Iako Sveto pismo nigdje ne spominje roditelje Blažene Djevice Marije, crkvena predaja ih pozna poimence, i to kao svetog Joakima i svetu Anu, a svjedočanstva o njima prije svega crpimo iz apokrifnog spisa iz 2. st. poznatog kao Jakovljevo protoevanđelje.
Apokrifi su pobožni spisi iz vremena prve Crkve koji imaju svoju vrijednost, ali valja istaknuti kako oni nisu uvijek vjerodostojni s obzirom na povijesne podatke, nego su više vođeni literarnom fikcijom putem koje žele potaknuti čitatelje na snažniju vjeru. Obično zato u njima pronalazimo one sadržaje kojih nema u Svetom pismu, ili im se ondje pridaje malo prostora, a posebno u tom smislu svoje mjesto imaju teme vezane uz Isusovo djetinjstvo i mladenaštvo, ali i mnoge druge. Ti su sadržaji s jedne strane rezultat dobro njegovane usmene predaje, jednako kao i novozavjetni spisi, ali su s druge strane nerijetko i rezultat piščeve potrebe da nadopuni “praznine”. Pri tome se osjeća i određeni stilski odmak od kanonskih spisa, odnosno u apokrifima nerijetko pronalazimo, za razliku od novozavjetnih tekstova, sladunjav pristup prepun nevjerojatnih ili slabo vjerojatnih zgoda, a kojima je cilj, kao što je već rečeno, potaknuti na što veću pobožnost. Zbog toga je teško procijeniti što je u njima vjerodostojno, a što nije, posebice u onim slučajevima kada nema drugih paralelnih izvora iz kojih bi se to moglo barem usporediti.
U tom smislu, najstariji poznati spis koji spominje Marijine roditelje – Jakovljevo protoevanđelje – potječe dosta godina nakon njihove smrti i smrti ostalih očevidaca Isusova vazmenog otajstva (nastao je u 2. st., a prvotno je napisan na grčkom jeziku, ali nam je ostala sačuvana redakcija iz 4. st., koja je nastala u Egiptu), a po svom sadržaju neodoljivo podsjeća na starozavjetni tekst o majci proroka Samuela (koja se također zvala Ana), pa se pitamo koliko se u njemu treba iščitavati povijesna zbilja, a koliko literarna fikcija.
Prema njemu, Marijin otac se zvao Joakim (neki drugi izvori navode druga imena), a bio je vrlo pobožan i bogat čovjek. Njegovo ime hebrejskog je porijekla i znači Bog čini jakim. Sav prihod od zemlje dijelio je na tri dijela – jedan dio za sirotinju, drugi dio za hram, a tek treći dio ostavljao je sebi i svojoj ženi Ani za život. Unatoč pobožnom životu i stalnim molitvama, nisu imali djece, sve do duboke starosti, kad su im nade već ponestale. Biti blagoslovljen djecom značilo je u ono vrijeme imati posebnu Božju naklonost, ali isto tako svi oni koji nisu mogli imati djecu smatrani su u društvu manje vrijednima, a od Boga ostavljenima.
Upravo to je mučilo Joakima te je jednom prilikom, shrvan turobnim mislima, sa svojim stadom otišao u pustinju kako bi ondje u samoći oplakivao svoju sudbinu. No, jednoga mu se dana ukazao anđeo i rekao mu da će ga Bog blagosloviti djetetom. Potom se anđeo ukazao i Ani i navijestio isto. Obradovani tom viješću, obećali su Bogu da će dijete posvetiti u hramu.
Tako su, prema Jakovljevu protoevanđelju, Joakim i Ana dobili posebnu čast, odnosno postali su roditelji Blaženoj Djevici Mariji, a djed i baka Spasitelju svijeta. Mariju će odgajati u svojoj kući do treće godine, a potom će ju, prema danom obećanju, odvesti u hram, gdje će ona provesti do svoje dvanaeste godine, kada će biti zaručena za Josipa.
S vremenom će taj apokrifni spis, uz neke druge, oblikovati pobožnost prema roditeljima Djevice Marije, a potom će se oni početi i liturgijski častiti. Tako postoje neka svjedočanstva koja potvrđuju kako se sveta Ana na Istoku častila već u 4. st., a car Justinijan I. je 550. god. njoj u čast sagradio crkvu u Konstantinopolu. Postoje i svjedočanstva koja potvrđuju kako su se ondje zajedno Marijini roditelji častili u 6. st., dok će se na Zapadu najprije pojaviti pobožnost prema svetoj Ani, i to u 10. st., a kasnije i prema svetom Joakimu, čini se značajnije tek u 16. st.
Papa Urban VII. uveo je blagdan svete Ane za Englesku 1378. god., a papa Grgur XIII. proširio ga je 1584. god. na cijelu Crkvu. Sam blagdan svete Ane se i na Istoku i na Zapadu slavio u različite dane tijekom stoljeća (npr. 25. srpnja, 9. rujna ili 8. prosinca), sve dok se puno kasnije nije utvrdio današnji. Sveti Joakim je ostao zasjenjen, ali je također uvršten u liturgijski kalendar 1584. god. (slavio se 20. ožujka), a tada su se, pa sve do 1969. god., dvoje supružnika slavili zasebno. Od te se godine njihov spomen slavi zajedno, i to 26. srpnja.
U ikonografiji se sveta Ana prikazuje s Joakimom, Isusom i Marijom, a oznake su joj knjiga i vrata. Sveti Joakim se obično prikazuje s lopatom, sa svetom Anom i Djevicom Marijom, a oznake su mu janje i golub.
I danas je puno raširenija pobožnost prema svetoj Ani nego prema svetom Joakimu, a vrlo je omiljena svetica u hrvatskom narodu. Zaštitnica je roditelja bez djece, trudnica, majki i baka, udovica, kućanica, tkalja, radnika raznih struka, a zazivaju je kod neplodnosti i izgubljenih stvari, te kao pomoćnicu pri lakoj smrti, kod kostobolje i groznice. Sveti Joakim se posebno časti kao zaštitnik očeva i djedova, ali i kao zaštitnik domaćica, trudnica i porodilja. Njihov se pak blagdan slavi također i kao dan posvećen bakama i djedovima. Štuju ih, posebno svetu Anu, uz katolike, i pravoslavci, anglikanci i muslimani.
S obzirom na sve rečeno, iako ne možemo sa sigurnošću reći tko su uistinu bili roditelji Blažene Djevice Marije i kakav im je bio životni put, bez imalo sumnje možemo zaključiti da je riječ o odabranim osobama koje je Bog nagradio tolikom milošću da budu roditelji Majci Božjoj i djed i baka Spasitelju svijeta. Gledajući Marijinu kasniju životnu mudrost i bezuvjetno predanje Božjoj volji, ne možemo nego zaključiti kako za to barem jednim dijelom možemo zahvaliti i predanosti tih dvoje svetih ljudi.
Pučka pobožnost poznaje mnoge molitve svetoj Ani i znatno manje svetom Joakimu, pa niže donosimo nešto od tog bogatstva, koje smo preuzeli s raznih mjesta. Iako se u tim molitvama, koje su mahom nastale u ranijim vremenima, zrcale poneki i praznovjerni elementi, one su odraz duboke i iskrene uvriježene pobožnosti prema roditeljima Blažene Djevice Marije, a posebno prema svetoj Ani.
Izvor: www.vjeraidjela.com Autor: Mr.Snježana Majdandžić-Gladić
