Dio dubrovaÄkih sluĆĄkinja, shvaÄajuÄi da koliko god se trudile ne mogu udobrovoljiti svoje gospodare da s njima postupaju ljudski, oÄajniÄki su bjeĆŸale iz njihovih kuÄa vraÄajuÄi se kuÄi, na selo u dubrovaÄkoj okolici ili su pak, ĆĄto je bilo rjeÄe, napuĆĄtale DubrovaÄku Republiku odlazeÄi kojim stranim brodom u Mletke. DrĆŸiÄeva omakala nije bila ni prva ni jedina sluĆĄkinja koja je zbog zlostavljanja napustila dom svojih gospodara. Arhivski zapisi biljeĆŸe bjegove ĆŸenske posluge i u srednjem vijeku. Nerijetko bi pritom i opljaÄkale gospodarovu kuÄu odnijevĆĄi kakve vrijedne predmete. Gospodari bi u tim sluÄajevima pokretali tuĆŸbu i potragu za djevojkom i organizatorima njezina bijega. Odbjegla sluĆĄkinja u ranijim je razdobljima bila izloĆŸena na stup sramote, sprovedena po Gradu na magarcu, a potom iĆĄibana ili je pak ĆŸigosana usijanim ĆŸeljezom po Äelu i obrazima, odsijecao joj se nos i usne ĆĄkoljke da bi zatim doĆŸivotno bila prognana izvan Republike. Tradicija odnosa prema sluĆĄkinji kao prema robu nastavlja se i u kasnijim stoljeÄima kada gospodari, neovisno o novim druĆĄtvenim trendovima i dalje uspostavljaju isti odnos prema njima. U anonimnoj komediji s kraja 17. odnosno poÄetka 18. stoljeÄa, naslovna junakinja Mada tuĆŸi se na oÄevo ponaĆĄanje optuĆŸujuÄi ga: . .drĆŸiĆĄ me justo kako jednu robinju; ne da sam ti kÄi nego najgora godiĆĄnicaâ.
Djevojka, stijeĆĄnjena izmeÄu strogih radnih obveza koje je morala ispuniti, napastovanja i prijetnji unakazivanjem, nije mogla raÄunati ni na kakav drugi izlaz iz situacije, osim bijega. O tome govori sluÄaj Marice Pavlove iz Smokovljana. sluĆĄkinje Mata Marinova Menze, koja je pobjegla iz gospodarove kuÄe na Konalu 19. srpnja 1671. godine. UhiÄena je na Montovijerni dok je bjeĆŸala put GruĆŸa (iz GruĆŸa je namjeravala poÄi svojoj obitelji u Primorje). Brnja Antuna Giorgi, koji joj je prijetio osakaÄivanjem ne ugodi li njegovim seksualnim prohtjevima, osuÄen je na 50 dana radne obveze u tvrÄavi Revelin i 100 dukata, dok je Marica Pavlova okrutno kaĆŸnjena tako ĆĄto je imala biti provedena kroz grad na magarcu, izloĆŸena sat vremena alla berlina, iĆĄibana sa 25 udaraca biÄem, ponovno odvedena u tamnicu, a otamo protjerana iz Grada zauvijek.
KljuÄna svjedokinja Marija Vlahova s Konala rekla je sucima kako je vidjela Brnju na konju a Maricu na medi kako ga moli: ânemo me obrezatâŠâ PrepoznavĆĄi mladog plemiÄa, viknula mu je: âPoznala sam te, imam ti Äinit na punjaluâ, srce izvadili!âŠâ MladiÄ je odmah pobjegao a nesretna Marica poÄela je plakati i moliti Mariju da niĆĄta ne kaĆŸe gospodarima, a ona joj je beĆĄÄutno odgovorila: âZla ĆŸeno, zaĆĄto neÄu rijeti, znaÄeĆĄâŠâ
Ova okrutna denuncijacija djevojke izloĆŸene ucjeni mladog plemiÄa i represiji gospodara bila je bez sumnje uvjetovana i Äinjenicom ĆĄto se prema sluĆĄkinjama vrlo strogo postupalo.
Nisu dobro prolazili ni oni koji bi sluĆĄkinjama na koji naÄin priskoÄili u pomoÄ kada su bez dopuĆĄtenja napuĆĄtale kuÄu svojih gospodara. Vuko RadonjiÄ iz Konavala pomogao je dvjema sluĆĄkinjama u bijegu 1703. godine. Bile su to Katarina, koja je sluĆŸila u Sara Bone, i Stanula Ivanova, takoÄer iz Konavala, sluĆĄkinja Mata Pozze. Katarina se prva odluÄila na bijeg pa je putem do PloÄa srela Stanulu, koja je upravo iĆĄla na propovijed, i nagovorila je da pode s njome. Na PloÄama su srele Vuka koji je nosio âbarjelacâ vode i molile ga da ih ukrca na brod za Cavtat kojim su upravljali PeraĆĄtani. Brodari su ih najprije odbili, ali su ih djevojke ipak uspjele nagovoriti slagavĆĄi da ih njihove gospode ĆĄalju u Cavtat. UhiÄene su u Cavtatu, sprovedene u Grad i zatvorene. Na pitanje sudaca zaĆĄto su bjeĆŸale, Stanula je odgovorila: âZaĆĄto mi se ovdje nije biklo, to sam htjela otit k materiâ. Katarina se, pak, odluÄila na bijeg, jer ju je gazdarica zlostavljala. âBili smo otiĆĄli za otit u Konavle po suhu⊠sovala me gospoda, to sam htjela otiti u Konavle u nje Äardin i postat pet ĆĄest dana dokle bih vidjela bi li mi gospoda poslala barabante na kuÄu i ja sam govorila doma babi i djevojkam da Äu otit i prije neg sam otiĆĄla rekla sam im prije dva dni.â Vuko je osuÄen na dva mjeseca tamnice i troĆĄkove sudskog postupka, a djevojke vraÄene gospodaricama.
SluĆĄkinje su u svojih gospodara uglavnom nadniÄile za hranu i odjeÄu. Premda su ih odijevali u skromno ruho, gospodari su, i kad bi im otpustili bijeg, traĆŸili povrat odjeÄe u koju su djevojku obukli. Anicu TomaĆĄevu iz Luke Ć ipanske prebila je 13. veljaÄe 1722. gospodarica Kata Snovalja. Zbog toga je pobjegla, ali su je soldati vratili kuÄi da gospodarici vrati haljine. Gospodarica joj je Listo dala takvu zauĆĄnicu da joj je ispala kurÄelica s glave.â
Petru RuskoviÄu iz PijaviÄina pobjegla je sluĆĄkinja i poĆĄla sluĆŸiti u kuÄu MilovanoviÄa, u Trstenik. BuduÄi daju je obukao. RuskoviÄ je traĆŸio da mu se ta roba vrati. Odlazak od jednog gospodara drugome, zbog boljih uvjeta ĆŸivota, bila je Äesta pojava. Jozu CareviÄu iz Grude pobjegla je sluĆĄkinja i poĆĄla sluĆŸiti u Petra Kresalje u Potomje: â⊠i otoleka me primuzuvjero i nagovarala da doÄem u njega sluĆŸiti, ma ja nijesam tilaâŠâ
UnatoÄ tome ĆĄto su bjegovi sluĆĄkinja Äesto bili strogo sankcionirani, nisu bili rijetki zbog neizdrĆŸljivih uvjeta ĆŸivota kojima su neke dubrovaÄke sluĆĄkinje bile izloĆŸene. Bilo je. dakako, i onih koje su. ovisno o okolnostima, znaÂle iz situacija u kojima su se slijedom okolnosti naĆĄle, izvuÄi i poneĆĄto za seÂbe, pa urediti svoj ĆŸivot po humanijoj mjeri poput, primjerice Mione iz DrĆŸiÄeve komedije GriĆŸula, koja je vedra, sigurna u sebe, lukava i superiorÂna. Jedna zgoda iz mladosti pjesnika Ć iĆĄka MenÄetiÄa, mladiÄa strastvene naravi, sklonog tuÄama, govori o mladoj sluĆĄkinji Vladislavi koja se hrabro oduprla njegovoj silovitosti, ĆĄtoviĆĄe, prijavila ga sudu zbog Äega je zaradio ĆĄest mjeseci zatvora.â No, to je bila iznimka a ne pravilo gradske svakodnevice.
Ipak, kao vrijeme odmiÄe, poboljĆĄava se ĆŸivot dubrovaÄkih sluĆĄkinja. SaÂmosvjesne su, bolje ĆŸive i ne ĆŸele viĆĄe samo raditi za hranu i odjeÄu ĆĄto, kao prihvatljivi princip druĆĄtvenih odnosa prema kojem za svaki rad treba biti i adekvatnom plaÄom nagraÄen, zastupa i anonimni autor jedne komedije.
âKako ti sad ove godiĆĄnice nejmaju u ĆĄaci za moÄ kupiti ali tkanicu ali koĆĄulju ali cendalinu. ali crevlje⊠A imaju i razlog, zaĆĄto svaki trud iĆĄte platu.â No, za svaku ĆĄtetu uÄinjenu u kuÄi odgovornost je snosila sluĆĄkinja. âTokaÄe te imat pomnju od svijeh kupa i gostara, ako se koja razbije, da se ima odbit od tvoje plate; i ako bi se ĆĄto drugo izgubilo, sve Äu ja od tebe iskat. A utoliko svu ÄeĆĄ kuÄu izmestit od praha, ma avertiĆĄkaâ, ne upiri jako tla se roba ne fruga!â, upozorava svoju sluĆĄkinju Andro Ć titikeca u istoimenoj komediji.
Trudna sluĆĄkinja
TraĆŸenje ljubavnica u inferiornoj klasi bilo je istaknuto obiljeĆŸje dubrovaÄkog meduklasnog ĆŸivota, dakako, samo kad su posrijedi bili plemiÄi i muĆĄkarci iz bogatijih graÄanskih obitelji i najÄeĆĄÄe njihove sluĆĄkinje, dok je po istom pitanju vladao dubok muk, kad su posrijedi bile ĆŸene iz viĆĄih druĆĄtvenih krugova i njihovi puteni prohtjevi zadovoljeni s klasno inferiornim muĆĄkarcima. To svakako ne znaÄi da nije dolazilo do sliÄnih skandala i meÄu tom populacijom, ali one su, u to nema sumnje, poĆĄtujuÄi stroge moralne nadzore mnogo viĆĄe od svojih muĆŸeva, oÄeva i braÄe, manje grijeĆĄile. MuĆĄkarcu se taj grijeh lako opraĆĄtao, a odnos sa sluĆĄkinjom u kuÄi gotovo da je tolerirala i sama obitelj.
Kohabitacija legitimne i nelegitimne seksualnosti dovodila je do brojnih sluÄajeva trudnoÄe meÄu sluĆĄkinjama. Djevojke, Äesto puta zbog svoje mladosti posve nesvjesne stanja u kojem su se naĆĄle, nisu mogle oÄekivati pomoÄ ni od koga. Povratak u rodnu kuÄu, roditeljima i braÄi bio je praktiÄno nezamisliv. Umjesto suÄuti, milosrÄa i solidarnosti, zasipao ih je prezir, poniĆŸenja i osude, jer se trudna sluĆĄkinja nije smatrala ĆŸrtvom, veÄ je njezina bremenitost doĆŸivljavana kao posljedica njezine vlastite tjelesne slabosti i sklonosti bludu. Tako je primjerice, Ivan GunduliÄ (u I. Äinu Dubravke) jasno stavljao na znanje da u Dubrovniku
nije sirote ku sila potiĆĄte
ni se boji sramote koju sam ne iĆĄte.
O praksi seksualnog iskoriĆĄtavanja sluĆĄkinja, koja nije bila skandaloznog karaktera veÄ pojava viĆĄe ili manje druĆĄtveno prihvatljiva, izvjeĆĄÄuje u Prologu Komedije 6. Nikola NaljeĆĄkoviÄ poÄetkom 16. stoljeÄa u svojim komedijama pruĆŸajuÄi, meÄu ostalim, i primjer starog i sijedog gospodara koji je pored svoje mlade ĆŸene, joĆĄ obilazio oko tuÄih ĆŸena i svojih sluĆĄkinja tako da su dvije sluĆĄkinje istovremeno bile s njim trudne.
⊠ter stoje krijuÄi Äinio pas jedan
s Äeljadi u kuÄi. znat se Äe ovi dan.
Svoju sluĆŸbenicu s babome jednaga
i tovijernaicu nahreÄa, nut vraga.
Trudna sluĆĄkinja, oÄajna pred neizvjesnoĆĄÄu svoje sudbine, osvijeĆĄtena o lome ĆĄto ju je dovelo do stanja u kojem sa nalazi, tvrdi:
Jeda se ovega budem ja rastati
umjetâ Äu od tega naprijed se Äuvati.
Gospodar je mirno savjetuje da sve preĆĄuti pred njegovom ĆŸenom, gospodaricom kuÄe. te da se âod zdalaâ po trbuhu potpaĆĄe kako bi njezina bremenitost bila manje primjetljiva.
I u komedijama 17. stoljeÄa jetka Ć kripalo i Ć imun Dundurilo susreÄemo, kao i u NaljeĆĄkoviÄa. besramne starce koji se drĆŸe ĆŸivotnoga naÄela âIz moje se kuÄe nigda nije djevojka s prÄijom odvela: dosta ti je, svinjo, da nije s mlijekom.â Za staroga Ć kripala kaĆŸe ĆŸena mu Pera: âNeÄe mu reuĆĄkat svaku s punijem trbuhom, a s praznom ĆĄkrinjom iz kuÄe odpravljatâŠâ I doista, Milica, sluĆĄkinja Jerka Ć kripala, jada se svome odabraniku da je gospodar âne pristaje napastovatâ. dok joj gospoda iz ljubomore razbija âdrmale oko obrazaâ. Zato sve njegove sluĆŸbenice napuĆĄtaju gospodarovu kuÄu trudne, bez obzira na to jesu li bile u njega u sluĆŸbi kao dojilje, kmetice. godiĆĄnice i tovijernarice.
O takvoj interakciji izmeÄu razliÄitih socijalnih skupina, seksualnog zadovoljenja gospodara medu druĆĄtveno i ekonomski podreÄenim ĆŸenama, progovorit Äe otvoreno Marko BruereviÄ, hrvatski pisac francuske etniÄke pripadnosti. Kao zagovornik slobodnijih meÄuklasnih odnosa dva puta se oĆŸenio vlastitom sluĆĄkinjom i bio pun suÄuti za bijedu njihovog ĆŸivota. Kad se razotkrije u kuÄi sluĆĄkinjina trudnoÄa, nastaje opÄa smutnja, nemir i meÂÄusobno optuĆŸivanje, biljeĆŸi ovaj pjesnik s kraja 18. i poÄetkom 19. stoljeÄa, vjeĆĄt opaĆŸaÄ i tumaÄ situacija na koje je nailazio za ĆŸivota u Dubrovniku. MuÄna atmosfera, u kojoj otac sumnja na sinove, a sinovi na oca. dok gospoÂdarica sumnjiÄi i muĆŸa i odrasle sinove, potkopavala je normalan ĆŸivot obitelji:
Ne daj smutnje te v kleli ni
Ćœudelim, BoĆŸe u geti.
Nikola NaljeĆĄkoviÄ krajem 15. stoljeÄa nije u toj suvremenoj pojavi vidio niĆĄta jako uznemirujuÄeg, jer. prema njegovim rijeÄima, to djevojci svakoj sad Äini gospodar. StoljeÄima su dubrovaÄki pisci poslije njega ignorirali tu ÄiÂnjenicu dubrovaÄkog druĆĄtvenog ĆŸivota da bi tek Marko BruereviÄ, stranac koji se saĆŸivio s dubrovaÄkim podnebljem i njegovim kulturnim nasljeÄem, oĆĄtrom satirom osudio tu praksu (u meÄuvremenu je proteklo tri stotine goÂdina), spomenuvĆĄi, kao posljedice te nehumane navade, brojnu nahoÄad, ÄeÂsto izloĆŸenu na osamljenim mjestima tla umru od studeni, koja su postajala i plijenom divljih pasa, ĆĄto je bio najÄeĆĄÄi oblik Äedomorstva.
Stog hmile opÄenim Pile nareĆĄene Äedom
stog nedjelje nije u pustoj godini Äanah
koga da ne iznaÄe meÄu stijenam mrtva djeteta.
Kao laka mela seksualnog izrabljivanja muĆĄkih Älanova obitelji u kojih su sluĆŸile, nestaĆĄnih sinova, ali i starih gospodara, gotovo polovica dubrovaÄÂkih Äedomorki bile su sluĆĄkinje. Problem trudnoÄe nije se mogao dugo skrivati, poglavito kad su bile posrijedi posve mlade i neiskusne sluĆĄkinje. Posljedice skandala i javnog sramoÄenja snosila je sama, a on je Äesto puta rezultirao trajnim protjerivanjem iz drĆŸave. U ruralnoj sredini trudne sluĆĄÂkinje mogle su se nadati joĆĄ okrutnijim postupcima. O tome govori nehumaÂni odnos prema sluĆĄkinji Miha MiĆĄiÄa iz Ć iljeĆŸaka, zbog koje je Andrija
LuÄin KleÄak iz Gabrila podigao hajku 23. oĆŸujka 1763. naĆĄavĆĄi je u kuÄi MiÂha Vukovaca, te je izbacio iz kuÄe bas u vrijeme kad je nesretna djevojka biÂla pred samim porodom. O tom dogaÄaju svjedoÄila je Jelica, ĆŸena Paska Äehovica iz Ć iljeĆŸaka: âU poneÄenik pasani bila sam poslana od Marije ĆŸene Miha MiĆĄiÄa da dovedem Peru, koja je u Miha MiĆĄiÄa stala za devojku, u Grad, koja bivĆĄi bila breÄa. i nemoguÄi hodit bili smo se fermali u Nikole VukoviÄa u Gabrile, dje ĆŸena njegova dala nam je ĆĄto nam je bilo od potrebe, poslije Ave Marije doÄe Andrija KleÄak, koji ÄineÄi buku zazva reÄenoga Nikolu govoreÄi mu. ĆĄto si uÄinio, koga si u kuÄu primio, bolje da si vola izgubio nego to uÄinio, i znaÄeĆĄ sutra, ĆĄto ÄujuÄi ja i reÄena Petra priÂpali smo se obe dvije, i plaÄuÄi uputili smo se iz kuÄe reÄenoga Nikole misÂleÄi da ne bi reÄenoga Nikolu koje zlo dopalo s nas, i kako smo se odlargali od kuÄe. i doĆĄli u montanju, tako reÄena Pera od velijeh bolesti nije bila u biÄu za hodit naprijeda, ja to videÄi ostavila sam nju samu u montanji, a biÂla sam poĆĄla po Miha i Luka MiĆĄiÄa, i po moga sina Mata da doÄu pomoÄ je donijet, koji bivĆĄi doveli bili mazgu, nju su stavili na nju. i tako kako doÄe doma nakon malo rodila jeâŠâ KleÄak je uhiÄen izjavio zaĆĄto je to rekao: ââŠza uzrok bivĆĄi ja kaznacom od sela, nikda se nije dovodila iz drugoga sela u nas Äevojka breÄa, i drugo vam ja neimam Äesa rijeti.â KleÄak je 29. puĆĄten iz zatvora plativĆĄi troĆĄkove postupka.
ulomak iz knjige âVjernice i nevjerniceâ autorice Slavice Stojan