Na današnji dan 11. lipnja 1871. godine u Desnom Trebarjevu pokraj Siska u Sisačko-moslavačkoj županiji rođen je Stjepan Radić, seljak, hrvatski političar, književnik, prevoditelj, publicist, prvi hrvatski politolog sa svjedodžbom i hrvatski povijesni velikan. Pisati na portalu Selo, a nespomenuti braću Radić Antuna i Stjepana bilo bio poprilično neozbiljno. O radu i djelu braće Radić napisano je mnogo, no nikad dosta.
Čovjek koji je zagovarao hrvatskog seljaka i građana, a ponajviše domovinu Hrvatsku, čije riječi i danas zvuče poput proroka raznose neki čudni vjetrovi marginama hrvatskog društva. Braća Radić bili su čuvari hrvatskog identiteta, kulture i hrvatske postojanosti, političari sa stavom i ponosom.
»Kako je s jednim čovjekom, tako je i s cijelim narodom. (…) Može narod biti radin i bogat, ali je lud, to jest, nema svijesti narodne, nema narodne sloge, i takav narod ne može biti svoj gospodar. A napokon, može narod i sve imati, ali ne zna gospodariti: manje zaradi nego što treba, više troši nego što ima; i takav narod nije svoj.« – S.Radić – (brošura „Što želimo?“, Zagreb, Duhovi, 1902. )
Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih narodnih zastupnika: takav drastičan politički atentat pokazao je dubinu podjela u tek deset godina staroj Jugoslaviji. Radićevo političko djelovanje i okolnosti njegove smrti ostavili su duboki trag u hrvatskoj političkoj kulturi.
Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturu je privatno položio u Karlovcu. Godine 1891. upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu s kojega je isključen 1893. godine i zatvoren zbog političkog istupa protiv bana Khuen-Héderváryja. Godine 1895. ponovno je zatvoren zbog javnog spaljivanja mađarske zastave. Potom studira u Pragu i Pešti, ali je isključen s obaju sveučilišta te mu je zabranjeno daljnje studiranje na sveučilištima u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon boravka u Rusiji 1899. godine završava Višu političku školu u Parizu. Godine 1904. s bratom Antunom utemeljuje Hrvatsku pučku seljačku stranku. Na sjednici Narodnog vijeća Države SHS suprotstavio se hegemonističkom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. U prosincu 1918. godine bojkotirao je rad Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu tražeći samoopredjeljenje hrvatskoga naroda, zbog čega je uhićen. U prosincu 1920. godine na skupštini u Zagrebu HPSS promijenio je ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). U svibnju 1921. godine izabran je za predsjednika Hrvatskoga bloka koji su činili HRSS, Hrvatska zajednica, Hrvatska stranka prava i Hrvatska republikanska stranka, a čiji je cilj bila politička borba protiv unitarističko-centralističke politike Karađorđevića i osporavanje prava Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav za Hrvatsku.
U srpnju 1923. godine otišao je u London, a zatim u Beč i Moskvu, gdje je HRSS uključio u Međunarodni seljački savez (Seljačka internacionala). Vratio se u kolovozu 1924., a u veljači 1925. godine uhićen je u zgradi Seljačkog doma. Nakon što je 25. ožujka 1925. godine Pavle Radić pročitao, u ime HRSS-a, izjavu kojom se priznaje dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav, pušten je iz zatvora. Tada i HRSS mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS). Iste godine sastavljena je Pašić-Radićeva vlada “narodnog sporazuma” u kojoj je Stjepan Radić od studenoga 1925. godine bio ministar prosvjete. U veljači 1927. godine HSS je napustio koaliciju s radikalima te prešao u oporbu prihvaćajući suradnju s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom (SDS), čime je u studenome 1927. godine osnovana Seljačko-demokratska koalicija (SDK) kao oporba beogradskom režimu. Ubrzo su radikalski zastupnici u Narodnoj skupštini počeli prijetiti ubojstvima HSS-ovim zastupnicima što je kulminiralo 20. lipnja 1928. godine kada je u beogradskoj skupštini radikal Puniša Račić ranio Ivana Pernara, Ivana Granđu i Stjepana Radića a ubio Đuru Basarička i Pavla Radića, zastupnike HSS-a. Odmah po pristizanju vijesti o atentatu na hrvatske zastupnike, u Zagrebu je došlo do spontanih prosvjeda na kojima je postavljen zahtjev za uspostavom republike. Posljednji politički čin Stjepana Radića bio je 27. srpnja, kojim je zahtijevao raspuštanje Narodne skupštine, nove izbore i reviziju Vidovdanskoga ustava. Umro je od posljedica rana zadobivenih u atentatu. Objavio je više knjiga, dnevničkih zapisa i članaka političke, gospodarske, književne i povijesne problematike.
Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća 20. stoljeća, čemu su uvelike pridonijele njegova komunikativnost i govornička vještina, dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te napredne, nerijetko idealističke zamisli. Zbog privrženosti hrvatskom seljaštvu, iz redova kojega je i sam potekao, nailazio je na gotovo jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima, maltretiranjima i zatvorskim kaznama. Upravo zbog beskompromisna stajališta u provođenju demokratskih i republikanskih zamisli, život mu je okončan nasilnim putem u doba kada je širenje totalitarističkih ideja zahvatilo velik dio Europe.
Izvor: wikipwedija
