Aktualno Iz povijesti Zanimljivosti

SluĆĄkinje u gospodara

sluĆĄkinja

Dio dubrovačkih sluĆĄkinja, shvaćajući da koliko god se trudile ne mogu udobrovoljiti svoje gospodare da s njima postupaju ljudski, očajnički su bjeĆŸale iz njihovih kuća vraćajući se kući, na selo u dubrovačkoj okolici ili su pak, ĆĄto je bilo rjeđe, napuĆĄtale Dubrovačku Republiku odlazeći kojim stranim brodom u Mletke. DrĆŸičeva omakala nije bila ni prva ni jedina sluĆĄkinja koja je zbog zlostavljanja napustila dom svojih gospodara. Arhivski zapisi biljeĆŸe bjegove ĆŸenske posluge i u srednjem vijeku. Nerijetko bi pritom i opljačkale gospodarovu kuću odnijevĆĄi kakve vrijedne predmete. Gospodari bi u tim slučajevima pokretali tuĆŸbu i potragu za djevojkom i organizatorima njezina bijega. Odbjegla sluĆĄkinja u ranijim je razdobljima bila izloĆŸena na stup sramote, sprovedena po Gradu na magarcu, a potom iĆĄibana ili je pak ĆŸigosana usijanim ĆŸeljezom po čelu i obrazima, odsijecao joj se nos i usne ĆĄkoljke da bi zatim doĆŸivotno bila prognana izvan Republike. Tradicija odnosa prema sluĆĄkinji kao prema robu nastavlja se i u kasnijim stoljećima kada gospodari, neovisno o novim druĆĄtvenim trendovima i dalje uspostavljaju isti odnos prema njima. U anonimnoj komediji s kraja 17. odnosno početka 18. stoljeća, naslovna junakinja Mada tuĆŸi se na očevo ponaĆĄanje optuĆŸujući ga: . .drĆŸiĆĄ me justo kako jednu robinju; ne da sam ti kći nego najgora godiĆĄnica”.

Djevojka, stijeĆĄnjena između strogih radnih obveza koje je morala ispuniti, napastovanja i prijetnji unakazivanjem, nije mogla računati ni na kakav drugi izlaz iz situacije, osim bijega. O tome govori slučaj Marice Pavlove iz Smokovljana. sluĆĄkinje Mata Marinova Menze, koja je pobjegla iz gospodarove kuće na Konalu 19. srpnja 1671. godine. Uhićena je na Montovijerni dok je bjeĆŸala put GruĆŸa (iz GruĆŸa je namjeravala poći svojoj obitelji u Primorje). Brnja Antuna Giorgi, koji joj je prijetio osakaćivanjem ne ugodi li njegovim seksualnim prohtjevima, osuđen je na 50 dana radne obveze u tvrđavi Revelin i 100 dukata, dok je Marica Pavlova okrutno kaĆŸnjena tako ĆĄto je imala biti provedena kroz grad na magarcu, izloĆŸena sat vremena alla berlina, iĆĄibana sa 25 udaraca bičem, ponovno odvedena u tamnicu, a otamo protjerana iz Grada zauvijek.

Ključna svjedokinja Marija Vlahova s Konala rekla je sucima kako je vidjela Brnju na konju a Maricu na medi kako ga moli: “nemo me obrezat
” PrepoznavĆĄi mladog plemića, viknula mu je: “Poznala sam te, imam ti činit na punjalu”, srce izvadili!
’ Mladić je odmah pobjegao a nesretna Marica počela je plakati i moliti Mariju da niĆĄta ne kaĆŸe gospodarima, a ona joj je beơćutno odgovorila: “Zla ĆŸeno, zaĆĄto neću rijeti, znaćeơ
”

Ova okrutna denuncijacija djevojke izloĆŸene ucjeni mladog plemića i represiji gospodara bila je bez sumnje uvjetovana i činjenicom ĆĄto se prema sluĆĄkinjama vrlo strogo postupalo.

Nisu dobro prolazili ni oni koji bi sluĆĄkinjama na koji način priskočili u pomoć kada su bez dopuĆĄtenja napuĆĄtale kuću svojih gospodara. Vuko Radonjić iz Konavala pomogao je dvjema sluĆĄkinjama u bijegu 1703. godine. Bile su to Katarina, koja je sluĆŸila u Sara Bone, i Stanula Ivanova, također iz Konavala, sluĆĄkinja Mata Pozze. Katarina se prva odlučila na bijeg pa je putem do Ploča srela Stanulu, koja je upravo iĆĄla na propovijed, i nagovorila je da pode s njome. Na Pločama su srele Vuka koji je nosio “barjelac” vode i molile ga da ih ukrca na brod za Cavtat kojim su upravljali PeraĆĄtani. Brodari su ih najprije odbili, ali su ih djevojke ipak uspjele nagovoriti slagavĆĄi da ih njihove gospode ĆĄalju u Cavtat. Uhićene su u Cavtatu, sprovedene u Grad i zatvorene. Na pitanje sudaca zaĆĄto su bjeĆŸale, Stanula je odgovorila: “ZaĆĄto mi se ovdje nije biklo, to sam htjela otit k materi”. Katarina se, pak, odlučila na bijeg, jer ju je gazdarica zlostavljala. “Bili smo otiĆĄli za otit u Konavle po suhu
 sovala me gospoda, to sam htjela otiti u Konavle u nje đardin i postat pet ĆĄest dana dokle bih vidjela bi li mi gospoda poslala barabante na kuću i ja sam govorila doma babi i djevojkam da ću otit i prije neg sam otiĆĄla rekla sam im prije dva dni.” Vuko je osuđen na dva mjeseca tamnice i troĆĄkove sudskog postupka, a djevojke vraćene gospodaricama.

SluĆĄkinje su u svojih gospodara uglavnom nadničile za hranu i odjeću. Premda su ih odijevali u skromno ruho, gospodari su, i kad bi im otpustili bijeg, traĆŸili povrat odjeće u koju su djevojku obukli. Anicu TomaĆĄevu iz Luke Ć ipanske prebila je 13. veljače 1722. gospodarica Kata Snovalja. Zbog toga je pobjegla, ali su je soldati vratili kući da gospodarici vrati haljine. Gospodarica joj je Listo dala takvu zauĆĄnicu da joj je ispala kurđelica s glave.”

Petru Ruskoviću iz Pijavičina pobjegla je sluĆĄkinja i poĆĄla sluĆŸiti u kuću Milovanovića, u Trstenik. Budući daju je obukao. Rusković je traĆŸio da mu se ta roba vrati. Odlazak od jednog gospodara drugome, zbog boljih uvjeta ĆŸivota, bila je česta pojava. Jozu Careviću iz Grude pobjegla je sluĆĄkinja i poĆĄla sluĆŸiti u Petra Kresalje u Potomje: “
 i otoleka me primuzuvjero i nagovarala da dođem u njega sluĆŸiti, ma ja nijesam tila
”

Unatoč tome ĆĄto su bjegovi sluĆĄkinja često bili strogo sankcionirani, nisu bili rijetki zbog neizdrĆŸljivih uvjeta ĆŸivota kojima su neke dubrovačke sluĆĄkinje bile izloĆŸene. Bilo je. dakako, i onih koje su. ovisno o okolnostima, zna­le iz situacija u kojima su se slijedom okolnosti naĆĄle, izvući i poneĆĄto za se­be, pa urediti svoj ĆŸivot po humanijoj mjeri poput, primjerice Mione iz DrĆŸićeve komedije GriĆŸula, koja je vedra, sigurna u sebe, lukava i superior­na. Jedna zgoda iz mladosti pjesnika Ć iĆĄka Menčetića, mladića strastvene naravi, sklonog tučama, govori o mladoj sluĆĄkinji Vladislavi koja se hrabro oduprla njegovoj silovitosti, ĆĄtoviĆĄe, prijavila ga sudu zbog čega je zaradio ĆĄest mjeseci zatvora.” No, to je bila iznimka a ne pravilo gradske svakodnevice.

Ipak, kao vrijeme odmiče, poboljĆĄava se ĆŸivot dubrovačkih sluĆĄkinja. Sa­mosvjesne su, bolje ĆŸive i ne ĆŸele viĆĄe samo raditi za hranu i odjeću ĆĄto, kao prihvatljivi princip druĆĄtvenih odnosa prema kojem za svaki rad treba biti i adekvatnom plaćom nagrađen, zastupa i anonimni autor jedne komedije.

“Kako ti sad ove godiơnice nejmaju u ơaci za moć kupiti ali tkanicu ali koơulju ali cendalinu. ali crevlje
 A imaju i razlog, zaơto svaki trud iơte platu.” No, za svaku ơtetu učinjenu u kući odgovornost je snosila sluơkinja. “Tokaće te imat pomnju od svijeh kupa i gostara, ako se koja razbije, da se ima odbit od tvoje plate; i ako bi se ơto drugo izgubilo, sve ću ja od tebe iskat. A utoliko svu ćeơ kuću izmestit od praha, ma avertiơka’, ne upiri jako tla se roba ne fruga!”, upozorava svoju sluơkinju Andro Ơtitikeca u istoimenoj komediji.

Trudna sluĆĄkinja

TraĆŸenje ljubavnica u inferiornoj klasi bilo je istaknuto obiljeĆŸje dubrovačkog meduklasnog ĆŸivota, dakako, samo kad su posrijedi bili plemići i muĆĄkarci iz bogatijih građanskih obitelji i najčeơće njihove sluĆĄkinje, dok je po istom pitanju vladao dubok muk, kad su posrijedi bile ĆŸene iz viĆĄih druĆĄtvenih krugova i njihovi puteni prohtjevi zadovoljeni s klasno inferiornim muĆĄkarcima. To svakako ne znači da nije dolazilo do sličnih skandala i među tom populacijom, ali one su, u to nema sumnje, poĆĄtujući stroge moralne nadzore mnogo viĆĄe od svojih muĆŸeva, očeva i braće, manje grijeĆĄile. MuĆĄkarcu se taj grijeh lako opraĆĄtao, a odnos sa sluĆĄkinjom u kući gotovo da je tolerirala i sama obitelj.

Kohabitacija legitimne i nelegitimne seksualnosti dovodila je do brojnih slučajeva trudnoće među sluĆĄkinjama. Djevojke, često puta zbog svoje mladosti posve nesvjesne stanja u kojem su se naĆĄle, nisu mogle očekivati pomoć ni od koga. Povratak u rodnu kuću, roditeljima i braći bio je praktično nezamisliv. Umjesto sućuti, milosrđa i solidarnosti, zasipao ih je prezir, poniĆŸenja i osude, jer se trudna sluĆĄkinja nije smatrala ĆŸrtvom, već je njezina bremenitost doĆŸivljavana kao posljedica njezine vlastite tjelesne slabosti i sklonosti bludu. Tako je primjerice, Ivan Gundulić (u I. činu Dubravke) jasno stavljao na znanje da u Dubrovniku

nije sirote ku sila potiĆĄte

ni se boji sramote koju sam ne iĆĄte.

O praksi seksualnog iskoriĆĄtavanja sluĆĄkinja, koja nije bila skandaloznog karaktera već pojava viĆĄe ili manje druĆĄtveno prihvatljiva, izvjeơćuje u Prologu Komedije 6. Nikola NaljeĆĄković početkom 16. stoljeća u svojim komedijama pruĆŸajući, među ostalim, i primjer starog i sijedog gospodara koji je pored svoje mlade ĆŸene, joĆĄ obilazio oko tuđih ĆŸena i svojih sluĆĄkinja tako da su dvije sluĆĄkinje istovremeno bile s njim trudne.


 ter stoje krijući činio pas jedan

 s čeljadi u kući. znat se će ovi dan.

 Svoju sluĆŸbenicu s babome jednaga

 i tovijernaicu nahređa, nut vraga.

Trudna sluơkinja, očajna pred neizvjesnoơću svoje sudbine, osvijeơtena o lome ơto ju je dovelo do stanja u kojem sa nalazi, tvrdi:

Jeda se ovega budem ja rastati

 umjet’ ću od tega naprijed se čuvati.

Gospodar je mirno savjetuje da sve preĆĄuti pred njegovom ĆŸenom, gospodaricom kuće. te da se “od zdala” po trbuhu potpaĆĄe kako bi njezina bremenitost bila manje primjetljiva.

I u komedijama 17. stoljeća jetka Ć kripalo i Ć imun Dundurilo susrećemo, kao i u NaljeĆĄkovića. besramne starce koji se drĆŸe ĆŸivotnoga načela “Iz moje se kuće nigda nije djevojka s prćijom odvela: dosta ti je, svinjo, da nije s mlijekom.” Za staroga Ć kripala kaĆŸe ĆŸena mu Pera: “Neće mu reuĆĄkat svaku s punijem trbuhom, a s praznom ĆĄkrinjom iz kuće odpravljat
’ I doista, Milica, sluĆĄkinja Jerka Ć kripala, jada se svome odabraniku da je gospodar “ne pristaje napastovat”. dok joj gospoda iz ljubomore razbija “drmale oko obraza”. Zato sve njegove sluĆŸbenice napuĆĄtaju gospodarovu kuću trudne, bez obzira na to jesu li bile u njega u sluĆŸbi kao dojilje, kmetice. godiĆĄnice i tovijernarice.

O takvoj interakciji između različitih socijalnih skupina, seksualnog zadovoljenja gospodara medu druĆĄtveno i ekonomski podređenim ĆŸenama, progovorit će otvoreno Marko Bruerević, hrvatski pisac francuske etničke pripadnosti. Kao zagovornik slobodnijih međuklasnih odnosa dva puta se oĆŸenio vlastitom sluĆĄkinjom i bio pun sućuti za bijedu njihovog ĆŸivota. Kad se razotkrije u kući sluĆĄkinjina trudnoća, nastaje opća smutnja, nemir i me­đusobno optuĆŸivanje, biljeĆŸi ovaj pjesnik s kraja 18. i početkom 19. stoljeća, vjeĆĄt opaĆŸač i tumač situacija na koje je nailazio za ĆŸivota u Dubrovniku. Mučna atmosfera, u kojoj otac sumnja na sinove, a sinovi na oca. dok gospo­darica sumnjiči i muĆŸa i odrasle sinove, potkopavala je normalan ĆŸivot obitelji:

Ne daj smutnje te v kleli ni

 Ćœudelim, BoĆŸe u geti.

Nikola NaljeĆĄković krajem 15. stoljeća nije u toj suvremenoj pojavi vidio niĆĄta jako uznemirujućeg, jer. prema njegovim riječima, to djevojci svakoj sad čini gospodar. Stoljećima su dubrovački pisci poslije njega ignorirali tu či­njenicu dubrovačkog druĆĄtvenog ĆŸivota da bi tek Marko Bruerević, stranac koji se saĆŸivio s dubrovačkim podnebljem i njegovim kulturnim nasljeđem, oĆĄtrom satirom osudio tu praksu (u međuvremenu je proteklo tri stotine go­dina), spomenuvĆĄi, kao posljedice te nehumane navade, brojnu nahočad, če­sto izloĆŸenu na osamljenim mjestima tla umru od studeni, koja su postajala i plijenom divljih pasa, ĆĄto je bio najčeơći oblik čedomorstva.

Stog hmile općenim Pile nareơene čedom

stog nedjelje nije u pustoj godini đanah

koga da ne iznađe među stijenam mrtva djeteta.

Kao laka mela seksualnog izrabljivanja muĆĄkih članova obitelji u kojih su sluĆŸile, nestaĆĄnih sinova, ali i starih gospodara, gotovo polovica dubrovač­kih čedomorki bile su sluĆĄkinje. Problem trudnoće nije se mogao dugo skrivati, poglavito kad su bile posrijedi posve mlade i neiskusne sluĆĄkinje. Posljedice skandala i javnog sramoćenja snosila je sama, a on je često puta rezultirao trajnim protjerivanjem iz drĆŸave. U ruralnoj sredini trudne sluƥ­kinje mogle su se nadati joĆĄ okrutnijim postupcima. O tome govori nehuma­ni odnos prema sluĆĄkinji Miha MiĆĄića iz Ć iljeĆŸaka, zbog koje je Andrija

Lučin Klečak iz Gabrila podigao hajku 23. oĆŸujka 1763. naĆĄavĆĄi je u kući Mi­ha Vukovaca, te je izbacio iz kuće bas u vrijeme kad je nesretna djevojka bi­la pred samim porodom. O tom događaju svjedočila je Jelica, ĆŸena Paska Čehovica iz Ć iljeĆŸaka: “U poneđenik pasani bila sam poslana od Marije ĆŸene Miha MiĆĄića da dovedem Peru, koja je u Miha MiĆĄića stala za devojku, u Grad, koja bivĆĄi bila bređa. i nemogući hodit bili smo se fermali u Nikole Vukovića u Gabrile, dje ĆŸena njegova dala nam je ĆĄto nam je bilo od potrebe, poslije Ave Marije dođe Andrija Klečak, koji čineći buku zazva rečenoga Nikolu govoreći mu. ĆĄto si učinio, koga si u kuću primio, bolje da si vola izgubio nego to učinio, i znaćeĆĄ sutra, ĆĄto čujući ja i rečena Petra pri­pali smo se obe dvije, i plačući uputili smo se iz kuće rečenoga Nikole mis­leći da ne bi rečenoga Nikolu koje zlo dopalo s nas, i kako smo se odlargali od kuće. i doĆĄli u montanju, tako rečena Pera od velijeh bolesti nije bila u biću za hodit naprijeda, ja to videći ostavila sam nju samu u montanji, a bi­la sam poĆĄla po Miha i Luka MiĆĄića, i po moga sina Mata da dođu pomoć je donijet, koji bivĆĄi doveli bili mazgu, nju su stavili na nju. i tako kako dođe doma nakon malo rodila je
” Klečak je uhićen izjavio zaĆĄto je to rekao: “
za uzrok bivĆĄi ja kaznacom od sela, nikda se nije dovodila iz drugoga sela u nas đevojka bređa, i drugo vam ja neimam ćesa rijeti.” Klečak je 29. puĆĄten iz zatvora plativĆĄi troĆĄkove postupka.

ulomak iz knjige „Vjernice i nevjernice“ autorice Slavice Stojan

Selo hr

Autor objave je uredniĆĄtvo portal Selo.hr. NAPOMENA: SadrĆŸaj portala u velikoj mjeri temelji se na dostavljenim informacijama i fotografijama čitatelja portala Selo.hr. Ukoliko imate viĆĄe informacija i smatrate da je potrebno korigirati gore navedenu objavu, molimo Vas u cilju ĆĄto točnijeg informranja javnosti da nam se javite na info@selo.hr sa dokazima koji potkrepljuju VaĆŸu izjavu.

Related posts

Običaj zavjetovanja pomoraca

Selo hr

OBIČAJI VEZANI ZA ROĐENJE DJETETA

Selo hr

Večer folkolora u Trogiru

Selo hr