Štitikeca u istoimenoj komediji.

Trudna sluškinja

Traženje ljubavnica u inferiornoj klasi bilo je istaknuto obilježje dubrovačkog meduklasnog života, dakako, samo kad su posrijedi bili plemići i muškarci iz bogatijih građanskih obitelji i najčešće njihove sluškinje, dok je po istom pitanju vladao dubok muk, kad su posrijedi bile žene iz viših društvenih krugova i njihovi puteni prohtjevi zadovoljeni s klasno inferiornim muškarcima. To svakako ne znači da nije dolazilo do sličnih skandala i među tom populacijom, ali one su, u to nema sumnje, poštujući stroge moralne nadzore mnogo više od svojih muževa, očeva i braće, manje griješile. Muškarcu se taj grijeh lako opraštao, a odnos sa sluškinjom u kući gotovo da je tolerirala i sama obitelj.

Kohabitacija legitimne i nelegitimne seksualnosti dovodila je do brojnih slučajeva trudnoće među sluškinjama. Djevojke, često puta zbog svoje mladosti posve nesvjesne stanja u kojem su se našle, nisu mogle očekivati pomoć ni od koga. Povratak u rodnu kuću, roditeljima i braći bio je praktično nezamisliv. Umjesto sućuti, milosrđa i solidarnosti, zasipao ih je prezir, poniženja i osude, jer se trudna sluškinja nije smatrala žrtvom, već je njezina bremenitost doživljavana kao posljedica njezine vlastite tjelesne slabosti i sklonosti bludu. Tako je primjerice, Ivan Gundulić (u I. činu Dubravke) jasno stavljao na znanje da u Dubrovniku

nije sirote ku sila potište

ni se boji sramote koju sam ne ište.

O praksi seksualnog iskorištavanja sluškinja, koja nije bila skandaloznog karaktera već pojava više ili manje društveno prihvatljiva, izvješćuje u Prologu Komedije 6. Nikola Nalješković početkom 16. stoljeća u svojim komedijama pružajući, među ostalim, i primjer starog i sijedog gospodara koji je pored svoje mlade žene, još obilazio oko tuđih žena i svojih sluškinja tako da su dvije sluškinje istovremeno bile s njim trudne.

… ter stoje krijući činio pas jedan

 s čeljadi u kući. znat se će ovi dan.

 Svoju službenicu s babome jednaga

 i tovijernaicu nahređa, nut vraga.

Trudna sluškinja, očajna pred neizvjesnošću svoje sudbine, osviještena o lome što ju je dovelo do stanja u kojem sa nalazi, tvrdi:

Jeda se ovega budem ja rastati

 umjet’ ću od tega naprijed se čuvati.

Gospodar je mirno savjetuje da sve prešuti pred njegovom ženom, gospodaricom kuće. te da se “od zdala” po trbuhu potpaše kako bi njezina bremenitost bila manje primjetljiva.

I u komedijama 17. stoljeća jetka Škripalo i Šimun Dundurilo susrećemo, kao i u Nalješkovića. besramne starce koji se drže životnoga načela “Iz moje se kuće nigda nije djevojka s prćijom odvela: dosta ti je, svinjo, da nije s mlijekom.” Za staroga Škripala kaže žena mu Pera: “Neće mu reuškat svaku s punijem trbuhom, a s praznom škrinjom iz kuće odpravljat…’ I doista, Milica, sluškinja Jerka Škripala, jada se svome odabraniku da je gospodar “ne pristaje napastovat”. dok joj gospoda iz ljubomore razbija “drmale oko obraza”. Zato sve njegove službenice napuštaju gospodarovu kuću trudne, bez obzira na to jesu li bile u njega u službi kao dojilje, kmetice. godišnice i tovijernarice.

O takvoj interakciji između različitih socijalnih skupina, seksualnog zadovoljenja gospodara medu društveno i ekonomski podređenim ženama, progovorit će otvoreno Marko Bruerević, hrvatski pisac francuske etničke pripadnosti. Kao zagovornik slobodnijih međuklasnih odnosa dva puta se oženio vlastitom sluškinjom i bio pun sućuti za bijedu njihovog života. Kad se razotkrije u kući sluškinjina trudnoća, nastaje opća smutnja, nemir i me­đusobno optuživanje, bilježi ovaj pjesnik s kraja 18. i početkom 19. stoljeća, vješt opažač i tumač situacija na koje je nailazio za života u Dubrovniku. Mučna atmosfera, u kojoj otac sumnja na sinove, a sinovi na oca. dok gospo­darica sumnjiči i muža i odrasle sinove, potkopavala je normalan život obitelji:

Ne daj smutnje te v kleli ni

 Žudelim, Bože u geti.

Nikola Nalješković krajem 15. stoljeća nije u toj suvremenoj pojavi vidio ništa jako uznemirujućeg, jer. prema njegovim riječima, to djevojci svakoj sad čini gospodar. Stoljećima su dubrovački pisci poslije njega ignorirali tu či­njenicu dubrovačkog društvenog života da bi tek Marko Bruerević, stranac koji se saživio s dubrovačkim podnebljem i njegovim kulturnim nasljeđem, oštrom satirom osudio tu praksu (u međuvremenu je proteklo tri stotine go­dina), spomenuvši, kao posljedice te nehumane navade, brojnu nahočad, če­sto izloženu na osamljenim mjestima tla umru od studeni, koja su postajala i plijenom divljih pasa, što je bio najčešći oblik čedomorstva.

Stog hmile općenim Pile narešene čedom

stog nedjelje nije u pustoj godini đanah

koga da ne iznađe među stijenam mrtva djeteta.

Kao laka mela seksualnog izrabljivanja muških članova obitelji u kojih su služile, nestašnih sinova, ali i starih gospodara, gotovo polovica dubrovač­kih čedomorki bile su sluškinje. Problem trudnoće nije se mogao dugo skrivati, poglavito kad su bile posrijedi posve mlade i neiskusne sluškinje. Posljedice skandala i javnog sramoćenja snosila je sama, a on je često puta rezultirao trajnim protjerivanjem iz države. U ruralnoj sredini trudne sluš­kinje mogle su se nadati još okrutnijim postupcima. O tome govori nehuma­ni odnos prema sluškinji Miha Mišića iz Šilježaka, zbog koje je Andrija

Lučin Klečak iz Gabrila podigao hajku 23. ožujka 1763. našavši je u kući Mi­ha Vukovaca, te je izbacio iz kuće bas u vrijeme kad je nesretna djevojka bi­la pred samim porodom. O tom događaju svjedočila je Jelica, žena Paska Čehovica iz Šilježaka: “U poneđenik pasani bila sam poslana od Marije žene Miha Mišića da dovedem Peru, koja je u Miha Mišića stala za devojku, u Grad, koja bivši bila bređa. i nemogući hodit bili smo se fermali u Nikole Vukovića u Gabrile, dje žena njegova dala nam je što nam je bilo od potrebe, poslije Ave Marije dođe Andrija Klečak, koji čineći buku zazva rečenoga Nikolu govoreći mu. što si učinio, koga si u kuću primio, bolje da si vola izgubio nego to učinio, i znaćeš sutra, što čujući ja i rečena Petra pri­pali smo se obe dvije, i plačući uputili smo se iz kuće rečenoga Nikole mis­leći da ne bi rečenoga Nikolu koje zlo dopalo s nas, i kako smo se odlargali od kuće. i došli u montanju, tako rečena Pera od velijeh bolesti nije bila u biću za hodit naprijeda, ja to videći ostavila sam nju samu u montanji, a bi­la sam pošla po Miha i Luka Mišića, i po moga sina Mata da dođu pomoć je donijet, koji bivši doveli bili mazgu, nju su stavili na nju. i tako kako dođe doma nakon malo rodila je…” Klečak je uhićen izjavio zašto je to rekao: “…za uzrok bivši ja kaznacom od sela, nikda se nije dovodila iz drugoga sela u nas đevojka bređa, i drugo vam ja neimam ćesa rijeti.” Klečak je 29. pušten iz zatvora plativši troškove postupka.

ulomak iz knjige „Vjernice i nevjernice“ autorice Slavice Stojan

Related posts

Susreti naroda i kultura

Selo

Treća revija tradicijskog ruha „OD MORA DO SAVE“

Selo

Keltska noć

admin